Dizem 2 prsta. Danas sam napravio dvadesetak pica, desetak sendvica i jos neke hrane, onako, uobicajan dan, manje vise dosadan ili gotovo isti kao i juce, kao i sutra, pa sam se vratio kuci i otisao na nwbih, kad ono polemika. Jebote, poslije svega malo zabave.
Ja sam za sve sto je napisao gospodin Filipovic i protiv svega sto je napisao gospodin Jendruh. Nek se odmah zna na pocetku.
Gospodin Filipovic pise iz pozicije pobjednika, odnosno gospodin Filipovic je, vjerovatno, glasao u svom zivotu samo za one koji pobjedjuju, a gospodin Jendruh, kao i ja sam, smo glasali za gubitnike. Ko nam je kriv. I ovu nwbih stranicu, cini mi se, samo citaju oni koji su glasali kao ja, mada na nju ponekad zalutaju i pobjednici. Odmah se vidi razlika. Da se vratim na pobjednike, pa cu redom od gospodina Tudjmana, do gospodina Milosevica, pa do gospodina Izetbegovica, pa do gospodina Busha, pa do gospodina Dodika i gospodina Silajdzica.
Ja nisam glasao ni za jednoga, a svi pobijedili. Narod glasao. Lud narod, ili lud ja. Prije ce biti lud ja. Gdje ce gotovo jedan cijeli narod biti lud? Da ne pricamo puno o onima kojih vise nema. Bilo i proslo. O Bushu takodje necemo, nije nas, pa da malo o Miloradu i Harisu prozborimo.
Svi mi volimo fudbal. Fudbalskim rjecnikom ova dvoijca nose iste dresove i iste brojeve na ledjima i dan danas, kao i prije petnestak godina, samo sto sad na prsima imaju drugu reklamu. Ne izjednacavam. Ne daj boze. Kako cu izjednacavat dva igraca iz 2 razlicita tima?
OK, idemo ovako. Dodik ne valja nikome osim Srbima, a Haris valja samo Muslimanima. Uh, zapetljah se. OK, da probam ponovo. Haris je nama najbolji, a Dodik nam ne valja. Opet mi ne ide. Skup, mislim na ovaj u kome je neko i pozitivna strana, jednak je zalosti, tragediji, ,jadu i cemeru svake vrste. Da o negativnoj polovini ovog skupa ni ne govorim.
Idemo dalje. Narod bira, a mi, uglavnom, gubimo. Ko mi? Pa mi gubitnici. Mene je, inace, izbor gospodina Harisa i gospodina Milorada jako podsjetio na Njemacku poslije drugog svijetskog rata, gdje bi, recimo, na izborima 1968 pobijedili Herman Gering i Martin Borman.
Ma ne izjednacavam, majke mi. Ima pozitivna i negativna strana. O tome i govorim. Americki ustav ne dozvoljava da predsjednik Amerike bude covjek rodjen van te zemlje. U bosanski ustav bi se moralo utkati da se papcima zabranjuje bavljenje politikom, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. Sta je definicja papka necu namjerno reci. Podrazumijeva se.
Dosao ja kuci. Mrzak, umoran, nikakav. Kad ono polemika. Mislim - da se ukljucim, ili da se ne ukljucim. I ukljucim se. Kad smo ga mi, vecina, nas petorica poceli tuci! Postovani gospodine Jendruh, Vi sa vase gubitnicke pozicije i nemate pravo glasa, ili imate, ali bi Vam ga ja oduzeo. Pravo na izbor imaju samo oni koji glasaju za dobitnike, tipa onih koje sam gore pomenuo, a da gospodin Dodik pere zadnjicu kao i gospodin Silajdzic, sigurno mu nikad, kao i ovom drugom, vode za straznjicu ne bi falilo, ali bi je uvijek bilo nedovoljno da ruke sapere. A za obraz da i ne pricam.
Friday, March 16, 2007
Bozija volja
Od Boga i Bozijom voljom i zivot, i smrt, i ljubav, i bijes, i rat i mir. Tako je lakse i bolje za sve. Covjeku je ostavljeno tek ono sto Boga ne zanima. Dorada. I malo detalja.
Danas svi vjeruju: i kapitalisti, i komunisti i oni izmedju. Vjeruju i robovlasnici, a vjeruju i njihovi robovi.
Imao sam najbolje drugove na Svijetu. Imali ste najbolje drugove na Svijetu. Imao sam najbolju raju, a i vasa je bila najbolja. Niko nije imao bolju raju od nas. Niko.
Bili smo najpametniji, najljepsi, najjaci. Bili smo naj. Svi mi i nasa raja. Dijelili dobro i zlo iz dana u dan.
I za rat kazu da je Bozija volja. OK. Za mir isto i za sve ono sto mir nosi.
U ratu sam izgubio raju, a ostali su mi drugovi. Bili bi mi opet raja kad bi nas sastavili na jednom mjestu, i to opet najbolja.
Bozijom voljom, nesto nas je ostalo u Bosni, ostale je Bog poslao sirom Svijeta, da se izgubimo, jer smo zli, ili da nesto sirimo jer smo najbolji.
Nema tog Amerikanca, Engleza, Kineza, Indijca, Talijana koji, recimo kao mi, ima najbolje drugove u, opet recimo, 5 svjetskih zemalja, a i u mnogo vise. Za Amerikance sam sto posto siguran. Ovi sa Floride tesko da imaju nekog poznanika i u Georgiji. Siguran sam i za ostale.
Da pocnem nabrajati: Bozijom voljom danas imam najbolje drugove u: Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemackoj, Svedskoj, Norveskoj, Danskoj, Italiji, Svajcarskoj, Francuskoj, Ceskoj, Slovackoj, Americi, Kanadi, Australiji. Treba li jos? Cista slucajnost ili Bozija volja.
Dugo sam mislio da smo kaznjeni Bozijom voljom i razbacani po Svijetu, a sad sam shvatio da smo, zapravo, u misiji, slicnoj onoj u koju je Bog slao i prije svoje izaslanike. Mi smo najpametniji, najbolji, najljepsi, izabrani da budemo takvi i budemo tu gdje jesmo.
Istina je ono u sta vjerujete, a danas nevjernika vise nema, Bozijom voljom.
Danas svi vjeruju: i kapitalisti, i komunisti i oni izmedju. Vjeruju i robovlasnici, a vjeruju i njihovi robovi.
Imao sam najbolje drugove na Svijetu. Imali ste najbolje drugove na Svijetu. Imao sam najbolju raju, a i vasa je bila najbolja. Niko nije imao bolju raju od nas. Niko.
Bili smo najpametniji, najljepsi, najjaci. Bili smo naj. Svi mi i nasa raja. Dijelili dobro i zlo iz dana u dan.
I za rat kazu da je Bozija volja. OK. Za mir isto i za sve ono sto mir nosi.
U ratu sam izgubio raju, a ostali su mi drugovi. Bili bi mi opet raja kad bi nas sastavili na jednom mjestu, i to opet najbolja.
Bozijom voljom, nesto nas je ostalo u Bosni, ostale je Bog poslao sirom Svijeta, da se izgubimo, jer smo zli, ili da nesto sirimo jer smo najbolji.
Nema tog Amerikanca, Engleza, Kineza, Indijca, Talijana koji, recimo kao mi, ima najbolje drugove u, opet recimo, 5 svjetskih zemalja, a i u mnogo vise. Za Amerikance sam sto posto siguran. Ovi sa Floride tesko da imaju nekog poznanika i u Georgiji. Siguran sam i za ostale.
Da pocnem nabrajati: Bozijom voljom danas imam najbolje drugove u: Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemackoj, Svedskoj, Norveskoj, Danskoj, Italiji, Svajcarskoj, Francuskoj, Ceskoj, Slovackoj, Americi, Kanadi, Australiji. Treba li jos? Cista slucajnost ili Bozija volja.
Dugo sam mislio da smo kaznjeni Bozijom voljom i razbacani po Svijetu, a sad sam shvatio da smo, zapravo, u misiji, slicnoj onoj u koju je Bog slao i prije svoje izaslanike. Mi smo najpametniji, najbolji, najljepsi, izabrani da budemo takvi i budemo tu gdje jesmo.
Istina je ono u sta vjerujete, a danas nevjernika vise nema, Bozijom voljom.
Putin - glasnogovornik Evrope?
Geografski lijepa, politicki trula, vojno nemocna. Evropa. Vladimir Putin i prica o Carevom novom odijelu. Mjesto Minhen, nekoliko decenija kasnije.
Samo politicki diletanti mogu povjerovati da je Ruski predsjednik rekao ono sto samo on vidi i da je to kazao onima koji o tome pojma nemaju, a sto je odjeknulo ovdje u Americi, kao pocetak novog hladnog rata. Mnogo je vjerovatnija varijanta da je Stara dama samo pred Putina izbacila gotov govor i iskoristila ga kao glasnogovornika da mali Rus kaze ono za sto evropska gospoda nemaju muda. Kolika je cijena Putinovog govora pokazat ce vrijeme, ali se mora ocekivati tante za tante.
Da krenemo redom. Ono sto radi americki predsjednik, manje vise i u raznim varijantama, odgovara ujedinjenoj Evropi. Prljavi poslovi kojima se niko na starom kontnentu ne zeli baviti daju se Amerikancima. Ponekad ti kauboji i prekorace ovlastenja, ali je i to dio rizika u igri - Ostani po strani. Igra po sistemu - isturi drugoga - kosta, a ponekad prorade i obziri u obliku javnog mnijenja, pa se onda svi, od Pariza do Rima i Minhena, pitaju sta to bi. Ko biva nisu znali.
Amerikanci su posteniji. Igraju prljavo i na prvu loptu i to ne kriju. Ponekad sa uspjehom, ponekad sa manje uspjeha, a ponekad gube. Predsedniku Bushu po svemu sudeci nece uspjeti da do kraja svog mandata natjera cijeli Svijet da pocne jesti svinjetinu, a da on bude jedini proizvodjac i njen distributer.To se ovdje i ne krije.
OK, Putin je rekao istinu, ali nije otkrio vrucu vodu. Ono sto je interesantno je da se to desilo samo godinu prije novih Americkih predsednickih izbora.
Sprema li se stara dama za novog americkog predsednika na vrijeme? Izgleda da sprema. Bush je republikancima u 2 svoja mandata nanio toliko stete, da bi bilo pravo cudo ako slijedeci predesednik ne bude demokrat. Ovo je realnost, ali se i cuda desavaju.
Klap, klap za Putina. Ko se sjeca Bosne jos i sta bi bilo da nije bilo ovih koje Putin napada pred evropskom gospodom koja guta knedle, od stida svake vrste ili od nemoci da ih kroz grlo proturi?
Ako moram da biram, ja sam za Amerikance, koji jesu supci, ali im karakterna osobina nije da su i pizde.
Samo politicki diletanti mogu povjerovati da je Ruski predsjednik rekao ono sto samo on vidi i da je to kazao onima koji o tome pojma nemaju, a sto je odjeknulo ovdje u Americi, kao pocetak novog hladnog rata. Mnogo je vjerovatnija varijanta da je Stara dama samo pred Putina izbacila gotov govor i iskoristila ga kao glasnogovornika da mali Rus kaze ono za sto evropska gospoda nemaju muda. Kolika je cijena Putinovog govora pokazat ce vrijeme, ali se mora ocekivati tante za tante.
Da krenemo redom. Ono sto radi americki predsjednik, manje vise i u raznim varijantama, odgovara ujedinjenoj Evropi. Prljavi poslovi kojima se niko na starom kontnentu ne zeli baviti daju se Amerikancima. Ponekad ti kauboji i prekorace ovlastenja, ali je i to dio rizika u igri - Ostani po strani. Igra po sistemu - isturi drugoga - kosta, a ponekad prorade i obziri u obliku javnog mnijenja, pa se onda svi, od Pariza do Rima i Minhena, pitaju sta to bi. Ko biva nisu znali.
Amerikanci su posteniji. Igraju prljavo i na prvu loptu i to ne kriju. Ponekad sa uspjehom, ponekad sa manje uspjeha, a ponekad gube. Predsedniku Bushu po svemu sudeci nece uspjeti da do kraja svog mandata natjera cijeli Svijet da pocne jesti svinjetinu, a da on bude jedini proizvodjac i njen distributer.To se ovdje i ne krije.
OK, Putin je rekao istinu, ali nije otkrio vrucu vodu. Ono sto je interesantno je da se to desilo samo godinu prije novih Americkih predsednickih izbora.
Sprema li se stara dama za novog americkog predsednika na vrijeme? Izgleda da sprema. Bush je republikancima u 2 svoja mandata nanio toliko stete, da bi bilo pravo cudo ako slijedeci predesednik ne bude demokrat. Ovo je realnost, ali se i cuda desavaju.
Klap, klap za Putina. Ko se sjeca Bosne jos i sta bi bilo da nije bilo ovih koje Putin napada pred evropskom gospodom koja guta knedle, od stida svake vrste ili od nemoci da ih kroz grlo proturi?
Ako moram da biram, ja sam za Amerikance, koji jesu supci, ali im karakterna osobina nije da su i pizde.
Deri u svemiru
Prve novine koje sam kupovao i citao redovno u svom zivotu, zvale su se Plavi Vjesnik i u tim novinama moj omiljeni crtani junak se zvao Den Deri, astronaut, koji se jako uspjesno sirom Svemira borio za pravdu i redovno pobjedjivao. To je bilo u Sarajevu, dalekih sedamdesetih godina.
Danas zivim u Orlandu, na Floridi, i kad god vidim Shatl ili cujem i procitam pricu o astronautima, sjetim se Njega. Den Deri, junak mog djetinjstva.
Ovo je klasicna ljubavna prica u trouglu, veoma moguca i realna, a desila se ovih dana, ne u Bermudskom trouglu, nego ovdje u Orlandu, pa je mozemo nazvati i Pricom o orlandskom trouglu.
Ona astronaut, vec bila u svemiru. Udata, majka troje djece. U skoli za astronaute provela vise od 10 godina. On astronaut, ozenjen, djeca. Na televizijskim ekranima lijep ko upisan u onom bijelom odijelu. Smijeh od uha do uha. (Da mi se samo jednom slikat u onom odijelu!) Treci spic trougla je opet ona. Nije astronaut, nego njegova zemaljska veza ili osoba koja je postala broj 2 u njegovom zivotu, ako pod broj jedan podrazumijevamo njegovu zenu. To sto je postala br 2 podrazumjeva da je sa te pozicije skinula sirotu astronautkinju, koja se nije mogla pomiriti sa tom cinjenicom i koja je odlucila da se rijesi suparnice. Pokusaj nije uspio i epilog je da je svemirska osvetnica uhapsena, a kasnije i pustena uz kauciju, a ceka je sudjenje za pokusaj ubistva.
Meni nikad dvije stvari oko svemirskih brodova nisu bile jasne. Prva je bila kako astronauti u brodu koriste wc solju, a poslije sam saznao da u solji ima usisivac, i druga, da li Nasa ima tajne sexsualme projekte u svemiru i da li su ovo dvoje astronauta bili dio tog projekta? Poslije ove afere Nasa ce morati dati odgovor i na ovo pitanje.
Vecina nas nikada nece saznati ljepotu sexsulanog uzivanja u svemiru, ali mora da je nesto jako strasno, ako je suditi po ovoj zeni astronautu. Sad mi je jasnije i zasto neki bogatasi daju i 20 miliona dolara da odu u svemir, bez obzira radilo se o mjesovitoj ili samo muskoj posadi.
Kod nas je bilo medjeda, a nije bilo astronauta i svemirskih letjelica, pa je kod nas kruzila poslovica: Jebi dobro medjeda u sumi, eto ga za tobom u carsiju, a ovdje bi ta poslovica izgledala ovako: Jebi dobro astronautkinju u shatlu, eto je za tobom u Orlando.
Deri u Svemiru i pozdrav iz Orlanda.
Danas zivim u Orlandu, na Floridi, i kad god vidim Shatl ili cujem i procitam pricu o astronautima, sjetim se Njega. Den Deri, junak mog djetinjstva.
Ovo je klasicna ljubavna prica u trouglu, veoma moguca i realna, a desila se ovih dana, ne u Bermudskom trouglu, nego ovdje u Orlandu, pa je mozemo nazvati i Pricom o orlandskom trouglu.
Ona astronaut, vec bila u svemiru. Udata, majka troje djece. U skoli za astronaute provela vise od 10 godina. On astronaut, ozenjen, djeca. Na televizijskim ekranima lijep ko upisan u onom bijelom odijelu. Smijeh od uha do uha. (Da mi se samo jednom slikat u onom odijelu!) Treci spic trougla je opet ona. Nije astronaut, nego njegova zemaljska veza ili osoba koja je postala broj 2 u njegovom zivotu, ako pod broj jedan podrazumijevamo njegovu zenu. To sto je postala br 2 podrazumjeva da je sa te pozicije skinula sirotu astronautkinju, koja se nije mogla pomiriti sa tom cinjenicom i koja je odlucila da se rijesi suparnice. Pokusaj nije uspio i epilog je da je svemirska osvetnica uhapsena, a kasnije i pustena uz kauciju, a ceka je sudjenje za pokusaj ubistva.
Meni nikad dvije stvari oko svemirskih brodova nisu bile jasne. Prva je bila kako astronauti u brodu koriste wc solju, a poslije sam saznao da u solji ima usisivac, i druga, da li Nasa ima tajne sexsualme projekte u svemiru i da li su ovo dvoje astronauta bili dio tog projekta? Poslije ove afere Nasa ce morati dati odgovor i na ovo pitanje.
Vecina nas nikada nece saznati ljepotu sexsulanog uzivanja u svemiru, ali mora da je nesto jako strasno, ako je suditi po ovoj zeni astronautu. Sad mi je jasnije i zasto neki bogatasi daju i 20 miliona dolara da odu u svemir, bez obzira radilo se o mjesovitoj ili samo muskoj posadi.
Kod nas je bilo medjeda, a nije bilo astronauta i svemirskih letjelica, pa je kod nas kruzila poslovica: Jebi dobro medjeda u sumi, eto ga za tobom u carsiju, a ovdje bi ta poslovica izgledala ovako: Jebi dobro astronautkinju u shatlu, eto je za tobom u Orlando.
Deri u Svemiru i pozdrav iz Orlanda.
Zemlja izbjeglica
Dobro osjetim, a zlo prepoznajem, bar se tako nadam, bez obzira radilo se o ljudima, pojavama ili dogadjajima. Ne spadam u grupu ljudi koja je spremna i zivot dati za opravdanost svoje teorije, pa dozvoljavam da drugi misle drugacije, bolje ili samo da misle.
Tomo je moj drug. Sjedimo subotom, pijemo pivu i pricamo o svacemu. Ponekad razgovaramo o mojim tekstovima, jer Tomo redovno cita NWBIH. Ponekad ovo pricamo samo poslije prve, nekad poslije pete pive. Ovo je bilo poslije pete.
Sa nepotrebnim obzirom, uz obaveznu opasku, da voli ono sto pisem, Tomo mi kaze, da nikad nije procitao moj tekst u kome je bilo nesto pozitivno receno za Ameriku ili Amerikance.
Zamisljam veliki poster na kome je fotografija ljudske sake u velicini bar 3 puta vecoj od prirodne. Oziljci, kraste, ispucali nokti ispod kojih se crni, a sve u boji i na jednom prstu prekrasan dijamantski prsten sa podlogom od bijelog zlata, radi kontrasta. Zenska ili muska ruka. Svejedno je.
Pokusajte zamisliti ovu fotografiju, koja moze biti reklamni poster za proizvodjace nakita ili za neku kremu za ruke, a moze biti samo plod maste.
Sta prvo vidite? Ruku da zalite ili prsten da se divite? Neko ce prvo primijetiti prsten, sto je, naravno, normalno, a neko samo saku, sto je takodjer normalno. Kad bi trebalo da tu sliku nekom prepricate sta biste mu rekli?
Vecina nasih ljudi je u Ameriku dosla iz neke druge zemlje. Malo nas je ovamo doslo direktno iz Bosne.
Vecina nasih danas u Americi kazu da su tamo negdje imali sve, nisu radili nista i da su tamo negdje dozivljavali ponizenja od onih koji su im sve dali.
Ponizenja iz razloga sto ti nisu znali nas, ili su nas dobro znali, a nisu znali sebe, ili kombinacija svega ovoga.
Amerika je zemlja izbjeglica i niko ti nista ne daje, a nema onih vrsta ponizenja iz razloga koji se zove da nas ne znaju, da ne znaju sebe i da ih se jebe u principu za nas i odakle smo.
Jedan moj prijatelj, inace Palestinac, sudbinom i silom je gotovo cijeli svoj zivot pronomadio Svijetom i skrasio se u Americi. Kaze da bolje zemlje za izbjeglice nema.
Gledam prekrasni dijamantski prsten i pitam se koliko samo kosta. A ruka? Jebo ruku! Ionako je samo za raditi.
Tomo je moj drug. Sjedimo subotom, pijemo pivu i pricamo o svacemu. Ponekad razgovaramo o mojim tekstovima, jer Tomo redovno cita NWBIH. Ponekad ovo pricamo samo poslije prve, nekad poslije pete pive. Ovo je bilo poslije pete.
Sa nepotrebnim obzirom, uz obaveznu opasku, da voli ono sto pisem, Tomo mi kaze, da nikad nije procitao moj tekst u kome je bilo nesto pozitivno receno za Ameriku ili Amerikance.
Zamisljam veliki poster na kome je fotografija ljudske sake u velicini bar 3 puta vecoj od prirodne. Oziljci, kraste, ispucali nokti ispod kojih se crni, a sve u boji i na jednom prstu prekrasan dijamantski prsten sa podlogom od bijelog zlata, radi kontrasta. Zenska ili muska ruka. Svejedno je.
Pokusajte zamisliti ovu fotografiju, koja moze biti reklamni poster za proizvodjace nakita ili za neku kremu za ruke, a moze biti samo plod maste.
Sta prvo vidite? Ruku da zalite ili prsten da se divite? Neko ce prvo primijetiti prsten, sto je, naravno, normalno, a neko samo saku, sto je takodjer normalno. Kad bi trebalo da tu sliku nekom prepricate sta biste mu rekli?
Vecina nasih ljudi je u Ameriku dosla iz neke druge zemlje. Malo nas je ovamo doslo direktno iz Bosne.
Vecina nasih danas u Americi kazu da su tamo negdje imali sve, nisu radili nista i da su tamo negdje dozivljavali ponizenja od onih koji su im sve dali.
Ponizenja iz razloga sto ti nisu znali nas, ili su nas dobro znali, a nisu znali sebe, ili kombinacija svega ovoga.
Amerika je zemlja izbjeglica i niko ti nista ne daje, a nema onih vrsta ponizenja iz razloga koji se zove da nas ne znaju, da ne znaju sebe i da ih se jebe u principu za nas i odakle smo.
Jedan moj prijatelj, inace Palestinac, sudbinom i silom je gotovo cijeli svoj zivot pronomadio Svijetom i skrasio se u Americi. Kaze da bolje zemlje za izbjeglice nema.
Gledam prekrasni dijamantski prsten i pitam se koliko samo kosta. A ruka? Jebo ruku! Ionako je samo za raditi.
Madjarski jugonostalgicar
Mister Su je stara korejska lopina. Vec deset godina ima piljaru na cosku Stejt Roda 434 i Renc Lajn Roda. Osim njega tu radi i njegov sin, kojeg zovu Keni, mada ja sumnjam da mu je to pravo ime i ponekad njegova zena, kojoj ime ne znam, ali kad je god vidim podsjeti me na Tita, i njegove posjete Koreji i na onu djevojcicu sto mu je na nasem jeziku pjevala Druze Tito mi ti se kunemo. Ne znam zasto, ali me podsjeti. Piljara je velika i dobro radi ako je suditi po voznom parku porodice parkiranom ispred. Ovi pripadnici omrazenog komunistickog sistema u proslosti, vise vjeruju njemackim proizvodjacima kola, nego kapitalistickoj braci iz komsiluka.
Osim ovih nasmijanih i uvijek ljubaznih Korejaca, u prodavnici radi i 5 Meksikanaca, neznam jel istih, ali ih je uvijek 5 i meni su uvijek slicni, mjenjali se ili ne. To sto je mister Su izabrao bas Meksikance i nije slucajno,,jer, kazu da na svijetu nema boljih radnika za manje para, a Mr. Su je, kao uostalom i vecina onih koji se nisu ovdje rodili, veoma brzo naucio sve trikove, lazi i prevare ovog sistema, dodao malo svog i pronasao formulu biznis uspjeha.
Vec dugo vremena idem u tu piljaru i nikad ne obracam posebnu paznju na osoblje i sve je isto kao i juce, kao i prije 2, a i prije 5 godina. Meni svi Meksikanci jako lice na patlidjan okrenut naopako, pa da su stavili i samog generala Zapatu,ja ne bih vidio promjenu u sastavu radne snage ove prodavnice.
Kupovao sam povrce, pipao paradajz, kad covjek do mene na tecnom nasem jeziku rece da mi zeli dobar dan, sto me malo trznulo, a jos se vise iznenadih kad sam vidio da taj isti iz velikih drvenih gajbi vadi i slaze paradajz u korpe na pultovima. Prva reakcija je naravno - Nas, a nije. Ime mu je Andru, rodjeni je Madjar, koji je svojevremeno pobjegao u Austriju preko Jugoslavije, tu zivio dvadesetak godina, a onda dosao na Floridu.
Konverzaciju smo nastavili i narednih dana, na nasem jeziku,, jer Andru osim ovog jos govori njemacki, engleski, spanski i, naravno, madjarski.
Kad sam sredio papire u Austriji, vec sutra sam bio u Jugoslaviji i tako svake godine po dvadesetak dana. Nema ljepse zemlje i boljih ljudi na Svijetu, kaze Andru. Pricao mi je jos puno o tome, pa sam poslije mjesec dana zakljucio da veceg jugo-nostalgicara, pa ni medju Bosancima, od ovog covjeka na Svijetu nema. Kaka Madjarska, Austrija, Amerika prema Jugoslaviji! Slusajuci Andrua gotovo da sam ponovo zavolio svoju vlastitu bivsu zemlju.
Andru ima blizu 60, tako i izgleda. Ozenio se, kaze, prije godinu dana Marijom, Portorikankom, koja je tek neku godinu starija od 20. Zive on, Marija i njena mama tu, blizu piljare. Mama joj je, inace, dvadesetak godina mladja od njega. Pokazivao mi je i sliku Marije, maminu nije, a Marija ko Marija, ko i svaka portorikanska cura, po jednom kalupu, utegnuta, zategnuta, naprijed dvije sise spojene u jednu. Mama joj je garant ista, sa malo bora.
Jednog dana, mozda, kaze Andru, vracam se, kad zaradim dovoljno da kupim kucu u Jugoslaviji, a za godinu-dvije cu voditi Mariju i mamu da im pokazem Jadransko more.
Dok nisam upoznao ovog Austro-ugarca mislio sam kako smo mi najnesretniji narod na Svijetu. Imali domovinu, izgubili je, dobili druge, a zivimo u trecim. Uvijek postoji gore od goreg i bolje od boljeg, a Andru je imao jednu, volio drugu, otisao u trecu i sad zivi u cetvrtoj.
Tu medju gomilama americkog plasticnog voca i povrca, bez crva, pricamo ja i on okruzeni Meksikancima, Korejancima, Indijcima, Amerikancima o tome kako je bilo nekad lijepo tamo kod nas, a ovi sto nas gledaju i cuju ionako ne razumiju, malo zbog jezika, a i da razumiju jezik tesko bi im bilo objasniti, a ne bi ni vrijedilo, o cemu mi to pricamo sa toliko sjete u glasu.
Osim ovih nasmijanih i uvijek ljubaznih Korejaca, u prodavnici radi i 5 Meksikanaca, neznam jel istih, ali ih je uvijek 5 i meni su uvijek slicni, mjenjali se ili ne. To sto je mister Su izabrao bas Meksikance i nije slucajno,,jer, kazu da na svijetu nema boljih radnika za manje para, a Mr. Su je, kao uostalom i vecina onih koji se nisu ovdje rodili, veoma brzo naucio sve trikove, lazi i prevare ovog sistema, dodao malo svog i pronasao formulu biznis uspjeha.
Vec dugo vremena idem u tu piljaru i nikad ne obracam posebnu paznju na osoblje i sve je isto kao i juce, kao i prije 2, a i prije 5 godina. Meni svi Meksikanci jako lice na patlidjan okrenut naopako, pa da su stavili i samog generala Zapatu,ja ne bih vidio promjenu u sastavu radne snage ove prodavnice.
Kupovao sam povrce, pipao paradajz, kad covjek do mene na tecnom nasem jeziku rece da mi zeli dobar dan, sto me malo trznulo, a jos se vise iznenadih kad sam vidio da taj isti iz velikih drvenih gajbi vadi i slaze paradajz u korpe na pultovima. Prva reakcija je naravno - Nas, a nije. Ime mu je Andru, rodjeni je Madjar, koji je svojevremeno pobjegao u Austriju preko Jugoslavije, tu zivio dvadesetak godina, a onda dosao na Floridu.
Konverzaciju smo nastavili i narednih dana, na nasem jeziku,, jer Andru osim ovog jos govori njemacki, engleski, spanski i, naravno, madjarski.
Kad sam sredio papire u Austriji, vec sutra sam bio u Jugoslaviji i tako svake godine po dvadesetak dana. Nema ljepse zemlje i boljih ljudi na Svijetu, kaze Andru. Pricao mi je jos puno o tome, pa sam poslije mjesec dana zakljucio da veceg jugo-nostalgicara, pa ni medju Bosancima, od ovog covjeka na Svijetu nema. Kaka Madjarska, Austrija, Amerika prema Jugoslaviji! Slusajuci Andrua gotovo da sam ponovo zavolio svoju vlastitu bivsu zemlju.
Andru ima blizu 60, tako i izgleda. Ozenio se, kaze, prije godinu dana Marijom, Portorikankom, koja je tek neku godinu starija od 20. Zive on, Marija i njena mama tu, blizu piljare. Mama joj je, inace, dvadesetak godina mladja od njega. Pokazivao mi je i sliku Marije, maminu nije, a Marija ko Marija, ko i svaka portorikanska cura, po jednom kalupu, utegnuta, zategnuta, naprijed dvije sise spojene u jednu. Mama joj je garant ista, sa malo bora.
Jednog dana, mozda, kaze Andru, vracam se, kad zaradim dovoljno da kupim kucu u Jugoslaviji, a za godinu-dvije cu voditi Mariju i mamu da im pokazem Jadransko more.
Dok nisam upoznao ovog Austro-ugarca mislio sam kako smo mi najnesretniji narod na Svijetu. Imali domovinu, izgubili je, dobili druge, a zivimo u trecim. Uvijek postoji gore od goreg i bolje od boljeg, a Andru je imao jednu, volio drugu, otisao u trecu i sad zivi u cetvrtoj.
Tu medju gomilama americkog plasticnog voca i povrca, bez crva, pricamo ja i on okruzeni Meksikancima, Korejancima, Indijcima, Amerikancima o tome kako je bilo nekad lijepo tamo kod nas, a ovi sto nas gledaju i cuju ionako ne razumiju, malo zbog jezika, a i da razumiju jezik tesko bi im bilo objasniti, a ne bi ni vrijedilo, o cemu mi to pricamo sa toliko sjete u glasu.
Dragi Djepeto
Dragi,dobri i posteni moj Djepeto;
Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro znas da sam slavio Novu godinu, ali se ne sjecas i ne znas da li sam slavio Bajram ili Bozic, pa koristis priliku kako su ublizu, da mi ih cestitas, jer mislis da dobrih zelja, bez obzira na povod, nikad nije dosta. Cestitam i ja tebi sve sto slavis, a da ti odgovorim na ono sto si me pitao o tome jesam li se vjerski aktivirao, tamo u Americi, odnosno jesam li pod stare dane izabrao Boga i crkvu kome i gdje cu se moliti. Kaze mi neki dan mladja kcerka: Tata od nas 35 u razredu, samo ja i George ne idemo u crkvu. Pitam ja ko je George, jer znam ko je moja kcerka. Kaze ona Rumun i tako saznah ko su oboje. Da ti ne duzim pricu, ispade njih dvoje jedini ne vjeruju, a ostali vjeruju. Tako ispada. Zadesi me dijete, a ja da skrenem temu pitam je koliko od njih 35 ima istog tatu i istu mamu sa kojima zivi. Kaze ona dvoje, George i ja, a ostali imaju bar po dvije -tri mame i po nekoliko tata, pa ja sracuno da 33 djeteta imaju 48 mama i 56 tata i svi idu u crkvu.Ne znam sto ti pisem ovu matematiku, a ne pravdam se i ne znam sta je bolje, a sta lakse objasnit, sta je teze, a sta losije za kazat, ali eto da nekom kazem, pa mi je odmah lakse.
Nego pitas me za malog, sta ja mislim da ga posaljes ovde u Ameriku na koledj. Kazes da Pinokio vec repa ko pravi raper i da bi mu to mozda bila sansa da zaradi koji dinar uz skolu. Sad, sto se koledja tice, ovako ti je: oni dobri su skupi, oni losiji ne vrijede, a sto se repanja tice, reci mu da obavezno nauci dok pjeva i da se drzi jednom rukom za onu stvar dok je u drugoj mikrofon. To je ovdje pravilo, nesto ko da imas 2 mikrofona, stereo. A iskreno da ti kazem, ne znam ja jel on bas za Ameriku. Emotivan je on previse. Kod njega se sve vidi na licu, a kad bi Amerikanci bili ko i on, ovu bi zemlju zvali zbog lazi, zemlja dugih noseva, a ne dugih nozeva. Toliko od mene, a za kraj da ti jos nesto kazem o Americi, pa ti saberi i vidi. Nije ovdje laz kad se laze, nego je laz kad govoris istinu, a niko ti ne vjeruje.
Pozdravlja te i voli tvoj prijatelj Dalibor.
P.S. Ne jedem ja pitu od krompira zato sto je ukusnija od kavijara, nego sto mi je draza i sto sam naviko, a ti pozeli srecu svima i nek slave ono sto hoce i na sta su navikli.
Ima nade, nema nade
Pisao sam prosle sedmice tekst za nwbih u kome sam predvidio, a cudna mi cuda i teskoce, pobjedu nacionalista na bosanskim izborima, sto se, naravno, i desilo, pa je pobijedio Haris Silajdzic, na muslimanskoj strani, Milorad Dodik na srpskoj, a ja sam u toj prici predvidio i pobjedu nekog slicnog hrvatskog nacionaliste, mada mu ime nisam znao. A prizeljkivao sam da pobijedi Zeljko Komsic. I pobijedio je!
Zelio sam takodje da i na ove dvije gore navedene strane pobijedi neko slican Zeljku, ali to se nije desilo.
Priznajem da nemam mnogo uvida u bih politicka zbibvanja, ali osjecam potrebu da kazem sta mislim, odnosno imam pravo da dobro nazovem tim imenom, a zlo drugim imenom, jer ne vuce me obaveza da zivim sa ovima sto biram, da se radujem njihovim uspjesima ili kajem zbog onoga kako sam glasao. Za pogresne. Zaboravimo na trenutak Silajdzica i Dodika, ako je moguce, ili prihvatimo ih kao neminovnost, ili vremensku nepogodu i okrenimo se izboru Zeljka Komsica kao hrvatskog predstavnika u predsjednistvu BiH.
Izbor Komsica u predsjednistvo za pripadnike hrvatskog naroda u BiH moze znaciti dvije stvari: jedno je da su Hrvati na ovim izborima najvise dobili, a uz njih i Srbi i Muslimani, a drugo je da su Hrvati na ovim izborima jedini popusili, a s njima i Srbi i Muslimani.
Manja je vjerovatnoca prve teorije mada lijepo izgleda kad vidis Zeljka u drustvu ove dvojice, pa njegov izbor jos vise dobija na snazi, a izbacuje Hrvate iz Bosne van klisea nacionalizma, sto, naravno, nije istina.
Druga teorija, koju zastupaju oni koji svog predstavnika vide samu u nekom ko je nalik Dodiku i Silajdzicu, je ta da su Hrvati, prevareni i da su dobili najblazu varijantu hrvatstva u liku Komsica, koji po njihovom misljenju nema ne samo veliko H, nego ni malo r u svom nacionalnom opredjeljenju.
Koja je od ove dvije teorije vjerovatnija pokazat ce vrijeme, mada je ono i sad sigurno na strani Komsica, i onih koji su ga birali, samo ne treba zaboravit da ljudi vole ono sto je danas, a za buducnost ko ima vremena,,jer zivot se zbiva sad, a sutra ko zna...
Ima nade ili nema, ko ce ga znat', Bosna je to. I Zeljko je to.
Zelio sam takodje da i na ove dvije gore navedene strane pobijedi neko slican Zeljku, ali to se nije desilo.
Priznajem da nemam mnogo uvida u bih politicka zbibvanja, ali osjecam potrebu da kazem sta mislim, odnosno imam pravo da dobro nazovem tim imenom, a zlo drugim imenom, jer ne vuce me obaveza da zivim sa ovima sto biram, da se radujem njihovim uspjesima ili kajem zbog onoga kako sam glasao. Za pogresne. Zaboravimo na trenutak Silajdzica i Dodika, ako je moguce, ili prihvatimo ih kao neminovnost, ili vremensku nepogodu i okrenimo se izboru Zeljka Komsica kao hrvatskog predstavnika u predsjednistvu BiH.
Izbor Komsica u predsjednistvo za pripadnike hrvatskog naroda u BiH moze znaciti dvije stvari: jedno je da su Hrvati na ovim izborima najvise dobili, a uz njih i Srbi i Muslimani, a drugo je da su Hrvati na ovim izborima jedini popusili, a s njima i Srbi i Muslimani.
Manja je vjerovatnoca prve teorije mada lijepo izgleda kad vidis Zeljka u drustvu ove dvojice, pa njegov izbor jos vise dobija na snazi, a izbacuje Hrvate iz Bosne van klisea nacionalizma, sto, naravno, nije istina.
Druga teorija, koju zastupaju oni koji svog predstavnika vide samu u nekom ko je nalik Dodiku i Silajdzicu, je ta da su Hrvati, prevareni i da su dobili najblazu varijantu hrvatstva u liku Komsica, koji po njihovom misljenju nema ne samo veliko H, nego ni malo r u svom nacionalnom opredjeljenju.
Koja je od ove dvije teorije vjerovatnija pokazat ce vrijeme, mada je ono i sad sigurno na strani Komsica, i onih koji su ga birali, samo ne treba zaboravit da ljudi vole ono sto je danas, a za buducnost ko ima vremena,,jer zivot se zbiva sad, a sutra ko zna...
Ima nade ili nema, ko ce ga znat', Bosna je to. I Zeljko je to.
Mani patetike, pojedi cevape!
Mrzim patetiku, ali vise od patetike mrzim patetiku dijaspore. Ko, eto, mi se sirom Svijeta zabrinuli za rezultate Bosanskih izbora. Jasta smo. Mene vise brine kako cu slijedeceg prvog platiti ratu za kucu, za auto i ostale kredite, nego hoce li pobijediti Dodik, Silajdzic i njima slicni. Tako je ovdje kod mene, u Americi, a tako je i u Kanadi, Svedskoj, Australiji i bilo gdje gdje ima nasih.
A ako me pitate hoce li pobijediti bas ovi negativci, odmah cu vam reci: naravno da hoce. Ne ocekujete valjda da Bosna bude oaza dobrog u moru svjetskog zla, bez obzira koliki patrioti bili ili ne bili.
Ko biva mi ovde van domovine bolje vidimo, imamo vise iskustva, Zivimo u demokratiji, pa bi svi iz dijaspore mahom glasali za one napredne. Jasta bi. Tvrdim vam da bi velika vecina, ako bi glasala, opet glasala za one iste negativce za koje ce glasati i njihovi, rodjaci i prijatelji u Bosni.
A sta je sa stecenim zapadnim iskustvima? Nista. Mi u Americi smo vidjeli dvije pobjede Busha, za kojeg su svi tvrdili prije izbora da je negativac, a on pobijedio. Zajebalo se tristo miliona Amerikanaca, ha? OK, mozda ne svi, al’ bar sto pedeset miliona i to 2 puta. Koliko ce ljudi glasati u Bosni? Milion, manje-vise, dva, pola miliona. I sta sad, ocekujete da izaberu prave? Ma dajte, molim vas. Kad se zajebe 100 miliona ljudi to se naziva zajeb, a kad se zajebe milion to se naziva sala.
Zivimo u Svijetu gdje zlo svake vrste dominira, gdje je nepravda svake vrste daleko prisutnija nego pravda, gdje na politickim izborima pobjedjuju totalni negativci i sad, a i u istoriji, da ne dajem primjere, pa zasto onda ocekujete da u Bosni bude drugacije? Zasto sebi dajete laznu nadu? Mozda iz razloga sto vas nije briga, a sami sebi to necete da priznate, a mozda i volite mazohizam da sami sebi nanosite bol, ili mozda ima jos razloga.
Meni je jedino i iskreno zao onih koji vjeruju u dobro, a nisam taj, zao mi je onih koji se nadaju da ima pravde, da postoji rjesenje, zao mi je onih koji ce glasat protiv Dodika i Silajdzica, sad za koga - nije vazno, al’ protiv ovih. Nema nade, tocak se vrti, psi laju, zlo prolazi, a savjet za sve one van domovine kad ih ufati politicka nostalgija i osjecaj bespomocnosti je da pojedu deset cevapa sa lukom, zaliju lozom i na kraju pojedu baklavu i da sebi trenutak ucine boljim, a da ne patetisu kako im je stalo da Bosna bude raj na zemlji. I ako ce im biti lakse, tvrdim da bi Bush, da mu ustav dozvoljava, opet pobijedio na slijedecim izborima u Svijetu naviknutom na zlo kao potrebu gdje ce pobjeda bosanskih negativaca biti samo kap u moru opsteg ludila sa ukusom pokvarene ribe i mirisom peperminta.
A ako me pitate hoce li pobijediti bas ovi negativci, odmah cu vam reci: naravno da hoce. Ne ocekujete valjda da Bosna bude oaza dobrog u moru svjetskog zla, bez obzira koliki patrioti bili ili ne bili.
Ko biva mi ovde van domovine bolje vidimo, imamo vise iskustva, Zivimo u demokratiji, pa bi svi iz dijaspore mahom glasali za one napredne. Jasta bi. Tvrdim vam da bi velika vecina, ako bi glasala, opet glasala za one iste negativce za koje ce glasati i njihovi, rodjaci i prijatelji u Bosni.
A sta je sa stecenim zapadnim iskustvima? Nista. Mi u Americi smo vidjeli dvije pobjede Busha, za kojeg su svi tvrdili prije izbora da je negativac, a on pobijedio. Zajebalo se tristo miliona Amerikanaca, ha? OK, mozda ne svi, al’ bar sto pedeset miliona i to 2 puta. Koliko ce ljudi glasati u Bosni? Milion, manje-vise, dva, pola miliona. I sta sad, ocekujete da izaberu prave? Ma dajte, molim vas. Kad se zajebe 100 miliona ljudi to se naziva zajeb, a kad se zajebe milion to se naziva sala.
Zivimo u Svijetu gdje zlo svake vrste dominira, gdje je nepravda svake vrste daleko prisutnija nego pravda, gdje na politickim izborima pobjedjuju totalni negativci i sad, a i u istoriji, da ne dajem primjere, pa zasto onda ocekujete da u Bosni bude drugacije? Zasto sebi dajete laznu nadu? Mozda iz razloga sto vas nije briga, a sami sebi to necete da priznate, a mozda i volite mazohizam da sami sebi nanosite bol, ili mozda ima jos razloga.
Meni je jedino i iskreno zao onih koji vjeruju u dobro, a nisam taj, zao mi je onih koji se nadaju da ima pravde, da postoji rjesenje, zao mi je onih koji ce glasat protiv Dodika i Silajdzica, sad za koga - nije vazno, al’ protiv ovih. Nema nade, tocak se vrti, psi laju, zlo prolazi, a savjet za sve one van domovine kad ih ufati politicka nostalgija i osjecaj bespomocnosti je da pojedu deset cevapa sa lukom, zaliju lozom i na kraju pojedu baklavu i da sebi trenutak ucine boljim, a da ne patetisu kako im je stalo da Bosna bude raj na zemlji. I ako ce im biti lakse, tvrdim da bi Bush, da mu ustav dozvoljava, opet pobijedio na slijedecim izborima u Svijetu naviknutom na zlo kao potrebu gdje ce pobjeda bosanskih negativaca biti samo kap u moru opsteg ludila sa ukusom pokvarene ribe i mirisom peperminta.
Nura
Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima 6 mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Cekala je na ovo vise od 7 godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela vise od 5 godina, snahu vise od 7, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za 6 mjeseci, k’o da su je zatekli. K’o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauca i pocela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je vec zapaljenu cigaru.
Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snasao, a poslije nije imao vremena kad se snasao, razumjela je Nura namericke price, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da ce doci, kad tad, ali ce doci.
Pripreme za docek su, zapravo, pocele vec sutradan. Treba okrecit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro sta Mido voli, sta je volio. Vratila joj se volja za zivotom.
Jel’ rano za krecenje? Jest, ali nije za dogovor. Nasla je majstora od cetke i detaljno ugovorila datum. Stan ce biti k’o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pusit nece u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmisljala je.
Proleti 6 mjeseci k’o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stolnjaci, cvijece na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bi ovih nekoliko dana otisla da spava kod nekog drugog, da ne narusi ovaj red pospremljen za njih. Da pocne kuhat jos je rano, ali nije da se i frizider napuni. Rano je jos za sve, ali bi najradije sad pocela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene kosulje kod Kineza. Sebi inace nije nista novo kupila ima 5 godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa 2 dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak’a sam, trajnu nisam dala skoro 10 godina.
Pripreme za docek njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale 6 mjeseci. Najteze je bilo zadnja 4 dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome 4 godine, nije vise razmisljala. Nije htijela, al’ misli su same isle. Nije Mido mogao tad doci na dzenazu ocu. Kaz’o je da mu nisu dali u firmi. Cim dodju, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje.Volio je Mido oca vise nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar moze planirat, a ostalo nek oni sami odluce. Sve sto je zamislila ucinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tacno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, da ce poslije malo na more, da djeca vide.
Sacekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taxsija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma’ prepoznala! Jest da je smrs’o i malo se uozbiljio, al’ je to onaj njen isti Mido, k’o da ga je juce vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepce ocima vise nego nekad. Djece ne moze da se nagleda. Djece njenog Mide.
Samo da je Ramiz ziv da vidi djecu, mislila je i plakala, od srece ili zalosti, nije znala, ali je plakala.
Nisu tu noc sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je cekala zoru, ko zna koju tih dana, osluskivala hoce li ko ustat da kafu pristavi, da dorucak spremi. U stanu je bilo hrane ne za 4 gosta, nego za 40, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole sto i Mido.
Gosti su ustali oko 12. Kafa se popila, a Nura nije skidala oci sa unucadi, pa joj se ucinilo da se zbog toga djeca osjecaju nezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmedju sebe pricaju americki.
Znaju oni i nas, objasnjavao joj je Mido, slabo govore, al’ razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo zivi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura.
Nakon dorucka svi su otisli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se moze pojesti hamburger i frenc frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i cula ih je, al’ nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pricala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje joj je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijeta na kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pusio cigaru za cigarom, a snaha pozurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura cula al’ nije izlazila.
Sutra joj je uz kafu snaha pricala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da vise nema stare raje, djeca su izmedju sebe pricala americki i slusala neku muziku na usima. Poslije su svi opet otisli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da ce sa svojim roditeljima, koji su inace zivjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ici u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu sa parama i da mu kaze, da te pare vise njemu trebaju nego njoj. Poslije je Mido vidio da su to bile pare koje je on njoj slao, a i nesto vise.
Na kraju su rekli da ce se mozda vraatiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A ocito da vremena nisu imali.
Da je ne bi zvali da ide sa njima, rekla je prije da nece ici, jer ne podnosi vrucinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu.
Kad su otisli sjetila se da nisu otisli Ramizu na mezar, te je odlucila da sama sutra ode i sve mu isprica. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sekiraju, ako joj sta bude. Sjetila se poslije da mnogo sta nije rekla, sto je htjela.
S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, vec oko 5. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmisljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima tesko samima, negdje daleko u Pensilvaniji.
Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snasao, a poslije nije imao vremena kad se snasao, razumjela je Nura namericke price, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da ce doci, kad tad, ali ce doci.
Pripreme za docek su, zapravo, pocele vec sutradan. Treba okrecit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro sta Mido voli, sta je volio. Vratila joj se volja za zivotom.
Jel’ rano za krecenje? Jest, ali nije za dogovor. Nasla je majstora od cetke i detaljno ugovorila datum. Stan ce biti k’o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pusit nece u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmisljala je.
Proleti 6 mjeseci k’o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stolnjaci, cvijece na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bi ovih nekoliko dana otisla da spava kod nekog drugog, da ne narusi ovaj red pospremljen za njih. Da pocne kuhat jos je rano, ali nije da se i frizider napuni. Rano je jos za sve, ali bi najradije sad pocela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene kosulje kod Kineza. Sebi inace nije nista novo kupila ima 5 godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa 2 dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak’a sam, trajnu nisam dala skoro 10 godina.
Pripreme za docek njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale 6 mjeseci. Najteze je bilo zadnja 4 dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome 4 godine, nije vise razmisljala. Nije htijela, al’ misli su same isle. Nije Mido mogao tad doci na dzenazu ocu. Kaz’o je da mu nisu dali u firmi. Cim dodju, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje.Volio je Mido oca vise nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar moze planirat, a ostalo nek oni sami odluce. Sve sto je zamislila ucinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tacno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, da ce poslije malo na more, da djeca vide.
Sacekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taxsija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma’ prepoznala! Jest da je smrs’o i malo se uozbiljio, al’ je to onaj njen isti Mido, k’o da ga je juce vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepce ocima vise nego nekad. Djece ne moze da se nagleda. Djece njenog Mide.
Samo da je Ramiz ziv da vidi djecu, mislila je i plakala, od srece ili zalosti, nije znala, ali je plakala.
Nisu tu noc sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je cekala zoru, ko zna koju tih dana, osluskivala hoce li ko ustat da kafu pristavi, da dorucak spremi. U stanu je bilo hrane ne za 4 gosta, nego za 40, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole sto i Mido.
Gosti su ustali oko 12. Kafa se popila, a Nura nije skidala oci sa unucadi, pa joj se ucinilo da se zbog toga djeca osjecaju nezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmedju sebe pricaju americki.
Znaju oni i nas, objasnjavao joj je Mido, slabo govore, al’ razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo zivi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura.
Nakon dorucka svi su otisli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se moze pojesti hamburger i frenc frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i cula ih je, al’ nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pricala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje joj je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijeta na kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pusio cigaru za cigarom, a snaha pozurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura cula al’ nije izlazila.
Sutra joj je uz kafu snaha pricala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da vise nema stare raje, djeca su izmedju sebe pricala americki i slusala neku muziku na usima. Poslije su svi opet otisli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da ce sa svojim roditeljima, koji su inace zivjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ici u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu sa parama i da mu kaze, da te pare vise njemu trebaju nego njoj. Poslije je Mido vidio da su to bile pare koje je on njoj slao, a i nesto vise.
Na kraju su rekli da ce se mozda vraatiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A ocito da vremena nisu imali.
Da je ne bi zvali da ide sa njima, rekla je prije da nece ici, jer ne podnosi vrucinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu.
Kad su otisli sjetila se da nisu otisli Ramizu na mezar, te je odlucila da sama sutra ode i sve mu isprica. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sekiraju, ako joj sta bude. Sjetila se poslije da mnogo sta nije rekla, sto je htjela.
S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, vec oko 5. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmisljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima tesko samima, negdje daleko u Pensilvaniji.
Bushizam
Zivio drug Hitler, tako sam vjerovatno razmisljao, sve do juce, kada sam napokon progledao i to zahvaljujuci, kome drugom, nego americkom predsedniku Bush-u, nakon njegovog govora americkim legionarima, u kome je ovaj svjetski genije poistovjetio fasizam i komunizam, dodavsi na vagu i malo islamskog radikalizma.
Hvala ti veliki George, hvala ti do neba sto si me vratio na pravi put istinskog imperijalizma i humanog kapitalizma.
Koja sam ja samo ovca bio. Kakva ovca, bekan, kad nisam vidio da su komunisticka ideologija i fasisticka ideologija zapravo isto, sinovi, kopilani majke kurve i bog zna cija djeca.
Hvala ti George, sto sam pod stare dane saznao da sam grijesio i sad se kajem. Zbog toga sto sam bio komunista-fasista kaznicu sebe najstrasnijom kaznom - da ne razmisljam i da slusam od danas samo pametne ljude, koji, naravno, dolaze iz svijeta procvata dzenetskog-rajskog kapitalizma.
Hvala ti George sto si me prosvjetlio, sto si mi unio nadu u bolji i pravedniji Svijet, sto si mi ukazao na zlo koje nisam sam mogao vidjeti, na zlo u kojem sam zivio i u kojem sam prividno bio sretan.
Hvala ti George za sve sto si uradio za Svijet, pa i za ovu misao, koje se ja sam nikad ne bih mogao sjetiti. Hvala ti za ovo otkrice koje ni mnogi savremenici nisu mogli otkriti sami.
Danas sam sretan i ponosan, ali i sjetan. Koja sam ja budala bio, ma kakva budala - fasista, koji sam ja fasista bio. Fasista sa crvenom knjizicom na kojoj je bio srp i cekic, al' kad se bolje zagleda licio je na kukasti krst. Simbol na simbol. Koju kaznu sebi da odredim, o George? Mozda zasluzujem manju kaznu, jer nisam znao, sve do juce, i onda se sve slomi u meni. Danas sam drugi covjek. Stidim se onoga sto sam bio. Hvala ti George sto se stidim i nije mi lakse sto to priznajem da dobijem manju kaznu. Zasluzujem da bar 8 miliona puta napisem - Zivio kapitalizam.
Hvala ti George. Danas je moj rodjendan, ne onaj pravi, naravno, nego onaj koji cu ubuduce slaviti, dan kada sam prestao biti fasista-komunista i kada sam postao jurisnik imperijalizma. Hvala ti George. Danas disem punim plucima i spreman sam na svaki rad! Ako treba i 24 sata, da bi onima koji su uz tebe i sa tobom bilo bolje. Hvala ti George sto si u meni unistio fasistu-komunistu i ko zna jos sta, na vrijeme, da mi se ideja ne razradi i ne postane opasna.
Koja sam ja budala bio! Koje smo mi budale bili! Bili fasisti, a da to nismo ni znali. Doduse nismo svi. I u doba fasizma bilo je nacionalista, koji su se krili, a poslije pobijedili. Izgubili mi fasisti, komunjare, usrane i pogane, a pobijedili vizionari, k'o Bush i njemu slicni.
Mogao bih ja ovako da se zahvaljujem do sutra, da uplatim koji dolar za republikance, da pomognem milionerima. Sta ce nama kokuzima inace pare? Pare su za vizionare, za pametne ljude tipa George-a W. Bush-a, a ne za ovake komunisticko- fasisticke fukare ala ja.
Hvala ti George, sto znam sad koji sam ja fasista bio. Krisom sam slusao Lili Marlen i bio zaljubljen u Evu Braun, a potajno spremao planove da napadnem i uvedem demokratiju u zemlje koje drugacije misle. Moram priznat' da sam u ormaru imao i jednu crnu kosulju i da sam sa merakom u Minhenu na Oktobar-festu pio pivo. Koje sam ja fasiticko-komunisticko djubre bio, a da nisam znao. Sa rajom sam se pozdravljao sa Zig Hajl i vezivao u cvor, ispred satora u kampu u Makarskoj, crvenu zastavu sa srpom i cekicem i onu sa kukastim krstom. Priznajem.
Sad se stidim, a za stid nikad nije kasno. Sve zahvaljujuci velikanu svjetske istorije George-u W. Bush-u, koji me vratio na pravi put. Sad se sjetih - imao sam u novcaniku malu crno-bijelu sliku Roze Luksemburg kako u krilu drzi djecaka po imenu Herman Gering.
Danas sam spreman izaci pred svaki sud i otkriti, odati sve one koje znam. Odati imena pola milijarde ljudi zalutalih i zavedenih u ideologiju komunizma odnosno fasizma.
Na kraju jos jednom hvala ti Veliki George za izjavu da su komunizam i fasizam isto sto bi trebalo svakako uci u istoriju, sa onim mislima sto su ih svojevremeno izrekli Cezar, Aleksandar Makedonski, Napoleon i njima slicni, a sto je istorija zapamtila, a mi prepricavamo.
Nekad sam govorio, zeleci da ostavim utisak, neciju veliku misao, napamet naucenu, da sagovornika ostavim zabezeknutim, zacudjenim, bez argumenata, a od juce i kad me neko pita koliko je sati reci cu samo - komunizam i fasizam su isto! Zig hajl drugovi!
Hvala ti veliki George, hvala ti do neba sto si me vratio na pravi put istinskog imperijalizma i humanog kapitalizma.
Koja sam ja samo ovca bio. Kakva ovca, bekan, kad nisam vidio da su komunisticka ideologija i fasisticka ideologija zapravo isto, sinovi, kopilani majke kurve i bog zna cija djeca.
Hvala ti George, sto sam pod stare dane saznao da sam grijesio i sad se kajem. Zbog toga sto sam bio komunista-fasista kaznicu sebe najstrasnijom kaznom - da ne razmisljam i da slusam od danas samo pametne ljude, koji, naravno, dolaze iz svijeta procvata dzenetskog-rajskog kapitalizma.
Hvala ti George sto si me prosvjetlio, sto si mi unio nadu u bolji i pravedniji Svijet, sto si mi ukazao na zlo koje nisam sam mogao vidjeti, na zlo u kojem sam zivio i u kojem sam prividno bio sretan.
Hvala ti George za sve sto si uradio za Svijet, pa i za ovu misao, koje se ja sam nikad ne bih mogao sjetiti. Hvala ti za ovo otkrice koje ni mnogi savremenici nisu mogli otkriti sami.
Danas sam sretan i ponosan, ali i sjetan. Koja sam ja budala bio, ma kakva budala - fasista, koji sam ja fasista bio. Fasista sa crvenom knjizicom na kojoj je bio srp i cekic, al' kad se bolje zagleda licio je na kukasti krst. Simbol na simbol. Koju kaznu sebi da odredim, o George? Mozda zasluzujem manju kaznu, jer nisam znao, sve do juce, i onda se sve slomi u meni. Danas sam drugi covjek. Stidim se onoga sto sam bio. Hvala ti George sto se stidim i nije mi lakse sto to priznajem da dobijem manju kaznu. Zasluzujem da bar 8 miliona puta napisem - Zivio kapitalizam.
Hvala ti George. Danas je moj rodjendan, ne onaj pravi, naravno, nego onaj koji cu ubuduce slaviti, dan kada sam prestao biti fasista-komunista i kada sam postao jurisnik imperijalizma. Hvala ti George. Danas disem punim plucima i spreman sam na svaki rad! Ako treba i 24 sata, da bi onima koji su uz tebe i sa tobom bilo bolje. Hvala ti George sto si u meni unistio fasistu-komunistu i ko zna jos sta, na vrijeme, da mi se ideja ne razradi i ne postane opasna.
Koja sam ja budala bio! Koje smo mi budale bili! Bili fasisti, a da to nismo ni znali. Doduse nismo svi. I u doba fasizma bilo je nacionalista, koji su se krili, a poslije pobijedili. Izgubili mi fasisti, komunjare, usrane i pogane, a pobijedili vizionari, k'o Bush i njemu slicni.
Mogao bih ja ovako da se zahvaljujem do sutra, da uplatim koji dolar za republikance, da pomognem milionerima. Sta ce nama kokuzima inace pare? Pare su za vizionare, za pametne ljude tipa George-a W. Bush-a, a ne za ovake komunisticko- fasisticke fukare ala ja.
Hvala ti George, sto znam sad koji sam ja fasista bio. Krisom sam slusao Lili Marlen i bio zaljubljen u Evu Braun, a potajno spremao planove da napadnem i uvedem demokratiju u zemlje koje drugacije misle. Moram priznat' da sam u ormaru imao i jednu crnu kosulju i da sam sa merakom u Minhenu na Oktobar-festu pio pivo. Koje sam ja fasiticko-komunisticko djubre bio, a da nisam znao. Sa rajom sam se pozdravljao sa Zig Hajl i vezivao u cvor, ispred satora u kampu u Makarskoj, crvenu zastavu sa srpom i cekicem i onu sa kukastim krstom. Priznajem.
Sad se stidim, a za stid nikad nije kasno. Sve zahvaljujuci velikanu svjetske istorije George-u W. Bush-u, koji me vratio na pravi put. Sad se sjetih - imao sam u novcaniku malu crno-bijelu sliku Roze Luksemburg kako u krilu drzi djecaka po imenu Herman Gering.
Danas sam spreman izaci pred svaki sud i otkriti, odati sve one koje znam. Odati imena pola milijarde ljudi zalutalih i zavedenih u ideologiju komunizma odnosno fasizma.
Na kraju jos jednom hvala ti Veliki George za izjavu da su komunizam i fasizam isto sto bi trebalo svakako uci u istoriju, sa onim mislima sto su ih svojevremeno izrekli Cezar, Aleksandar Makedonski, Napoleon i njima slicni, a sto je istorija zapamtila, a mi prepricavamo.
Nekad sam govorio, zeleci da ostavim utisak, neciju veliku misao, napamet naucenu, da sagovornika ostavim zabezeknutim, zacudjenim, bez argumenata, a od juce i kad me neko pita koliko je sati reci cu samo - komunizam i fasizam su isto! Zig hajl drugovi!
Show Business
Jadna JonBenet ce sigurno i definitivno postati najveci simbol americkog bolesnog drustva u novijoj istoriji, ako ni zbog ceg drugog, ono kao najmladji ucesnik onoga sto obicno nazivaju show-business. No, da krenemo redom, od Rimljana i njihovog hljeba i igara. I hljeb i igre pravila je politika. Razlog - zamazati oci masi i skrenuti im paznju od bitnih ka nebitnim stvarima, te stvoriti privid srece. Ostalo urade same igre. Amerikanci su prekopirali rimsku izmisljotinu, ostavili hljeb, a umjesto igara uveli show i koriste ga u iste svrhe kao i rimski imperatori .Kad treba paznju skrenuti sa sustine, lose ekonomije, ratova i nezadovoljstva, americki imperatori ubace show. Ostalo urade po dogovoru mediji, naravno, ne spontano, jer su mediji strogo kontrolisani i niko trenutno ne misli na Irak i druge probleme, nego na to ko je ubio JonBenet, sve do trenutka dok ta prica traje, a traje jako dugo, a poslije se izmisli novi show. Svaki dan, svaki mjesec, svaka godina - novi show.
Zasto kazem da ce JonBenet postati simbol americkog bolesnog drustva, pokusat cu objasniti. Kao prvo, porodica petogodisnje djevojcice - bolesnici majka i otac. Oni su od djeteta pokusavali napraviti vlastiti show za tudju upotrebu, koji su preko djeteta rjesavali svoje bolesne ambicije i pravili nakazu od njega, sto nije nista novo za ove prostore. Ionako porodica kao temelj drustva ne postoji ili ako postoji onda je na izdisaju. Vecini Amerikanaca nije cudno ono sto su radili roditelji ove djevojcice. Vecina Amerikanaca misli da je to normalno. Ja ne mislim.
Zahvaljujuci medijima Amerikanci danas pricaju o ubici JonBenet, nekom nakaradnom jadniku koji izjavljuje da je volio JonBenet. Covjek u cetrdesetim godinama da voli petogodisnje dijete! Dajte, molim vas. Moguce jedino u Americi. Show.
Kad uragan promasi Orlando lokalni tv komentatori i meteorolozi rezu vene, jer su izgubili show; kad neko naznaci da je mozda nekom vezom blizu necega sto bi moglo biti show, prilika se ne propusta. Direktni tv prenosi iz Tajlanda, iz vazduha i odakle sve ne, -razvoj show-a.
Kakva bi to predstava bila da nema i advokata? Koga je briga ko je kriv? Nema tog americkog advokata koji nece besplatno braniti ovog jadu da bi dobio medijsku paznju i bio dio show-a, sto ce, naravno, kasnije iskoristiti.
Vjerujte mi na rijec da se u Americi nista ne desava slucajno, ili ako se i desi, brzo postane kanalisano i okrenuto necijem interesu. Ova zemlja se hrani i opstaje na show-ima, a ako pitate za pravdu, ha, pa valjda vam to ne treba objasnjavat. Amerika je ovo.
Ne znam sta mi se od ovog svega najvise gadi, ali znam jedino da nije problem u Americi, nego u meni sto sam gadljiv.
Zasto kazem da ce JonBenet postati simbol americkog bolesnog drustva, pokusat cu objasniti. Kao prvo, porodica petogodisnje djevojcice - bolesnici majka i otac. Oni su od djeteta pokusavali napraviti vlastiti show za tudju upotrebu, koji su preko djeteta rjesavali svoje bolesne ambicije i pravili nakazu od njega, sto nije nista novo za ove prostore. Ionako porodica kao temelj drustva ne postoji ili ako postoji onda je na izdisaju. Vecini Amerikanaca nije cudno ono sto su radili roditelji ove djevojcice. Vecina Amerikanaca misli da je to normalno. Ja ne mislim.
Zahvaljujuci medijima Amerikanci danas pricaju o ubici JonBenet, nekom nakaradnom jadniku koji izjavljuje da je volio JonBenet. Covjek u cetrdesetim godinama da voli petogodisnje dijete! Dajte, molim vas. Moguce jedino u Americi. Show.
Kad uragan promasi Orlando lokalni tv komentatori i meteorolozi rezu vene, jer su izgubili show; kad neko naznaci da je mozda nekom vezom blizu necega sto bi moglo biti show, prilika se ne propusta. Direktni tv prenosi iz Tajlanda, iz vazduha i odakle sve ne, -razvoj show-a.
Kakva bi to predstava bila da nema i advokata? Koga je briga ko je kriv? Nema tog americkog advokata koji nece besplatno braniti ovog jadu da bi dobio medijsku paznju i bio dio show-a, sto ce, naravno, kasnije iskoristiti.
Vjerujte mi na rijec da se u Americi nista ne desava slucajno, ili ako se i desi, brzo postane kanalisano i okrenuto necijem interesu. Ova zemlja se hrani i opstaje na show-ima, a ako pitate za pravdu, ha, pa valjda vam to ne treba objasnjavat. Amerika je ovo.
Ne znam sta mi se od ovog svega najvise gadi, ali znam jedino da nije problem u Americi, nego u meni sto sam gadljiv.
Punac
Lezimo ja i zena u krevetu. Kako cija zena? Moja, naravno. Lezimo ja i moja zena u krevetu. Bio je utorak, ili srijeda, jutro, oko 9 sati. Pokriveni samo carsafom od pasa pa nadole. Ja jednu ruku savio pod glavu, a u drugoj cigara, pa pusim. Na natkasli pepeljara. Pusim i gledam zenu kako trepce i samo sto ne prede. Volim ja vidit’ zadovoljnu zenu, pa makar i svoju. Mislim ja evo ko ja onaj Brad Pit, a zena mi ko ona u njega Andjelina. Samo nam kamere fale.
Gleda i mene zena pa rece: dolazi nam slijedeceg mjeseca u posjetu moj tata, sto me obradova, a zena nastavi: a mama nece moc’ doc’, znas, dalek put i ostalo, sto me razalosti. Al’ hajde, preboli co’jek sve, a i vrijeme je najbolji lijek, pa se i zaboravi. A jes’ mi tesko bilo, nije da nije.
Doso mi punac. Pasos Bosanski, sa uredno izdatom americkom vizom, potvrdjenom pecatom Americke ambasade u Sarajevu. Rok trajanja vize 6 mjeseci.
Nakon 34 dana provedenih ovde ganj’o sam punca prvi put po aerodromu kad je htio pobjec’. Poslije sam ga jos dvaput ufatio na putu, a cetvrti mi put pobjeg’o punac nakon 46 dana, dok sam ja spav’o mrtav umoran od posla i americkog zadovoljstva.
Ljudi mi poslije pricali da je moj punac skoro rekord postig’o sa boravkom u Americi od 46 dana. Nista zvanicno, rekli su, al’ svi ostali koje znamo su pobjegli od svoje rodbine negdje izmedju tridesetog i cetrdesetog dana. Pobjegli za Bosansku vukojebinu i bijedu iz bogate, mocne, jake, lijepe i prelijepe Amerike. Kako, zasto?
Fenomen koji je tesko objasniti, al’ se valja njime pozabavit, posmatrajuci ga kao demografski ili socioloski fenomen, pa ko uspije dati odgovor na ovo pitanje, a ja necu, vjerovatno ce i rijesiti misteriju zvanu: Ko smo to mi, a i ko nismo?
Znam da je tesko, al’ pokusajte i zamislite recimo nekog Rusa, Ceha, Bugara, ali i Engleza ili Kanadjanina sa izdatom vizom za ulazak u Ameriku na samo 6 minuta. Sta bi se poslije desilo? Nikad se ne bi vise vratili u svoje zemlju. Da o Meksikancima ne pricamo. A mi se vracamo u jad i bijedu. Pojma nemam zasto. Ako vi znate javite mi, bit ce mi lakse da skinem jednu dilemu u zivotu, a mozda bi Amerikancima koji rade u ambasadi u Sarajevu trebalo predloziti da organizuju nagradnu igru za nase koji idu u posjetu po sistemu: Ko izdrzi cijelu vizu - nagrada milion dolara! Garant bi upalilo. Ovako im ostaje da su cude ovom, kazem, fenomenu gdje ljudi ne mogu da se naviknu ni na dobro, kakvi smo mi zajebani. Ja vam kazem.
Gleda i mene zena pa rece: dolazi nam slijedeceg mjeseca u posjetu moj tata, sto me obradova, a zena nastavi: a mama nece moc’ doc’, znas, dalek put i ostalo, sto me razalosti. Al’ hajde, preboli co’jek sve, a i vrijeme je najbolji lijek, pa se i zaboravi. A jes’ mi tesko bilo, nije da nije.
Doso mi punac. Pasos Bosanski, sa uredno izdatom americkom vizom, potvrdjenom pecatom Americke ambasade u Sarajevu. Rok trajanja vize 6 mjeseci.
Nakon 34 dana provedenih ovde ganj’o sam punca prvi put po aerodromu kad je htio pobjec’. Poslije sam ga jos dvaput ufatio na putu, a cetvrti mi put pobjeg’o punac nakon 46 dana, dok sam ja spav’o mrtav umoran od posla i americkog zadovoljstva.
Ljudi mi poslije pricali da je moj punac skoro rekord postig’o sa boravkom u Americi od 46 dana. Nista zvanicno, rekli su, al’ svi ostali koje znamo su pobjegli od svoje rodbine negdje izmedju tridesetog i cetrdesetog dana. Pobjegli za Bosansku vukojebinu i bijedu iz bogate, mocne, jake, lijepe i prelijepe Amerike. Kako, zasto?
Fenomen koji je tesko objasniti, al’ se valja njime pozabavit, posmatrajuci ga kao demografski ili socioloski fenomen, pa ko uspije dati odgovor na ovo pitanje, a ja necu, vjerovatno ce i rijesiti misteriju zvanu: Ko smo to mi, a i ko nismo?
Znam da je tesko, al’ pokusajte i zamislite recimo nekog Rusa, Ceha, Bugara, ali i Engleza ili Kanadjanina sa izdatom vizom za ulazak u Ameriku na samo 6 minuta. Sta bi se poslije desilo? Nikad se ne bi vise vratili u svoje zemlju. Da o Meksikancima ne pricamo. A mi se vracamo u jad i bijedu. Pojma nemam zasto. Ako vi znate javite mi, bit ce mi lakse da skinem jednu dilemu u zivotu, a mozda bi Amerikancima koji rade u ambasadi u Sarajevu trebalo predloziti da organizuju nagradnu igru za nase koji idu u posjetu po sistemu: Ko izdrzi cijelu vizu - nagrada milion dolara! Garant bi upalilo. Ovako im ostaje da su cude ovom, kazem, fenomenu gdje ljudi ne mogu da se naviknu ni na dobro, kakvi smo mi zajebani. Ja vam kazem.
Cijena duse
Svojevremeno je na nasim prostorima upotrebljavana jedna, danas pomalo zaboravljena uzrecica: Koji je on arap, ili E jesi arap!
No ostavimo sad ovu uzrecicu koju necu objasnjavati, jer ako ste je culi znate u kojem se kontekstu upotrebljavala, a ako je niste culi, pitajte nekoga da vam je objasni. Dozvolicu sebi da ovo ne stavljam ni u jedan kontekst, pozitivan ili negativan, tek iskoristicu je kao uvod, za objasnjenje onoga sto se danas dogadja u Libanu.
Sukob na relaciji, neka arapska zemlja – Izrael - Amerika, datira veoma dugo. Koliko dugo, tacno niko ne zna, mada istoricari tvrde da je rijec o sukobu koji traje od postanka Svijeta ili mozda malo ranije. Vrijeme sukoba i nije tako vazno, ali uzroci i danasnje posljedice jesu. Da krenemo redom.
Amerika iz sve snage podrzava ono sto radi Izrael, godinama. Filozofija zivota ova dva naroda se zasniva na principu da sve ima svoju cijenu, sve se kupuje i prodaje. Svaki bi Amerikanac dao da ga jebete u dupe, iako nije peder, ali da za to i platite. Nekome dolar, nekome 100, a nekome milion, ali bi svaki to bez izuzetka prihvatio. Da mu prilikom ovoga uzmete i dusu, Amerikanac ne bi dao, jer nema duse.
Amerikanci su, inace, u istoriji dobili sve ratove koje su mogli i kupiti, igrajuci na kartu Koji si ti arap! Izgubili su rat u Vijetnamu, jer ga nisu mogli kupiti.
Svaki bi Izraelac dao isto da mu uradite, ko i svaki Amerikanac, ali ne bi prodao dusu, a ima je. Cijena za dusu ne postoji kod Jevreja. To da su Jevreji najednom postali ratnicki narod , slicni Hunima ili Avarima, granici sa bajkama, ali uz uporno poticanje iz Amerike, punu pomoc svake vrste, oni, koje je jedan Njemacki vojnik sa kriglom pive u ruci mogao cuvati na hiljade, postadose vukovi.
Arapi bi dali da im se uradi ono isto sto i Amerikancima i izraelcima, ali bi trazili dodatne pare za dusu, a imaju je. Znaci u dusi lezi odgovor na pitanje svih pitanja: otkud I zasto sukob Arapa i Izraela (Jevreja), naroda jako slicnih, naroda koje djeli samo nit, dobra ili zla, svejedno je.
Sta se desilo po prvi put u istoriji medju Arapima? Pojavio se neko, ko ni za koje pare ne da ni sebe, ni dusu.
Hezbollah je iznenadio Ameriku, Izrael, ali i vecinu Arapa i nije istakao cijenu, za sta je jedina kazna rat, jer cijene mora biti. Kakav je to svijet bez cijene i gdje vodi? Mozda u komunizam ponovo ili ko zna? Poredak da je sve na prodaju je ustaljen i ovakav svijet se odrzava samo na njemu.
Ako vam je lakse ili teze, ako hocete istinu, bez obzira sa kojeg prostora bivse Jugoslavije dolazite, mi spadamo u grupu veoma blizu Arapima, koliko procentualno – ne znam, ali smo u toj grupi, sto je pokazao i rat na nasim prostorima.
Moderni svijet ne prizna Idealizam, slobodu, ponos, odnosno pojmove kojima nema cijene. Pojmovi mogu postojati, ali im se mora dodati i cijena. Nesto, koliko god bilo vrijedno ili bezvrijedno, ali bez cijene - zasluzuje kaznu jer zadire u Svjetski ekonomski poredak koji pociva na nacelu E jesi arap, ali sto, k’o i sve ostalo, ima svoj rok trajanja.
Neka opste priznata vrijednost bez cijene mogla bi da postane pokretac necemu cemu se kraj ne nazire, a to u svakom slucaju ne zele oni koji cijenom kontrolisu svijet i koji po svaku cijenu zele odrzati status quo.
No ostavimo sad ovu uzrecicu koju necu objasnjavati, jer ako ste je culi znate u kojem se kontekstu upotrebljavala, a ako je niste culi, pitajte nekoga da vam je objasni. Dozvolicu sebi da ovo ne stavljam ni u jedan kontekst, pozitivan ili negativan, tek iskoristicu je kao uvod, za objasnjenje onoga sto se danas dogadja u Libanu.
Sukob na relaciji, neka arapska zemlja – Izrael - Amerika, datira veoma dugo. Koliko dugo, tacno niko ne zna, mada istoricari tvrde da je rijec o sukobu koji traje od postanka Svijeta ili mozda malo ranije. Vrijeme sukoba i nije tako vazno, ali uzroci i danasnje posljedice jesu. Da krenemo redom.
Amerika iz sve snage podrzava ono sto radi Izrael, godinama. Filozofija zivota ova dva naroda se zasniva na principu da sve ima svoju cijenu, sve se kupuje i prodaje. Svaki bi Amerikanac dao da ga jebete u dupe, iako nije peder, ali da za to i platite. Nekome dolar, nekome 100, a nekome milion, ali bi svaki to bez izuzetka prihvatio. Da mu prilikom ovoga uzmete i dusu, Amerikanac ne bi dao, jer nema duse.
Amerikanci su, inace, u istoriji dobili sve ratove koje su mogli i kupiti, igrajuci na kartu Koji si ti arap! Izgubili su rat u Vijetnamu, jer ga nisu mogli kupiti.
Svaki bi Izraelac dao isto da mu uradite, ko i svaki Amerikanac, ali ne bi prodao dusu, a ima je. Cijena za dusu ne postoji kod Jevreja. To da su Jevreji najednom postali ratnicki narod , slicni Hunima ili Avarima, granici sa bajkama, ali uz uporno poticanje iz Amerike, punu pomoc svake vrste, oni, koje je jedan Njemacki vojnik sa kriglom pive u ruci mogao cuvati na hiljade, postadose vukovi.
Arapi bi dali da im se uradi ono isto sto i Amerikancima i izraelcima, ali bi trazili dodatne pare za dusu, a imaju je. Znaci u dusi lezi odgovor na pitanje svih pitanja: otkud I zasto sukob Arapa i Izraela (Jevreja), naroda jako slicnih, naroda koje djeli samo nit, dobra ili zla, svejedno je.
Sta se desilo po prvi put u istoriji medju Arapima? Pojavio se neko, ko ni za koje pare ne da ni sebe, ni dusu.
Hezbollah je iznenadio Ameriku, Izrael, ali i vecinu Arapa i nije istakao cijenu, za sta je jedina kazna rat, jer cijene mora biti. Kakav je to svijet bez cijene i gdje vodi? Mozda u komunizam ponovo ili ko zna? Poredak da je sve na prodaju je ustaljen i ovakav svijet se odrzava samo na njemu.
Ako vam je lakse ili teze, ako hocete istinu, bez obzira sa kojeg prostora bivse Jugoslavije dolazite, mi spadamo u grupu veoma blizu Arapima, koliko procentualno – ne znam, ali smo u toj grupi, sto je pokazao i rat na nasim prostorima.
Moderni svijet ne prizna Idealizam, slobodu, ponos, odnosno pojmove kojima nema cijene. Pojmovi mogu postojati, ali im se mora dodati i cijena. Nesto, koliko god bilo vrijedno ili bezvrijedno, ali bez cijene - zasluzuje kaznu jer zadire u Svjetski ekonomski poredak koji pociva na nacelu E jesi arap, ali sto, k’o i sve ostalo, ima svoj rok trajanja.
Neka opste priznata vrijednost bez cijene mogla bi da postane pokretac necemu cemu se kraj ne nazire, a to u svakom slucaju ne zele oni koji cijenom kontrolisu svijet i koji po svaku cijenu zele odrzati status quo.
Uspomene i sjecanja
Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovde, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, ,jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da ga javim staroj raji sirom Svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je starija, sve slicnija svojoj mami.
Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me I to jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo ,ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam, Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi I uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec godinama. Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me crnci, Spanci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi filmovi koji su svi kao, ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skup, idem trosit pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda me to najvise jebe.
Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli... Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije. Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire I ponte Rosa. Jebu me I Rumunija I Bigarska koje ce uskoro u tu Evropu. Jebe me Prah sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe me sto Madjarska I dalje nema mora. Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Americki Jevreji,koji rodjenu majku stavljaju na market za dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se svaki grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozacima motora harly cija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima.
Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Jebu me i americki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k’o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema. Jebu me i rap i djez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina. Jebe me americki lazni moral i sto k’o covjek ne mogu vidjet’ zenske gole sise na televiziji.
Jebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila I te sise, Svjedno je.
Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.,Jeb’o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.
Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a I to me jebe.
Jebe me prica o nasim kamiondjijama sto mlate lovu i pisaju u boce od gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Jebu me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta. To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Dave se i osporavaju neprestano…
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da ga javim staroj raji sirom Svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je starija, sve slicnija svojoj mami.
Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me I to jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo ,ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam, Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi I uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec godinama. Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me crnci, Spanci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi filmovi koji su svi kao, ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skup, idem trosit pare – kupovat. Tako se ovde prazni. Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda me to najvise jebe.
Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli... Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije. Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire I ponte Rosa. Jebu me I Rumunija I Bigarska koje ce uskoro u tu Evropu. Jebe me Prah sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe me sto Madjarska I dalje nema mora. Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Americki Jevreji,koji rodjenu majku stavljaju na market za dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se svaki grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozacima motora harly cija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima.
Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Jebu me i americki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k’o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema. Jebu me i rap i djez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat’ gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina. Jebe me americki lazni moral i sto k’o covjek ne mogu vidjet’ zenske gole sise na televiziji.
Jebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila I te sise, Svjedno je.
Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.,Jeb’o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.
Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a I to me jebe.
Jebe me prica o nasim kamiondjijama sto mlate lovu i pisaju u boce od gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Jebu me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta. To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Dave se i osporavaju neprestano…
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
Dragi,dobri i posteni moj Djepeto; Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro...
-
Jos ovih nekoliko lijepih dana ostalo samo za ,,aktuelne,, Sarajlije, i onda puhne sa Igmana i kisa i snijeg se ,,dovuku,, banu iza Tr...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
