Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Sacuvaj me Boze ,;Bosnjackog primitivluka,Srpskog seljakluka,Hrvatskog papanluka i Americkog ciganluka
Sunday, July 31, 2016
Thursday, July 21, 2016
Ciceron
Problem nikad nije u onim sto govore ,nego u onim sto slusaju,
Iako sam izrazeno protiv Trampa ,previse se nepotrebne prasine diglo oko ,,plagijat,, govora Melanije ,koja je kako kazu perfekcionisti ,vecinu govora ,,podjonila,, od Michel Obama ,sa neke slicne konvencije,Ok ,Nasli ljudi ,al bi bilo interesantno da se neko sjetio i da taj govor sadasnje prve dame Amerike ,malo analizira ,Mozda bi se doslo do istog otkrica da je i to neko ,,skino,, od opet nekog davno,
Dok su govorili samo predsednici bilo je lakse,Imas ,,pisca,, koji samo za njih pise ,Pisca ili vise njih.Sad kad govore i njihove zene treba nac i novog ,sto i nije tako lako ,jer valja sad politiku ,,uklopiti,, i u zensku sujetu i dati joj zenski sarm ,da bi ljudi glasali za njenog muza,
Odavno predsednici ,a sad ni ostali,puno manje vazni politicari, ,sebi ne pisu govore,Ucestvuju u kreiranju ,ali nesto poput modnih kreatora ili kipara ,povuku samo mozda jednu ili dvije linije ,na kraju,dok ostali dio posla zavrse placeni profesionalci koji naravno i namjerno ali i slucajno mogu ,,potrefit,, necije ,,isto,, ,odnosno napisati nesto sto je vec neko rekao ,U autu slusam radio stanicu ,,Klasik Rok,,Sve ili skoro sve pjesme znam ili sam ih vec cuo u ,,orginalu,, ali na nasem jeziku.Nema veze meni ne smeta ,,Esma i ja ,dva oznojena andjela,, ......Esma je orginal ,a andjeli plagijati,za oznojiti se,
Nista strasno u ostalom nisu Melaniju doveli da ,,nesto,, pametno kaze ,isto ko sto je Donald nije ozenio ,zbog toga ,nego da bi onakva kakva je , dosla u situaciju da je neko slusa.Problem nikad nije u onim sto govore.
Tuesday, July 19, 2016
TVranija
Jedino oni kanali sto 24 sata ,,nesto,, prodaju i karakterni pornici sinoc nisu prenosili prvi dan nacionalne konvencije republikanaca u Clevlandu.Ostali su imali i ,,zurnale,,
Kad neko dobro izgleda ko sto izgleda Melanija Tramp ,ne treba nista govoriti ,jer je i onako niko ne slusa ,nego gleda,Al prije nego dodjem do onoga ,kakva je bila Melanija ,moram malo i o opstoj atmosveri u dvorani Kviken Loans ispunjenoj do posljednjeg mjesta,Vidio sam u prenosu , 4 crnca ili je to bio jedan te isti ,ali ih je bilo,Muslimana i Mexsikanaca ni za lijeka,Njih bi odma pozno,Kauboja sa sesirima na glavi nije bilo vise ni u jednom filmu o njima,Zena ,sto jest jest ,je bilo ,al sve lice na kauboje,=krive noge,
Na govornici su se smjenjivali ,,juniori,, Rudolfa Gulijanija ,bivseg gradonacelnika Njujorka ,sve do trenutka dok se i on sam nije pojavio,Rudu ,Rudi ,Ludi ,Ludi,Onakav pogled,ton ,i gestikulacije su ,,unikat,, i u psihijatriskim klinikama a ono o cemu je govorio mozete naci u istoriskim biljeskama prilikom osnivanja nacional Socijalisticke partije u Njemackoj tridesetih godina,Sreca de je bilo ,,pokasno,, pa je vecina djece bila na spavanju ,inace bi se pojavio ,,sindrom Gulijani,, sa nesakledivim posljedicama na buduce narastaje,Meni zena probala salit ,,stravu,, al dzaba ,cijelu noc sam sanjo kako me Rudi ganja sa ,,satarom,, ,a nisam ni crnac ,ni Mexsikanac ni Musliman,Pu ,pu ,pu 3x,
A sad o Melaniji,O men ,Od svega sto je rekla zapamtio sam da je spomnula da dolazi iz prekrasne Slovenije ,scim se apsolutno slazem ,a onda o svom muzu,sto nisam ni sluso,Ima ona onaj jebacki naglasak karakteristican za slovenske zene.Lezis u krevetu a Mojca u kupatilu,Cekas,Onda njezno kazes ;,,Haj bona vise,,a otamo cvrkut ; Prihajam prihajam, zegrem ,Poslije ovoga sam sexsualni cin je extra i visak, ,Hrvatsku nije pominjala ,mada se izmedju redova ,ako Tramp postane predsednik, moglo naslutiti ,da ce biti nekih novih momenata ,odnosno ,kako kazu politicki inzinjeri ,Hrvatska ce morati dokazati svoju odanost Sloveniji ,tako sto ce svaki Hrvat,morati po direktivi kupiti frizider Gorenje bez vrata i kompresora , i crno bijeli televizor Iskre,bez katodne cijevi , iz Kranja,O sporu na Piranskom zalivu nije bilo rijeci ,mada se suska da bi se Dubrovnik mogao pripojiti matici zemlji -Sloveniji,Kazu takodje da ce ovu Kitanovic na mjestu predsednika zamjeniti Janez Jansa,Koliko ja vidim Hrvatima ce jedino ostati Hercegovina ,ne zato sto je njihova ,nego sto je niko nece,O tome ,da je Tramp umjesto Slovenke ozenio Srpkinju i sta bi bilo u ,,lijepoj nasoj,, nesmijem ni pomisliti,
Stvarno ljudi ,puno je lakse slusati lijepu zenu ,kad suti ,nego ruznu ,kad ,,sere,,Melaniju za predsednika,
Monday, July 18, 2016
Le Bron James
Danas u Clevlandu ,Ohajo ,pocinje republikanska nacionalna konvencija ,koju ce obezbjedzivat 3 hiljade policajaca ,-zvanicno ,sto znaci 5 hiljada ,ljudi u uniformi i bez nje ce se brinuti o sigurnosti republiokanskih lidera.Ocekuje se ,naravno, da ce delegati ,upaliti zeleno svijetlo za Donalda Trampa ,kao njihovog kandidata na predstojecim predsednickim izborima,
Sto bas Clevland ,koji je inace poznat ,kao manje bogat grad u ne tako bogatom Ohaju,Pazljivo izabran upravo iz tog razloga ,niste valjda ocekivali Holivud,,odnosno i jeste Holivud ,ali na kratko prenesen u Cleveland,
Vijest o tome kako je neki ,,uposlenik,, lanca ,,Junk,, mexsicke hrane Taco Bell , odbio da posluzi dva uniformisana policajca ,a koji inace radi za 8 Dolara po satu i nije neka ,ako se poredi sa onom jucerasnjom ,gdje je ,opet bivsi marinac, ubio trojcu ,a tesko ranio jos cetvoricu cuvara zakona,Ovo se desilo u Luiziani , a ovo sa taco Belomm u Alabbami,a republikanci ce zasjedati u Ohaju u kome zivi Le Bron James i u kojoj igraju Cavelijesrsi ,sto znaci ,simbolicno ,da sa malo truda svako moze biti James ,bez obzira odakle je , i da republikanci to postuju i da zbog toga ,,satorska krila ,, razapinju ,bas ovde,
Prosle sedmice sam gledao komemoraciju posvecenu 5 ubijenih policajaca u Dalasu.Bio je tu i predsednik Obama i bog zna iz kojih razloga i bivsi predsednik dzorz W Bush, koji je odma dobio mjesto na bini u sredini izmedju Obame i podpredsednika Bidena,Dok sjedi Bush i ne predstavlja neku komediju ,ali kad ustane i kad zasvira muzika ,Bluz, tuzna , Bush odma pocne plesati,sto je iznenadilo sve prisutne ,a one pored tv ekrana ponovo dovelo u dilemu da se zapitaju : Zar je ovaj covjek bio americki predsednik,,Jeste i to 8 godina u kojim mu je uspjelo ,da razvali sve cega se dotako ,od vlastite ekonomije ,do do tad ,,mirnog,, svijetskog poretka,
U Clevlandu biraju novog Busha,ali modernijeg i opasnijeg sa I Phonom, koji na zalost ima velike sanse i da pobjedi ,jer mu na ruku ide i Dalas i Alabama i Luizijana a i Le Bron James ,koji je iz Ohaja.
Gldao sam sinoc i demonstracije ,mirne naravno, .Okupljeni pod iodejom ,,Blek lajvs meter,,demonstriraju ljudi na ulicama ina novinarsko pitanje ,protiv cega ,jedan ,,buntovnik,, kaze ; protiv ,policiske brutalnosti ,za ravnopravnost, i protiv kapitalizma,Aha,Niko ne rece i protiv le Bron Jamesa , sto im je pruzio laznu nadu i posluzio onima u cirkuskom satoru ,ko ,,sarena laza,,
Za sve je kriv La Bron james,dok iza Mec Donaldsa bivsi marinci ubijaju policajce ,dok Bush plese na pozornici ,dok bijeli policajci pucaju na ,,boju,, i dok onaj jadni uposlenik lanca ,,smece,, hrane taco Bella ,odbija da posluzi ljude u uniformi i dok radi za 8 Dolara po satu.
Sve ovo ce naravno bit teme republikanskog nacionalnog kongresa,kojeg stiti 3 hiljad ,zvanicno i 6 nezvanicno hiljada policajaca ,da bi ljudi na miru ,mogli saglesato situaciju i donijeti vazne odluke ,medju kojima obavezno mora biti i ona ,da je za sve kriv ,onaj iz Taco Bella i da mu se satnica sa 8 Dolara mora sniziti na 6, Na 5 mozda ,Pet definitivno.
Saturday, July 16, 2016
Kapali ,,carsija,,
Pratio sam sinoc ,na nekoliko vodecih tv stanica ,izvjestaje o tome ,sta se desava u Turskoj .Kad kazem na nekoliko ,a vazno je ,mislim na one pro demokratske i pro republikansku orijentisane , ,koji uobicajno nemaju identican odnos prema istim desavanjima ,pa radilo se to ,sad znamo i o neuspjelom pokusaju vojnog udara u Turskoj,
Zajednicko im je da su svi oprezni u donosenju zakljucaka ,s obzirom da je Turska najveci Americki saveznik u tom djelu Svijeta i da prenose stav Stej Departmenta o podrsci demokratski izabranim vlastima,U cemu ima razlika,U pogledima na tu istu demokratiju ,gdje oni ,,umjereniji,,blago kritikuju predsednika Erdogana ,zbog zatvaranja novinara ,ukidanja mediskih kuca , stopiranja Interneta ,a oni drugi to isto kazu ,ali dodaju i dramaticnost ,pa vijest izgleda sasvim drugacije,Nakon loseg iskustva sa ,,Proljecima,,Amerika sad razmatra i ostala 3 godisnja doba.
Svima onima sto ,,boluju,, od istine ostaju ,,drustveni mediji,,koji jedini jos ne djeluju ,na bazi interesa ,nego emocija ,mada je i to pitanje vremena ,do kad,Koliko vidim ,dogadjaji u Turskoj se sa posebnom paznjom prate i u Bosni ,da ne kazem i Hercegovini ,a od mase stavova na Fejsbuku i ostalim mene je posebno nasmijao jedan koji kaze :,,Bakir se javio iz trezora Narodne banke,,
Zna narod,Jebo narod svoju mater,
,,Ja nisam vjernik,Ponekad pozelim da sve religije potonu na dno mora.Svaki vladar koji u svom radu trazi pomoc vjere obican je slabic ,koji svoje ljude hvata u zamku,,,,..Mustafa Kemal Ataturk
Jos malo
Nisam osjetio posebnu potrebu ,da razradjujem ovaj texst ,sve do jutros ,dok nisam procitao,.da je na nekom skupu na kojem je govorio predsednik Erdogan i u kojem je najavio parlamentarnu debatu o uvodjenju smrtne kaze ,narod skandirao : Hocemo smrtnu kaznu ,Sve covjek misli da ima granice narodne gluposti ,dok ne svane novi dan a onda narod iznenadi sebe ,pomjerajuci te granice do nevidjenih,
Inace ovde u Americi ,pokusavaju ,,denfovati,, izjave pojedinih turskih zvanicnika o eventualnom Americkom ucescu u vojnom udaru ,mada ima jako puno onih ,sto misle da je udara organizovan radi jacanja erdoganove vlasti i konacnog njegovog obracuna sa svim onim koji ne misle kao on,Treba sacekati do kojih granica ove optuzbe idu i amricki odgovor ili ce tiha diplomatija uraditi svoje,Ako tako ne bude ,eto problema i za Bosnu .
Zlatko Dizdarevic je covjek koji na onim i ne samo na tim ,prostorima ,zna ,,puno,, o Turskoj ,Dio toga sto Zlatko zna prenio je u danasnjem intervju ,,Televiziji N1,Koga zanima sta se stvarno tamo desava ,mora procitati,Zlatko Dizdarevic ne govori sto misli da zna ,nego sto ,,zna,,
A narod ,,Hoce smrtnu kaznu ,Jebote,
Friday, July 15, 2016
De Gol
Ne izgleda mi bas Francuska jadna da bi je trebalo zalit.Valjda i oni u svom jeziku imaju ,pojam : Sto je dosta ,dosta je,,ili i ako ga i nemaju moraju ga usvojit ,po hitnoj proceduri,
Jako volim Nicu i sve do Monaka , dole na jednoj strani i gore ,na drugoj ,do Kana i dalje,Tesko je reci sta je ljepse,Priroda ,ono sto su ljudi pravili ili ti isti ljudi,Grad sa azurnim sarmom gdje su u 7 ujutro baste kafana pune i takve su do duboko u noc.Ulicom prolaze ,cini mi se sretni ljudi,Smiju se ,pricaju glasno ko Talijani,Jedu Francuski hljeb.Tako je ,,dole,, u Nici ,uz more, a gore prema zeljeznickoj stanici drugi svijet.Nikad u svom zivotu i na svojim putovanjima ,ostalo mi je ko ,,pecat,, u glavi ,, u onom dijelu grada ,, nisam vidio tako mrske ljude ,a da im nista nisi radio.Odakle su dosli na Azurnu obalu,nema veze ,ali sigurno otamo odakle su ,nema ovakvih.Cini se da su jako ljuti. Mrze sve i sebe i druge,da su nezadovoljni i samim sobom i svima oko niih ,sto i ne kriju ,odosno sto im se vidi na licima i u ocima ,pri svakom kontaktu ,pa bio to i onaj vizuelni.
Nisam se osjecao prijatno ,mada me nije bilo ni strah ,ali vidi se da nisi dobro dosao ,je nesto sto je tesko objasnit ,ali lako osjetiti,Razmisljao sam poslije da iz ovog statusa ima samo jedan korak ,da se predje linija i da se desi ono sto se desavalo od Pariza do Nice,Drzati zmiju u njedrima i nadati se da te nece ujesti nije hrabrost nego ludost.
Francuska je velika i ponosna zemlja,Ne treba je zalit i to je najgore sto se moze desiti.Imali su oni i gorih trenutaka u svojon istoriji ,pa su ih znali rijesiti,Krajnje je vrijeme da pocnu opet, Srusili su Bastilju.Mozda je vrijeme za novu.
Tuesday, July 12, 2016
Forbes
Ovo sto je uradio magazin ,,Forbes,, da na naslovnu stranu zadnjeg broja, objavi sliku Kim Kardasijan je isto ko da bi ,,Oslobodjenje ,, negdje 68, na prvu stranicu prvomajskog,praznicnog,izdanja , postavilo sliku ,,Suhre,, iz ,,Drine,, i ispod velikim slovima napisali ,,Zivio savez komunista Jugoslavije sa Titom , na celu,,
Kome se ruga najutacijaniji svijetski ekonomski magazin.Kim Kardasijan je nus produkt americkog bolesnog entertajmenta i kao takva moze naci mjesta na naslovnim stranicama nekih porno magazina ,tvrdih ili meksih ,ali joj svakako nije mjesto u ,,ozbiljnim,, novinama ili nije bilo do neki dan ,Kada su se u Forbesu iz njima samo znanih razloga odlucili da umjesto slika poslovnih ,uspjesnih zena i muskaraca stave sliku Kim Kardasijan ,valjda je jedini razlog bio , da oni mladi sto citaju Forbes i sto ce jednog dana biti na njegovim stranicama,a bogami i nesto stariji , u pauzi cekanja mogli onanisati,
U Americi ne postoji vidljivi rasizam ,sve do trenutha dok se nesto ne desi,a desava se cesto i tad ono sto obicno nije okom vidljivo izadje na povrsinu.Bez obzira koliko se politicari trudili ,da dokazu, kako su slucajevi poput ovog iz Dalasa ,gdje je ubijeno 5 policajaca i ona dva ubistva crnaca od strane bijelih policajaca ,samo sticaj nesretnih okolnosti i da Ameriku nista ne moze podjeliti a najmanje na rasnoj osnovi ,malo je onih sto ce kupiti tu pricu bez rezerve ,pa makar je ko danas sjajno isprico i predsednik Obama ,pri kraju svog mandata ,po kojem nece mozda ostati upamcen kao ,,najbolji americki predsednik ,, u istoroji ,ali sigurno hoce ko najveci ,,covjek,, medju predsednicima.
Steta je sto se Brni Sanders nije kandidovao za predsednika prije jedno 30 godina i od onih ideja koje je u kampanji imao sigurno bi neke i zazivile, preko njega ili nekog drugog ,ovako sve sto je imao ideja pada u zaborav a sam Sanders je danas pozvao ,,svoje,, pristalice da glasaju za Hilari Klinton ,sto se naravno i ocekivalo.Da je rekao glasajte za Trampa to bi bila ludost ravna onoj ,,uvesti Ameriku u Socijalizam,,Bilo kako bilo ,lijepo ga je bilo slusati.
Bila mi neki dan Jenifer.To je ona predsednica zena Republikanaca iz mog grada,Pisao sam vec o njoj jos u doba kad je bilo 10 kandidata iz republikanske partije i kad sam je pitao za Donalda Trampa ,rekla je ,,idiot,,Sinoc sam je samo podsjetio sejca li se sta mi je rekla o Trampu.,,Naravno da se sjecam,, odgovorila je ,ali nije ponovila .
Znaci li slika Kim Kardasijan na naslovnoj Forbesa da je sve postalo pornografija ili da je sve uvijek i bilo i sad se samo ozvanicilo.S nestrpljenjem cekam novi broj ,,Glasa koncila,,
Sunday, July 10, 2016
Carevo fudbalsko ruho
Trebat ce jedno sedam ili maxismum deset dana ,da i oni najveci fudbalski ,,fanatkosi,, zaborave ko je ,,prvak Evrope,,,,Fala Bogu,, da je i ovo zavrseno,Ovoliko sportske ,,patnje ,, dugo nisam vidio,Nije finalna utakmica bila najdosadnije sto sam u sportu do sad gledo ,jednom sam posmatro 3 minuta bezbol igre, ,ali tu je negdje ,
Problem zapravo nisu ni igraci ni treneri.Kad onaj koji gleda i koji je za to dobro platio ,pristaje da kupi prevaru ,nema razloga da se mjenja,Evropsko fudbalsko prvenstvo u Francuskoj ,ostat ce upamceno jedino po reprezentaciji Islanda ,koja naravno nije donijela novi kvalitet ,ali jest novi odnos prema igri- poslu koji rade,a sve ostalo ,ko je drugi ili treci , prva je Bugarska,ko je od koga ,,ispo,,je toliko nevazno ,da nije vrijedno ni pomena,
Kad sam vec tu kod sporta ,da iskoristim priliku i da kazem da je ovde u Americi ,prelazni rok u NBA ligi,To treba pratiti,Jebo Trampa,Najmanja suma koju sam ,,upratio,,je 20 miliona Dolara ,a dobio ju je ,e sad vise ne znam kako se zove ,igrac iz Srbije ,sto je iz San Antonija preso u Denver.Radi se o kosarkasu objektivne vrijednosti 7 Dolara po satu, i pojave Milovana Tasica iz beogradskog Radnickog ,ko se sjeca ,koji je bio atrakcija lige i po fizickom izgledu i igri koju je pruzo.On je dobio 20 a ostali od 50 pa do 3 Milijarde ,Valjda toliko vrijede,Ko to sve placa,Isti oni ,sto u Evropi gledaju fudbal i rade za 8 Dolara po satu,Valjda toliko vrijede,
I za kraj jos jedna sportska vijest ili valjda je sportska cim sam je procito na sportdkim stranicama sarajevskih Internet medija,Kazu vako ,e sad mortam pogledat ime ,zapiso sam ga : Marijan Mihajlovic ,sportski komentator ,nije receno koje tekevizije ,al vjerovatno je jako vazan i popularan ,cim se snjim svi bave , je ,,Presao na Islam,, i dao sebi ime Mustafa,Doduse nije receno ,,odakle,, je preso ,pa se moze samo nagadjat.Ok ,Pravo je svakog covjeka da ,vjeruje,, ili ne vjeruje da predje ili ne predje sto uopste nije sporno ,ali takodje nije sporno da to nije medijska vijest ,a jos manje za sportske rubrike.Znaci Marijan po starom odnosno Mustafa po novom , se uklopio u ,,prelazni rok,a jel sta dobio ,niko nije rekao ali pokazat ce vrijeme ,mada ja jako tesko razumijem i one po vjerskim i fudbalskim stadionima ,a radi se o istim ljudima u drugacijim ,,sadrzajima,,
A sta je sa ,,Carem,, iz one price o njegovom novom ,,ruhu,,Nista,Ono djete ,,sere,,Eto sta,
Thursday, July 7, 2016
knjiga Dalibora Bilica
United Stress of
America
Jasle
Selo
Jasle, u kome se rodio i gdje je odrastao Bećo, nalazi se gore na vrh planine,
više od 2 kilometra udaljeno od najbliže ceste i isto toliko od najbliže veće
rijeke.’’Sat i
po dole do ljudi i dva i po nazad do sela,’’ znao je reci Bećo.Nikad mu
nije bilo jasno kako je neko mogao ovo selo napraviti ovdje, odnosno nigdje, pa
je ponekad razmišljao da su i ovaj put, i ova rijeka nekad bili u selu, a onda
se, iz ko zna kojih razloga, spustili dole, pa selo ostalo i bez puta i bez
rijeke.U užoj ,
ali i u široj okolini Jasle su bile poznate po tome što su spadale u onu grupu
sela koja su se zvala ’’mješovita’’ ,odnosno, u selu su živjeli Srbi sa jedne,
a Muslimani sa druge strane. Ostala sela u okolini su bila jednovjerska ili
jednonacionalna, pa si ,recimo, po samom imenu sela Krstići ,znao da tu žive
Srbi, ili Muratovići, da tu žive Muslimani.Ko je i
kada dao selu ime Jasle, niko nije znao, ali mu je i vizuelno, i
geografski ime pristajalo i odgovaralo i
nikad nije dovedeno u pitanje, pa su stanovnici sela i sa jedne, i sa druge
strane to ime izgovarali kao svoje, bez obzira govorili srpskim ili
srpskohrvatskim jezikom, kako se tada
govorilo.Kroz
Jasle je tekla i mala rječica koju su mještani zvali Potok i čije je ime, kao i
ime samog sela, naslijedjeno i koje niko i nikad nije ni pokušavao promijeniti.
Jasle i Potok su bili svijet u kojem su ljudi živjeli i smatrali ga
svojim.
Potok je izvirao negdje na vrhu planine, nekoliko
kilometara iznad Jasli, probijao se kroz neki kamenjar od samog izvora, usjekao
korito kroz livade iznad sela i lijeno se spuštao kroz selo, te nastavljao put
sve dole do ceste gdje se i ulijevao u Olovnicu, najveću rijeku u tom kraju.S proljeća, kad su se otapali snjegovi sa planina,
znao je Potok napraviti jada, ali na kratko, najbližim kućama i sa jedne , i sa
druge strane sela, što se uobičajeno komentarisalo ’’da je od Boga” i sa
muslimanske, i sa srpske strane.Sa desne strane potoka bilo je dvadesetak kuća spskih
porodica, a sa lijeve strane otprilike isti broj kuća muslimanskih domaćina.Nikad preko Potoka nije napravljen most , jer im nije
ni trebao. Bećo se jedva sjećao da je neke godine, za Uskrs, pijani Savo sa
desne strane potoka presao na lijevu, iz razloga koji nikad nije razjašnjen, a svašta
se pričalo, i da je tu pijan zaspao, pa su ga ujutro našli, ni to se ne zna ko,
i prebacili na drugu stranu gdje je nastavio spavati cijeli dan.Zanimljivo je, takodje, da su i sva zemlja i imanja
domaćina iz oba sela bila na onim
stranama gdje su im bile i kuce, pa mogućih grešaka i zabuna, bilo koje vrste,
nije moglo ni da bude.Zimi kad je padao snijeg, a padao je uvijek, selo je u
svojoj idili koju samo zima može
dočarati, ličilo na ono sa dobro uradjenih novogodišnjih čestitki.Bećin otac je bio jedan od vidjenijih ljudi u selu.
Imao je šume, oranice, livade i nešto stoke. Imao je dosta, ali je često
govorio da ovo ima samo kod nas: ’’Imaš puno, a ne vrijedi ništa.’’Otprilike,
manje ili više, imali su i ostali žitelji Jasli
i sa jedne, i sa druge strane Potoka. Bilo je puno šume, ali da je i
posiječeš, nisi je mogao nikome prodati, jer nije bilo puta od sela i do sela.
Livade su bile posne, oranice nepolodne. Sunce popali, zima sprži.Bilo je
dosta toga zajedničkog, briga koje su vezivale ljude sa obje strane, ali ništa
ih jače nije povezivalo kao mržnja prema vlasti bilo koje vrste. Tako je bilo
prije, tako je i sada, a tako će uvijek i biti.Nisu
Jasle voljele vlast, a doduše ni vlast Jasle, ako je to važno.Zadruga je bila dio vlasti, zadruga je država, uvijek
uzima, a nikad ništa ne daje, znalo se reći u Jaslama.Da nije sve tako crno oko vlasti i države, mogli su se
mještani Jasli uvjeriti jedne godine kad su neki ljudi sa kravatama i bijelim
košuljama prvo obišli jedan dio sela,
popričali sa domaćinima, pa obišli i drugi, i tu popricali sa ljudima i otišli
nazad u varoš.Niko od te posjete nije ništa očekivao, pa je uskoro
brzo i zaboravljena u oba dijela sela, dok se jednog dana, tri mjeseca poslije,
u lijevom dijelu sela nije pojavio bik i to kakav bik - dvije tone težak sa
metalnom halkom na nosu kroz koju je bilo provučeno uže na kojem su ga doveli
isti oni što ih je svijet bio zaboravio.Nema mještana koji nije toga dana izašao iz kuće da
vidi bika i da mu se divi. Iznosile su majke djecu u naramku, da ga ne
zaborave. Ovdje se dešavala istorija i svi su poželjeli biti bar malo dio nje.
Stajao je bik k’o kip više od pola dana, kružili su ljudi oko njega,
komentarisali, vraćali se u kuće, pa opet izlazili i sve je to trajalo dok ga Bećin otac nije odveo u svoju štalu i tako na silu prekinuo prestavu decenije na
lijevoj obali sela.Sutradan su isti ljudi sa kravatama na desnu stranu
doveli konja. Kakav je to samo konj bio, skoro veći i teži od bika. Sve ono što
se dešavalo na lijevoj obali Potoka dan
ranije, sad je doživljavalo reprizu na desnoj. A onda je konja gazda Stevo
odveo u svoju štalu.Sutra je priča o biku i konju prohujala i kroz ostala
sela, pa su u obaveznoj razradi bik i
konj, na kraju, narasli do veličine osrednjeg dinosaurusa.’’Bik služi samo za oplodnju,’’ govorio je Bećin otac.
’’Sad ima da bude teladi. Dobro, nije naš, al’ skoro da jeste. Pola nama, pola
zadruzi, a oplodnja svake krave je hiljadaraka, pa vi sračunajte, ’’pričao je
Bećin otac članovima svoje porodice. ’’Na nama je samo da ga hranimo’’.Konj u drugom kraju sela imao je istu namjenu, a istu
priču je pričao i gazda Stevo svojim ukućanima.Kad je prvi put Bećo gledao kako bik skače na kravu,
bilo mu je interesantno, ali samo do polovine, jer mu je poslije bilo žao jadne
krave, pa je predstavu napustio prije njenog završetka. Poslije više nije
gledao dok je bik muški odradjivao posao u misiji na koju je bio poslan.Isto se pričalo i za konja na desnoj obali Potoka.Djeca iz Jasli su išla u zajedničku školu dole kod rijeke i to im je bio jedini dnevni
susret, pa su to druženje koristili i za
priču o biku i konju, gdje su jedni tvrdili da bik može 5 puta na dan, a da
konj ima 2 puta veću onu stvar od bika. ’’Dječja posla’’, govorili su odrasli,
ali su sad pažljivije mjerili i gledali ’’ono’’ što su prvo vidjele dječje oči.Život sela se bitno izmijenio dolaskom bika i konja, a
naročito subotom i nedeljom, kada su kolone
krava i kobila dovodjene u Jasle na oplodnju i kada je u Jaslama
’’vrilo’’ na obje strane.Iz okolnih muslimanskih sela dovodjene su krave na oplodnju kod bika, a iz obližnjih srpskih
sela dovodjene su kobile, takodje, na oplodnju.Krave u lijevom
dijelu Jasli imale su privilegiju kod
svoga bika, ali na toj strani je bilo i kobila. Kobile iz desnog dijela Jasli su imale svog konja, ali tu je
bilo i krava. One krave i kobile, koje nisu imale svog bika i konja ili koje su
bile na pogrešnoj strani sela, domaćini su uredno vezivali i vodili u druga
sela, gdje je zadruga isto podijelila bikove i konje, samo sad su, recimo, dali
muslimanskom selu konja, a srpskom bika. Te krave i njihove kolegice kobile iz
Jasli, ali sa desne strane, pored komšija jebaca preko Potoka, morale su pješačiti i 3 sata za ono sto im je mogao
pružiti i komšija. ,,Gdje ćeš da našu kravu jebe muslimanski bik’’, govorilo se
na desnoj strani, a na lijevoj niko nije
ni pomišljao da svoju kobilu odvede da je jebe srpski konj.Funkcionisalo je ovo sve dok se jedne godine nije
dovukao, dole pored rijeke i škole, neki vašar sa ringišpilima i ostalim
sadržajima. Imali su i majmuna kojeg su djeca odmah prozvala američki majmun,
iz bog zna kojeg razloga.Vašar k’o vašar, ljudi vole. Doveli su za tu priliku i
bika sa lijeve obale i konja sa desne obale Potoka. Svezali ih jednog do drugoga da im se ljudi dive, a poslije od pića na
njih i zaboravili, sve dok ne dotrčaše neka djeca i počeše vikati: ’’Eno konj
počeo skakati na bika’’, ili obratno, al’ da je neko na nekoga počeo skakati,
nije bilo dileme.Vrište djeca da onaj američki majmun sve to gleda i umire od
smijeha. Dilema ko je počeo skakati na koga nikad nije riješena, vašar i majmun
su otišli na put, a u selu se dugo
pričala priča o tome. ’’Da je njihov bik skak’o na naše krave, pa ni po jada,
al’ na našeg konja, to nije normalno.’’U drugom kraju su isto govorili za svog konja. Majmuna
svi zaboravili.Šest mjeseci poslije zadruga je uzela nazad i bika i
konja. Kroz Jasle je i dalje tekao samo Potok.Nije se iz Jasli puno putovalo, osim kad se moralo.
Dvojica su služili vojsku negdje u Makedoniji, a jedan u Srbiji. Do Konjica,
koji je bio tek tridesetak kilometara zracne linije, niko nije isao. ’’Šta’š u
Konjicu’’, govorilo se.Bila je jesen kad se iz Konjica sa regrutacije vratio
Bećin rodjak Šefik i donio vijest da je zadruga dole u Konjicu djelila
magarace. Bio je i dole isti vašar, kleo se Šefik, i kažu da je magarac počeo
skakati na konja i bika, ili bik na magarca i konja, ili konj na ovu dvojcu. Ni
tu dilemu nikad niko nije riješio, a kažu da je i to sve gledao i smijao se isti
onaj američki majmun.Istine nikada dosta, ali se kao jedan od razloga za
početak rata na ovim prostorima pominju muslimanski bik, srpski konj i hrvatski
magarac, odnosno, dan kad su pored svojih krava, kobila i magarica počeli
skakati i jedan na drugog.Majmuna
svi zaboraviše.
Logor
Niko im nije ni rekao da je rat počeo. Niko im nije ni rekao ni da bi rat mogao početi, niti da treba da se brane, napadaju ili bježe. Svejedno, tek pokupili su ih jedne noći i odveli. Muškarce na jednu stranu, žene i djecu na drugu. Nije bilo ni plača ni kukanja, ni bilo kakvog otpora. Tek kao da je tako moralo biti. Muškarce su potrpali na kamione i odvezli u neke barake blizu grada, koje su prije služile kao neka skladišta, prisjećao se Bećo. Žene i djeca su prvo prebačeni u Hrvatsku, pa poslije u Njemačku, tako se bar pričalo, u šta niko nije ni sumnjao, toliko je bilo lijepo. Oni koji su ih pohvatali i čuvali nisu bili neka dobro organizovana vojska ili su bili ’’isti ko i mi, samo su imali oružje’’, mislio je Bećo. Jad na jos veći jad, zaključio je.Nije bilo ni ispitivanja, kao što je neko očekivao. A šta bi nas i pitali kad nismo ništa ni znali. Da smo znali, k’o da bi nas ovako pohvatali i ovdje doveli, mislio je Bećo. Poslije su u logor dovedeni još neki iz okolnih sela, isto važni, kao i ovi prvi, ili oni koji su bili zaboravljeni i ostavljeni kao i oni.Nisu ih tukli, a i što bi. Niko ih zapravo nije ni čestito pogledao, osim što su im popisali imena i to je bilo sve od saslušanja.Po danu se radilo kad kiša nije padala, a padala je ove jeseni skoro svaki dan. Kad nisu radili valjali su se cijeli dan po podu barake, po slami koja je bila prostrta.Hrane i vode je bilo, ni bolje ni gore od one sto su jeli sami čuvari. Isti kamion je svaki dan odnekud donosio lonce sa hranom za zatvorenike, a i za čuvare.Da je samo bolje vrijeme, razmisljao je Bećo svako veče prije spavanja, ubi me ova dosada i baraka. Kad radiš vrijeme brže prodje.Najčešće su istovarali vagone na obližnjoj željezničkoj stanici. Sanduke, drva i sve ono sto je vozom dolazilo odnekud. Kad nije bilo vozova, a bivalo ih je sve manje i manje ,sjekli su šumu, slagali balvane i utovarali ih u kamione.
Bilo je
lijepo jutro toga dana. Kolona od dvadesetak logoraša i tri čuvara krenula je
put šume, korakom koji nije bio baš poletan, ali ni težak. Tek svi su se
radovali da ne moraju opet provesti dan
na prašnjavom podu barake. Šumu je sjekao koliko je ko mogao. Ni čuvarima nije
bilo stalo da ih požuruju, nego su ih samo lijeno gledali, pa bi potegnuli
pokoji gutljaj rakiju iz čuture. Dvojica
su spavali dok bi jedan pazio na
zatvorenike.Neće se
baš ovi na nama obogatiti , mislio je Bećo, koji inače nikad nije znao
zabušavati bilo koji posao, pa ni ovaj. Ni kad je morao, ni kad nije…Predveče
je opet počela neka kiša, ne toliko jaka da se prestane sa radom , a ni toliko
slaba da se nastavi raditi. Bećo je bio završio svoje drugo drvo tog dana, malo
sjeo da se odmori i sakrije od kapljica. Brisao je znoj sa čela i nije ni
primjetio da su udarci sjekira oko njega utihnuli, da ni ljudskih glasova nije
bilo, te da tišinu šume samo remeti pokoji cvrkut ptice negdje iz daljine.Mrak je
zatekao Beću kod istog drveta, samog.
Gdje svi odoše, pomislio je. Pobjegli nisu. Otišli i zaboravili me, zaključio
je kad je vidio da ništa drugo nije moglo biti. Bio je u pravu. Odloži polako
sjekiru, zapali jos jednu cigaru, okrenu se oko sebe da sve još jednom utvrdi i
podje poznatim putem prema dolini.Bila je
skoro ponoć kad je Bećo došao do ulaza u logor. Mrak sa jedne i sa druge strane.
’’Stražar’’, reče Bećo tihim glasom naslonivši lice na ulaz da bi ga onaj
unutra bolje čuo. ’’Stražar’’, ponovi Bećo. ’’Ima li koga?’’, upita malo jačim
tonom. ’’Ko ide” začu nečiji glas sa druge strane. ’’Ko ide?” ponovi opet isti
glas. ”Bećo ide”, reče i htjede dodati -logoraš, ali mu se učini neprikladnim
za ovu priliku, pa reče “Bećo –zatvorenik. ”Koji Bećo, srce ti ljubim?”, začu
glas stražara kojeg još nije vidio zbog mraka, ali koji je po glasu već bio
vrlo blizu kapije.“Zatvorenik
Bećo”. ”Otkud ti, crni sine,” reče stražar kad je već mogao prepoznati Beću.
”Zaboravili me, izgleda’’,rece Bećo umilnim glasom, ali glasom koji nije
dozvoljavao dilemu.“Zaboravili, veliš”, reče stražar, ”dobro, desi se”,
nastavi, “ i šta hoćeš sad, ho’š unutra?’’ Stražar odškrinu vrata da propusti
Beću pored sebe.“Odma’ u baraku i da o ovom nikom nisi prič’o”, reče
stražar. ”A nisam ni mislio”, reče Bećo.Sutra je
sve bilo isto. Bećo je svojima rekao da je pokušao da pobjegne, ali da su ga
našli, uhvatili i vratili poslije potjere koja je trajala cijelu noć i u kojoj
su koristili i vučijake.
Medju stražarima se pronijela priča o ludom Beći koji
se vratio u zatvor, pa su ga svi oni sutra malo čudno gledali. Jedni k’o
heroja, jedni k’o budalu, mislio je Bećo, a i nema velike razlike. Bolje je da
me neprijatelj gleda k’o budalu, jer niko ne voli žive heroje, zaključio je.Razmijenjen je u prvoj organizovanoj razmjeni.
Neprijatelj se želio riješiti budale i za Beću trazio četiri svoja. A i dobio.
Njegovi nisu ni postavljali pitanje kad
se o heroju radi.Poslije tri dana je bio na putu za Njemačku.Logor je ukinut na kraju rata, a dok god je ’’radio’’
medju zatvorenicima i medju stražarima kružila je priča o jednom Beći, budali
ili heroju, ko će ga znati.
Niko im nije ni rekao da je rat počeo. Niko im nije ni rekao ni da bi rat mogao početi, niti da treba da se brane, napadaju ili bježe. Svejedno, tek pokupili su ih jedne noći i odveli. Muškarce na jednu stranu, žene i djecu na drugu. Nije bilo ni plača ni kukanja, ni bilo kakvog otpora. Tek kao da je tako moralo biti. Muškarce su potrpali na kamione i odvezli u neke barake blizu grada, koje su prije služile kao neka skladišta, prisjećao se Bećo. Žene i djeca su prvo prebačeni u Hrvatsku, pa poslije u Njemačku, tako se bar pričalo, u šta niko nije ni sumnjao, toliko je bilo lijepo. Oni koji su ih pohvatali i čuvali nisu bili neka dobro organizovana vojska ili su bili ’’isti ko i mi, samo su imali oružje’’, mislio je Bećo. Jad na jos veći jad, zaključio je.Nije bilo ni ispitivanja, kao što je neko očekivao. A šta bi nas i pitali kad nismo ništa ni znali. Da smo znali, k’o da bi nas ovako pohvatali i ovdje doveli, mislio je Bećo. Poslije su u logor dovedeni još neki iz okolnih sela, isto važni, kao i ovi prvi, ili oni koji su bili zaboravljeni i ostavljeni kao i oni.Nisu ih tukli, a i što bi. Niko ih zapravo nije ni čestito pogledao, osim što su im popisali imena i to je bilo sve od saslušanja.Po danu se radilo kad kiša nije padala, a padala je ove jeseni skoro svaki dan. Kad nisu radili valjali su se cijeli dan po podu barake, po slami koja je bila prostrta.Hrane i vode je bilo, ni bolje ni gore od one sto su jeli sami čuvari. Isti kamion je svaki dan odnekud donosio lonce sa hranom za zatvorenike, a i za čuvare.Da je samo bolje vrijeme, razmisljao je Bećo svako veče prije spavanja, ubi me ova dosada i baraka. Kad radiš vrijeme brže prodje.Najčešće su istovarali vagone na obližnjoj željezničkoj stanici. Sanduke, drva i sve ono sto je vozom dolazilo odnekud. Kad nije bilo vozova, a bivalo ih je sve manje i manje ,sjekli su šumu, slagali balvane i utovarali ih u kamione.
Amerika
Njemacka je bila bajka u svakom pogledu,ali kao i sve druge bajke kratko je trajala.Socijalna pomoc,besplatan stan i malo rada na baustelu digli su Becu i njegovu familiju iz mrtvih.Za ovo kratko vrijeme zaradili smo i imamo vise negó sto smo imali u cijelom zivotu.Samo da potraje ,razmisljao je Beco.A nije potrajalo.Let od Frankfurta do Njujorka nije bio strasan.Ni od Njujorka do Orlanda let nije bio los.Beci je ovo bila prva voznja avionom u zivotu,a mislio je ne i posljednja.Strasno je bilo nekoliko mjeseci poslije kada su dobili racun za te avionske karte ,koji je bio pet hiljada dolara za njih cetvero,ako odmah plate,a ponudjena im je i varijanta da placaju mjesecno ,sto dolara ,narednih sest godina,Beci se ova druga mogucnost ucinila prihvatljivom ,te je prvu ratu platio kad je dobio i svoj prvi cek.Skup je avión ,ali da je tako skup nije znao.Ne uzivas gore dzabe ,a oni ti donose da jedes i pijes,hos ovo ,hos ono ,pa sad plati.Pravi racun,odnosno cijena karte u jednom smijeru na ovoj relaciji za jednu osobu ,je bila na trzistu oko cetri stotine dolara ,sto je kasnije otkrio Becin sin,te im nije bilo jasno odkud ove silne hiljade koje moraju da vrate.Odgovor su trazili i dobili u lokalnoj humanitarnoj organizaciji preko koje su i dosli.Troskovi administracije ,troskovi organizacije i drugi ,rekli su im.A da rekli su jos ,,velkam tu Amerika,, sto je znacilo ,Dobro dosli u Ameriku,,sa obaveznim smijeskom.Sa ovim ,velkamom,susretao se Beco ,cesce negó sto je mislio u svom zivotu na Floridi,odnosno susretao se u svakoj prilici kada bi trazio bilo kakvo objasnjenje ,odnosno da mu se uzima vise nego sto treba ,a bilo je to vrlo cesto.,Ako imam satnicu osam Dolara ,radim cetrdeset sati u sedmici ,treba da dobijem cek na tristo dvadeset dolara,pokazivao je Beco ,cek svom menadjeru,na kojem je pisala cifra od 180 Dolara.,Takse,gospodine ,osiguranja i ostali odbitci i to vam je cek i htio dodati jos nesto,ali ga je Beco prekino rekavsi ,velkam tu Amerika,, nakon cega je menadjer samo klimnuo glavom i glupo se nasmijesio.Na osam dolara po satu doguro je Beco nakon sest godina rada u hotelu.Becin rodjak Sukrija je kao izbjeglica zivio negdje u Svedskoj.Culi su se na pocetku svaki mjesec ,poslije sve rjedje.Evo Sukrija vec 6 godina nista ne radi ,prima socijalnu pomoc tri puta vecu negó sto je moja plata,razmisljo je Beco.,,Nije mala stvar imat sat 15 Dolara ,imo je obicaj Beco lagat Sukriji,na telefon ,sto su poslije obojca pretvarali u njemacke marke ,kojih vise nije bilo i uporedjivati cija je ,nafaka,, i sudbina bolja.,,Gdje cu mu rec da radim za 4 dolara i da mi jos ledja pukose .Reko bi Sukrija odmah ,sta sam ti govorio;Hajd u Svedsku a ti nes,hos,, u Ameriku.A nije valjalo da Sukrija bude pametniji ,pa makar se radilo i o onome u cemu je imo pravo,a sto se sad nije moglo promijeniti.Hotel za koji je radio Beco ,zvao se ,,Lav,, i bio je jedan od najvecih hotela u Orlandu,a nalazio se u velikom lancu hotela ,cije je sjediste bilo negdje u Los Andjelesu.Hotel je bio narocito poznat po konferencijama i sajmovima,koji su tu organizovani tokom cijele godine,a koje su organizovale ili velike komapnije ili politicke i druge bogate grupe.Beco je ,,upo.. medju one ciji je zadatak bio da za ucesnike tih konferencija spremaju i pripremaju sale,odnosno namjestaju stolove i stolice.Nakon dvije godine rada, mogao je Beco zmireci i to najbolje ,sloziti sto i stolice po istoj liniji,zategnuti stoljnake ,ko da si ih peglom ,preso,, i uraditi sve bolje i brze negó sto su to mogla trojica njegovih kolega.Nakon sest godina timovi su bili podijeljeni po principu ; Beco jedan tim , u ostalim pet sest ljudi.Sa Becom je u tom hotelu radilo i nekoliko ,nasih,, ,kako su se medjusobno zvali,a to ,,nasi,, je podrazumijevalo samo da govore istim jezikom i da su dosli iz iste zemlje i nista drugo..Bez obzira na sve razlicitosti Beco se najbolje osjecao , medu ,,nasim,,,,Evo ovde ,,nasi,, a dole ratovali jedan protiv drugog.Ostali koji nisu bili nasi,, po Becinim kriterijima su djeljeni na Amerikance ,pod cemu je podrazumijevo samo ,,bijele ,,Amerikance ,,na ,,Crnce,, bez obzira odakle su i na ,,Latinose ,,ciji je broj bio priblizan broju ,,crnaca,,Kad prodjes fazu da gledas sve te ljude i da o njima razmisljas nametne se i to da ih pocnes porediti sa nekim koga si nekad poznavao ,tamo negdje ,kod nas.Amerikanci su nekako ,prazni,, .Prazno je prazno a suplje je suplje i ovde i kod nas.Oni koji su radili iste poslove ko Beco su bili isto bez skole ,ali su bar znali jezik.Ja nemam ni skole a ne znam ni jezik,razmisljao je Beco.Latinosi su najcesce dolazili iz Portorika ili neke druge zemlje Centralne ili Juzne Amerike ,a za njih je mislio da su jako slicni nama ,pokvareni .Prvi put u svom zivotu ,Beco je susreo i ljude crne boje koze,koje je do tad vidjao rijetko po Njemackoj ili u kakvom filmu ,a sad je s njima radio.Ovi ,,crnci,, su ti skoro isti mi..znao je reci Beco..Kad nece nesto ne mozes ih ni puskom natjerat ,ali kad rade ,rade.Isti ,samo oni crni napolju a mi unutra.Da nije bilo cigareta bio bi Beco vec i radnik nedelje i mjeseca i godine ,ali ga je ,,cigara,, uvijek kostala bonusa ,nekih sto dolara ,koje je dobijao neko drugi ,jer su menadjeri ,,fatali,, Becu na straznjim vratima hotela sa cigarom u rukama ,kad nije bila pauza,a to se naravno ovde i sankcionise.Nece me odpustiti ,znaju da vrijedim i radim za trojcu…Necemo te otpustiti ,rekao mu je jedan .sitni ,menadjer ,Hispanik. Ali daj malo se kontrolisi sa cigarama.Eto kad stojis na vratima i pusis ,uzmi u drugu ruku stolicu i ako neko naidje,bacis cigaru i nosis stolicu,savjetovao ga je.Treniraj pusenje sa stolicom ,mora pomoci ,zakljucio je ,,sitni ,,Spanac.Pusiti sa stolicom u jednoj ruci i cigarom u drugoj i nije neki veliki merak,ali navikne se covjek poslije treninga,kojeg je Beco ,nekoliko dana obavljao kod kuce.Sad gotovo ni kuci nije mogao zapalit ako u drugu ruku ne uzme stolicu,ali nikad ga vise nisu ufatili da pusi ,kad nije vrijeme za pusenje ,mada su mnogi tvrdili da su ga vidjali sa cigarom, ali i sa stolicom,koja je godinama postala alibi s ukusom nikotina.
Prema nezvaničnim, ali provjerenim podacima Bećine žene Fatime, u gradu Orlandu, na Floridi, živi 8 hiljada naših ljudi, što u samom gradu, što u okolini. Prema istom nezavisnom izvoru, polovina su Muslimani, polovina Srbi, a ostatak Hrvati. Dobro, možda nije baš sto posto tačno, ali tu je negdje, govorila je Fatima, pravdajući ovu malo čudnu računicu.Naravno ova statistika se može uzeti uslovno, ako se ne koristi u bilo koje političke ciljeve, pa se može reći da je relativno i tačna sa onim obaveznim odstupanjem od plus ili minus pet posto.Fatima je, inače, bila zadužena ispred porodice, a pravo je sama sebi dala, da održava veze sa “ našim” i da skuplja podatke, jer je ona jedina i imala slobodnog vremna za tako nešto.’’Ne zanima te ovo, ne zanima te ono”, često je Fatima prebacivala Beći njegovo gotovo poslovično neinteresovanje za život “naših” ljudi. ”Moraš, bolan, znat’ s kim živiš. Eto, tamo si k’o znao, pa šta se desilo”, nagovarala je Beću da se više uključi u priču, onu svakodnevnu o tome šta se desilo nekom našem. A dešavalo se, nije da nije.Beću ova statistika njegove žene nije puno zanimala, ali poslije ovako jakih argumenata nije mogao pobjeći od svakodnevnog polusatnog izvještaja o “našima”.“ Srbi su ti najbolje organizovani. Imaju i svoju crkvu, eto i popa su doveli iz Srbije”, pričala je Fatima. ”Skupljaju i pomoć ako nekom treba. Nema nedjelje da se ne okupe u crkvi i oko nje, zapjevaju ili jadaju, al’ skupa. Pogledaj nas Muslimane. Ko ide u džamiju? Niko. Ko kome pomaže? Niko, bolan, a da ti mogu odmoć’, odmogli bi. A šta’š pričat’ o Hrvatima. Nema ih ovdje ni za dobra pomena. Oni su ti gore u Kaliforniji. Tamo je njihov raj i kažu da ima neki grad u kome niko i ne prica engleski , nego samo hrvatski, toliko ih ima,” pričala je Fatima.
Pederi
Nikad Bećo u svom životu nije upoznao niti jednog homoseksualca ili pedera, kako se kod nas uobičajeno govorilo za onoga koji je imao seksualne sklonisti prema muškarcima, a i sam bio muškarac. Nije se mogao zakleti da ih nije vidio, jer vidio je dosta ljudi u svom životu, ali niti ih je sam vidio, niti mu je ikad iko pokazao nekog i rekao: ,,Eno, ono ti je peder”.Kada su u hotelu najavili veliku konvenciju i kada su započele pripreme za nju, a tek kad je Bećo saznao da su skup organizovali homoseksualci i lezbejke, gotovo da nije mogao zaspati sljedeca tri dana, koliko su trajale pripreme.Eto, što ti je sudbina, razmišljao je, nikad nisam vidio ni jednog, a sad ih dolazi tri hiljade, koliko delegata je bilo najavljeno .Šta je očekivao da vidi nije mogao objasniti ni samom sebi, ali kad su prvi gosti počeli pristizati i kad je vidio da se na izgled radi o običnim ljudima, gotovo da se razočarao i zaključio da i “ovi” izgledaju kao i svi drugi Amerikanci koje je svakodnevno susretao. Skriven iza zavjese, koja je salu dijelila od kuhinje, posmatrao je početak svečanog ručka ljudi koji nisu krili ono što se obicno krilo i koji su se sastali da izmjene iskustva i mišljenja.“Gledaš, ha?” prekinuo ga je Majk, sitni menadžer obucen u plavo odijelo na kojem je vidno na reveru bilo istaknuto njegovo ime i pozicija. Taj Majk je više ličio na guštera, više nego što je gušter ličio na drugog guštera, pa se Beći uvijek činilo da mu na kartici koju je nosio piše Gušter, što ,naravno, nije pisalo.,,Jesu l’ ovo svi homoseksualci iz Amerike?” upitao je Majka.“Ma, no ,no”, reče Majk koji je inače uvijek volio da ga ljudi nešto pitaju i bio sretan da odgovori ako zna, a bilo je to rijetko.“Nije ovo nacionalni skup, mislim, nije americki.Ovo je skup lokalnog karaktera ove grupe iz Orlanda.”“Pa zar ih u Orlandu ima ovoliko?” zapita se Bećo.“Ovo su ti samo delegati, grupa u kojoj je obično oko 300 ljudi, a kad bi svi došli nema tog mjesta na Floridi koje bi moglo sve ove goste da primi“, završi Majk.“Delegati?” ponovi Bećo.”Delegati,” reče Majk.“Da nam je više ovakvih gostiju, gdje bi nam bio kraj. Znaš li ti, Beko, koliko ovi ljudi ovdje potroše para. Nema boljih gostiju od njih. Kad odu ostave bakšiš za cijeli hotel”.Beću su, inače, u hotelu zvali “Beko” zbog onog “c” na engleskom u njegovom nadimku, koje se čitalo kao “k”.“E, jesam pravi Beko, kad ovo nisam znao” ,reče Bećo za sebe.“Kažem ti ovo su najbolji gosti”, pričao je Majk i uživao kad ga neko sluša, što je, doduše, bilo rijetko, ali je bilo sada.” U stvari, nisu oni najbolji gosti. Nisi ti bio ovde prije pet godina, kada je konvenciju organizovala grupa koja se zove “ Sex sa kućnim ljubimcima”, a njih je bilo i vise nego ovih danas. Tema oba skupa je bila ista “ Brak - za ili protiv”.“ A to je tema skupa” ,reče Bećo. “Jest, to je tema, a i tih je bilo ovoliko.” Sa ljubimcima ili bez?” zapita Bećo. ”Bez ljubimaca jer mi u hotel primamo samo odredjen broj životinja, razumiješ?”
Djeca
’’Ne bi ti ni u Bosni bio doktor, pa šta ako više neće da ide u školu, k’o čudna mi čuda ova škola ovdje. Kad završiš imaš 7 dolara na sat, kad ne završiš 6 ”, pokušavala je Fatima izgladiti to što Haris neće više u školu.” Važno je da je on nama živ i zdrav. Eto, i ti nisi išao, pa šta ti fail”, izbacila je ovo Fatima kao zadnji argument, “Nek’ je živa glava, moj Bećo”, završila je. Nije Haris napustio školu jer je loše učio. U osnovnoj sve petica do petice, k’o i sva druga naša djeca. Pričali su nastavnici da nikad nisu vidjeli neku grupu koja je došla u Ameriku, a da je brže savladala engleski, nego ovi iz Bosne. Svi su nakon nekoliko mjeseci pričali engleski kao da su ovdje rodjeni. ‘Ma, ni naglaska’, prisjećao se Bećo riječi koje je od nekoga čuo. Tako je bilo sa svom našom djecom prvih nekoliko godina po dolasku. Poslije je sve bilo druga priča. Sva djeca čim krenu u srednju školu počnu raditi i zaradjivati svoj dolar, znao je Bećo. Sve su to, doduše, slabo plaćeni poslovi, ali dovoljni za džeparac, dovoljini da “više ne traže od nas”, govorio bi Bećo.Filozofija ovih poslova je bila ta da ti ništa ne dajem , ali da mi ništa ni ne tražiš. Tako je krenuo i Haris. Zaposlio se u jednom McDonaldsu, blizu kuće, gdje je radio četiri sata dnevno, najčešće od četiri popodne pa do osam naveče. Nakon prvog Harisovog čeka osjetio je Bećo mali predah na kućnom budžetu, a Haris je sebi , a da ne traži od oca, kupio neke stvari za obući, za šta je obično pitao oca. ‘Eto, krenulo je nešto, nije puno, al’ je krenulo’, mislio je Bećo.Nije Bećo spadao u onu grupi roditelja koja su djeci voljela držati predavanje, kao - sjedi i slušaj šta ti govorim i, naravno - pamti. Onako, usput, nekad bi pomenuo da je dobro što Haris radi, ali da mora i učiti, ako neće da kao i on cijeli život radi dva posla da bi platio račune. Sam je mislio da je tako i najbolje i da Haris vidi kako se oni pate. Prvih nekoliko godina po dolasku u Ameriku sva ‘naša’ djeca su se držala skupa. Malo iz straha, malo iz navike. Izlazila su skupa, slobodno vrijeme provodili zajedno, telefonirala jedni drugim i bila jedna jako povezana cjelina, zatvorena za druge izvan bivšeg jugoslovenskog govornog područja. Tako je bilo prvih nekoliko godina. Vidjela se njihova nadmoćnost koja je izazivala i zavist kod drugih. Tako je sve trajalo do prvih razreda srednje škole, a jedina razlika od prije je bila da su sad gotovo svi radili, pa je vremena za druženje i izlaske bivalo sve manje i manje. Tempo života koji melje, izazovi svih vrsta, već su nakon nekoliko mjeseci predstavljali problem selekcije stvari po kriteriju važnosti, te je to postala dežurna tema i za manje opasne sredine nego što je američka. U nekad zatvorena društva ‘naših’ polako su počeli prodirati i drugi, najčešće oni sa kojima su radili ili oni sa kojima su išli u istu školu. Grupe su najprije razbijane na manje u kojima je ‘naših’ sad bilo tek malo više od ostalih, a poslije je ostao samo poneki ‘naš’ u čudnim grupama mladih ljudi. Bećo je poznavao sve one koji su se družili sa Harisom.’ Ima da jednoga dana pojedu Ameriku’, mislio je. Desilo se drugačije, Amerika je pojela njih. Nakon prve ili druge godine srednje škole već je bilo vidljivo da će mnogi ispasti iz tempa kojeg su sami izabrali, ali i kojeg im je sistem nametnuo. Puno radno vrijeme i više dolara u džepu. U školi je ostalo malo njih. ‘Za sve smo krivi mi roditelji’, razmišljao je Bećo.”Naša sirotinja. Vidi dijete svašta. Amerika je ovo, izaziva. Niko u tim godinama nema vremena za čekanje”,govorio bi Bećo,” Roditelji mu ništa ne mogu priuštiti, a on sam sebi može i eto belaja. Ko će ovdje misliti na budućnost, bolan,” govorio bi Bećo Fatimi. “Nema Amerika vremena za čekat’. Daj danas, a sutra šta bude. Koga je ovdje briga za sutra. One pametne jest, ove ‘naše’ – nije”. Klimala je Fatima glavom na ove Bećine riječi.
Anto
Anto je bio iz nekog sela u Bosni ili u Hercegovini, nekog sela ružnog i teškog imena, pa je Bećo to ime i zaboravio i nikad mu nije bilo jasno je li to Antino selo u Bosni ili u Hercegovini, a bilo ga stid pitati.Došli su u Ameriku nekako u isto vrijeme, pa su i one obavezne ljekarske preglede imali zajedno. Vozač kombija organizacije preko koje su došli prvo bi rano ujutro pokupio Beću, pa svraćao po Antu, da bi onda popodne, kasno kad ih je vraćao kućama, istresao prvo Antu, a onda Beću. Ti pregledi su trajali satima, odnosno čekalo se satima od pregleda do pregleda, a sam pregled je trajao svega nekoliko minuta. Prvi put su samo šutili i napolju pred bolnicom pušili:“Dugo ovo, brate, dugo”.Drugi dan su se i upoznali i čak jedan drugom ponudili cigaretu.“Hoce l’ i danas onoliko?”“Neće, valjda”. A trajalo je isto dugo.
Dizni
“U petak idemo u Dizni. Svi idemo”, najavio je Bećo porodičnu posjetu Dizniju svojima u kući, nekoliko dana ranije.”Evo, u Americi smo osam godina, a nismo vidili Dizni. To ti je isto k’o da živiš u Sarajevu, a nisi bio na Bašćaršiji. Poranićemo “, zaključio je. Kad god je negdje išao, Bećo je uvijek ranio, kao sto i svi naši iz ko zna kojeg razloga porane na putovanje, bez obzira putovalo se samo pola sata ili pola dana.Amerikanci su drugačiji. Oni porane samo kad moraju, kad idu da uživaju, tako da faktor ranog polaska gubi na snazi. Bilo je negdje oko osam ujutro kad se Bećo parkirao na jedan od parkinga Dizni parka kojeg zovu Madžik Kingdom. Osim njegovog automobila, ako se izuzme nekoliko, vjerovatno, pokvarenih koje gazde nisu mogle upaliti prethodne noći, na parkingu nije bilo nikog.“Malo smo poranili, zaključio je Bećo, al’ nema veze. Vidjećete kak’a će poslije biti gužva”. Nikad niko iz Bećine familije, a ni sam Bećo u svom životu nije vidio ovako veliki parking, a nije mogao ni zamisliti da postoji ovoliko parkinga na jednom mjestu. ”Kažu da se ovde može u isto vrijeme parkirati skoro sto hiljda auta”, pokušavao je Bećo ubiti vrijeme svojima, dok su čekali da se otvore vrata zabavnog parka, što će se i desiti za dva sata, odnosno u deset sati po lokalnom vremenu. Karte koje su inače skupe, a Bećo ih je besplatno dobio u svom hotelu, pošto je proglašen jednim od najboljih radnika mjeseca. Dobio je taman četiri karte koliko mu je i trebalo. Prodju brzo dva sata kad čovjek čeka i puši, i onda - nastade ludnica, a da mu je k’o o njoj i pričao, Bećo ne bi vjerovao da ovako nešto postoji.Desetine, stotine hiljada ljudi odnekud izroniše u isto vrijeme, rijeka bez kraja pohrli prema ulazima u park, pa ti noge nisu ni potrebne, te tako masa ponese Beću i njegove. “Ma, nisam hod’o, nosili me”, prepričavao je ovo Bećo godinama.“Vrućina, gužva, cika, vriska, voda u maloj flaši tek da grlo pokvasiš - pet dolara, plastični Miki Maus i ona njegova žena, natjerali su Beću da nakon samo dva sata potraži za sebe neko rješenje jer mu je bilo muka. Ostali članovi njegove familije, bar po izrazima njihovih lica, izgledalo je da su uživali, čak i Fatima s njima. “Evo ovako”, sabrao je Bećo svoje oko sebe na malom prostoru. “Odo’ ja kući, pa ću po vas doć’ večeras kad se sve završi oko 10 sati. Nisam ti ja za ovo. Sami znate da nisam ni prije volio kod nas one ringišpile”.“Nisi, znamo”, rekoše.“Para imate, a ja odo’ kući malo odmorit i eto me nazad”. Najgore mu je bilo što nije imao cigareta. Sad kad je izašao iza kapija parka, nazad nije mogao, a nije ni htio, ali ovdje na parkingu nije bilo prodavnice da ih kupi. Popušio je za ova četiri i po sata otkad traži auto dvije kutije, koje je bio ponio. Žedan, gladan, a sunce bije. Mislio je da je i sunčanicu dobio jer mu se počelo vrtiti i mislio je da mu je auto tu negdje, a da ga on ne vidi jer su mu se oči zavrnule k’o u bekana. Koje mu sve crne misli nisu glavom prošle. Sigurno mu auto nisu ukrali. Ko će onak’u krntiju pored ovak’ih limuzina. A gdje je onda. Išao je od jednog do drugog parkinga, a auta nigdje. Svi su parkinzi bili isti, puni auta i vreli.
Cigan
Vozio je Bećo jedan dan sa posla svog kolegu, Indijca Kana jer se ovome auto pokvarilo dan ranije, a kako ne stanuju daleko jedan od drugog, za Beću nije bilo dileme - pomoći čovjeku u nevolji. “A ku’ćeš veću nevolju nego bit’ bez auta ovdje u Orlandu.”
Kurva
Šest mjeseci su se Bećo i njegov komšija Milan dogovarali da negdje ‘sjednu njih dvojca sami, k’o dva muškarca, da popiju po koju, da prozbore k’o dva pametna čoj’ka’.Nije im se dugo dalo. Ili je Milan radio, pa nije mogao, ili je Bećo bio u smjeni, tek odužilo se to čekanje skoro do Nove godine, kad su samo dva dana prije doceka, napokon, uspjeli organizovati taj dugo čekani izlazak.Ono “negdje da izadjemo”, znacilo je za sve naše izaći kod Šemse u kafanu koju je držala neka naša žena, a koju su svi zvali Šemsa, mada niko nije bio siguran da se tako i zove, ni odakle je.Šemsin restoran je otprilike izgledao kao oni restorani iz američkih filmova, kad se radnja dešavala u nekom meksičkom selu, gdje je jedini sadržaj i inventar bio šank i ispred njega razasuto desetak stolova i stolica , bez ikakvog reda i smisla. Ta “ljepota” enterijera nikom nije smetala, pa je petkom , subotom, a ponekad i nedjeljom restoran bio pun naših ljudi, željnih provoda, pića, muzike i dobre priče. Kod Šemse se moglo popiti i naše pivo, ponekad hladno, a ponekad mlako, ali je uvijek hladnije bilo bolje jer u restoranu, inače, nije bilo hladjenja, osim izvana kad neko ulazi ili izlazi.Pričalo se medju našim da je kod Šemse neke subote pjevao i sam Halid, mada ga niko nije vidio i čuo, što sama Šemsa nije nikad ni potvrdila, ali ni demantovala. I bez Halida uživo, sa kaseta bi cijelo veče rasturala muzika iz naših krajeva i prostora, drage nam bivše domovine. Subotom se tražilo mjesto više, pa su Bećo i Milan jedva uspjeli da nadju sto i da se smjeste kod ulaza u WC iz kojeg je za oči štipao jak smrad urina i svega onoga sto su pijani gosti tamo povraćali, a što niko nije čistio.Po kojim je zakonima i biznis principima radio ovaj restoran, niko nije znao, ali je radio, pa su se uz Šemsu oko gostiju vrtile i četiri konobarice u mini suknjama, neke naše, došle ‘ bog zna od kud’.Već je bila prošla i ponoć kad su Bećo i Milan odlučili da im je dosta i pive, i muzike i da je vrijeme da se ‘ fataju kuće’ i da je ljudskih, muških priča bilo dosta za to veče.Milan je vozio svog forda kroz centar grada, komentarišući nešto o ljudima iz kafane i okretao se prema sanjivom Beći, čije su se oči, od pive i umora, same sklapale.“ Vidjel’ ti ovo?”,reče Milan.“Koje?” zapita Bećo. ”Onu na ćošku, bolan”.“Jok”, reče Bećo dok je Milan već smanjivao brzinu i okretao volan na lijevu stranu da kola vrati i usmjeri prema mjestu koje su malo prije prošli.“ Gdje ćes, bolan, Milane?” ,upita Bećo. ”Ma, samo da ti je pokažem”, odgovori Milan.Na drugom kraju jednosmjerne ceste, na ćošku te i neke sporedne ulice, stajala je visoka Crnkinja u mini haljini bijele boje, a na nogama su joj štikle bile visoke pola metra, činilo se Beći.Crnkinje su, inače, bila dežurna tema naših muškaraca u Americi. Mašta je radila do neslućenih granica, naročito uz pivo i viski, ali je priča uvijek završavana sa sjetom i sjećanjem na nekog Hajru, koji je ostavio ženu i četvero male djece, jedno drugom do uha, i pobjegao u Atlantu sa nekom Crnkinjom. Niko, u stvari, nije lično znao tog Hajru, ali su svi znali neke njegove jarane, koji su im ovo u povjerenju ispričali.“De, Bećo, da stanemo,” govorio je Milan vozeći polako prema mjestu na kome je stajala ova Crna Perla. ” Šta ćemo stajat’, bolan Milane?”“De, Bećo, samo je kroz prozor pitaj koliko bi nam uzela. Otvori prozor i pitaj za mene”, molio je Milan.
Europian Deli
“Svakom našem u Americi nešto fali. Eto, nisam sreo našeg čo’jeka da kaže da mu je sve potaman. Nekom ovo, nekom ono, nekom i ovo i ono, al’ svima fali naša hrana. Jednako i Srbima, i Hrvatima, i Muslimanima fali ono što su nekad jeli, a sad više ne jedu. Nema tu rješenja’’, znao je često reći ženi kad su pričali o hrani, a to je bilo svakodnevno. ”Eto i ova tvoja pita nije k’o tamo. Ma, ne prigovaram ja, bona, nego ti kažem krompir i meso su u pitanju. Bog zna gdje ovdje raste krompir. Posade ga danas i sutra izvade iz zemlje. Samo prodje kroz zemlju. A meso, eto tele se danas oteli, a za dva dana ima 300 kila. Napušu ga k’o balon.
Magarac
Nema našeg čovjeka, bez obzira radilo se o doktoru, ili o onom što po cijeli dan kopa krampom, da nije nakon prva tri dana provedena na bilo kojem poslu ovdje u Americi poželio da započne neki svoj privatni biznis. Ne radi se ovdje o više dolara, o više para da se zaradi, a da se manje radi, mada ima i toga, ali američki menadžeri su bili jedini razlog zašto bi svaki naš čovjek isti dan pobjegao da radi za duplo manju platu, ali da ne mora biti pod njihovom čizmom.“Gori su ti ovi menadžeri nego oni čuvari u logoru”, znao je reći Bećo. “Nije ti naš čovjek naučio da mu neko cijeli dan puše za vrat i gleda kako radi. Ne vole ti naši ljudi tu kontrolu, a ovi su toliko naporni, da bi radije po cijeli dan nosio vreću cementa na ledjima, nego pritisak menadžera”, govorio je Bećo.Kad je Anto nazvo jednog poslijepodneva i najavio zvaničnu posjetu, njega i njegove žene Bećinoj kući, znao je Bećo da je nešto ozbiljno u pitanju.“Nego, Bećo, jesi l’ ti kad razmišljao o kakom privatluku?”“Moj Anto, ne da sam razmišljao nego ne mogu o tome da prestanem da razmisljam, ali ništa da skontam. Na sve što pomislim ili ne znam, ili tih biznisa već ima toliko da odmah odustanem. A i gdje ćeš u pos’o ako ni jezik dobro ne znaš”.“Ti si, Bećo, jedini čovjek od naših sa kojim bih ja krenuo u biznis. Dobar, pošten, radin, pa sam došao da ti nešto predlozim”, reče Anto.“Jesi l’ ti ,Bećo, ikad bio kod nas u Gradcu na moru?”“Nisam”, reče Bećo.“Ne znaš ti ,onda, Branka Ticu, što je imo fotografsku radnju “Foto Branko” u centru Gradca. Bio ti je taj Branko najbogatiji čovjek od Ploča do Makarske. Slik’o ljude po plaži”.“Pa, šta si zamislio - da i nas dvojca slikamo ljude po plaži?”, zapita Bećo.“Tako nešto”, reče Anto,”al’ i sam znaš da ovde svi imaju aparate i da možeš aparat kupiti za tri dolara. Al’ šta nemaju, moj Bećo, šta?”“Ne znam “, reče Bećo.“Nemaju magarca, Bećo, magarca.”“Magarca”, ponovi Bećo.“Magarca”, reče Anto.” E, taj ti je Branko vod’o dva magarca po plaži, a djeca se slikala na njima. U magarcu je fol, ne u slikama. Raspitao sam se ja malo. U Americi nema pravih magaraca, pa sam zvao rodjaka Jozu u Livno i pitao može li se nabavit par magaraca, muško i žensko i za koliko para.Kaže Jozo da za hiljadu eura možeš kupit’ dva magaraca i da mi ih on može ovamo poslati brodom, a to još košta oko dvije hiljade eura.Krenemo nas dvojca po ovim plažama Floride sa magarcima, prvo sa ova dva, pa kad se orode imaćemo stado magaraca i nać’ još radnika, a ljudi će navalit’ da se slikaju na njima. Nama aparat i ne treba. Plaća se samo usluga slikanja”.Gledao je Bećo Antu, koji je bio toliko ozbiljan i koji se upalio na ovu ideju, da je bilo prosto nemoguće ne podržati je na početku, ako ništa, bar zato da ne razočara prijatelja.Sutradan popodne su Anto i Bećo šetali uz more plažama Dajtone Biča, bez magaraca, a Anto je objašnjavao Beći da, evo i u ovom momentu, gube pare jer sami šetaju i da se samo treba saget’ i uzet’ dolare, tj. vodit’ magarca iza sebe.Sunce se već topilo od smijeha u okeanu, dok je Bećo razmišljao, da mu, zapravo, magarci i ne trebaju za ovaj posao, i da su on i Anto savim dovoljni jedan drugom za ostvarenja onog sna, kojeg su zvali američki.
Rumenige
Nije Bećo spadao u onu grupu ljudi što žive za sport, ili onih što bi za nešto u sportu i život dali, ali je volio pogledati neku nogometnu utakmicu, nekad baciti malo kamena s ramena ili razbaciti “na male” na nekoj livadi. Tek, u njegovom životu sport je zauzimao mjesto onoliko koliko je imao slobodnog vremena, ni manje, ni više. Znao je, doduše, Bećo i nabrojati sastave šampionskih timova Sarajeva i Želje iz nekih davnih vremena, pogledati neku košarkašku igru, naročito kad je igrala naša reprezentacija sa Rusima. Ali ništa više od toga.“Imaju l’ oni ovde fudbal?”, znao je često pitati svoga sina.“Imaju, stari, kako nemaju”, govorio mu je sin.“OK, a kako da nikad taj fudbal ne možeš vidjeti na televiziji?”“Šta ti gledaš?”, objašnjavao mu je Haris, ”evo fudbal imaš na šest kanala u isto vrijeme”.Vrtio je Bećo kanale, ali fudbala nigdje. Na tim kanalima prikazivao se ragbi.“Eto, stari, to ti je fudbal.” Gleda Bećo i ne može da povjeruje. “Ovo fudbal?”“Ja, to fudbal”.“Pitam ja za naš fudbal”.Tako se jedva sporazumješe, k’o da engleski pričaju, da se naš fudbal ovdje zove soker i da nije popularan, a ovo što gledaju da se zove fudbal. Kad nije gledo fudbal, sjedio je Bećo pred televizorom i gledao bezbol kojeg je isto razumio k’o i ovaj fudbal - nikako.Poslije je zaključio da najlakše zaspe uz bezbol, pa ga je Fatima najčešće nalazila da spava dok su na ekranima neki debeli ljudi u kacigama pokušavali udariti neku loptu. “Svašta”, govorila je Fatima gaseći televizor.Niko Beću nije mogao da ubijedi da u Americi od sportista najviše zaradjuju oni što igraju golf. “Ovaj golf ti je ko dženaza”, govorio je Bećo. “Evo, gledaj, udari ovaj Crnac loptu i ona odleti. Onda svi plješću. Krene onaj prema mjestu gdje je lopta pala , svi oni krenu za njim, a ima ih hiljadu. K’o dženaza, bona”, govorio je Bećo ženi.“I za ovo ih plaćaju milione dolara. Ko daje te pare, nikad mi nije bilo jasno. Poslije se svi rukuju, oni opet plješću i kraj. Ja čudna sporta i za šta sve ljudi daju pare. Nego, Harise, igra li još onaj Rumenige za Njemačku? E..., kakav je to igrač bio”.
San
Stajao je Bećo kod prozora i gledao kako napolju pada snijeg. U kući je bilo lijepo, toplo. Fatima je kuhala kafu, a djeca su spavala u drugoj sobi. Sa upaljenog radija, dolazio je glas spikera koji je slušaocima poželio dobro jutro i rekao da slušaju radio Sarajevo, vijesti, i da je tačno 8 sati. Budilnik je već zvonio po drugi put. Čuo ga je Bećo i prvi put i znao je da će za 3 minute opet zvoniti, pa je nastojao da se još naspava te tri minute. Sad je već podigao glavu i vidio da sat pokazuje 4 sata i 5 minuta. Vrijeme za posao. Četri i pet, ujutro ili popodne. Svejedno, vidjeće kad ustane.
Isus
Po kojim i po čijim kriterijima je neko dolazio u Ameriku, Bećo nije znao. Nisu to znali ni ostali naši sa kojima je o tome razgovarao. Po kojim su aršinima on i njegovi došli u Orlando, a ne, recimo, u Dakotu, takodje, nije znao. To isto nisu mogli odgovoriti ni oni naši pametni koji inače sve znaju. Tek, došlo se.
Škola
Ne bi se Bećo ni ove godine sjetio svog rodjendana da mu menadžer nije to jutro u hotelu dao dvije karte za kino, kako je bio običaj firme, kad kompjuter izbaci da je neko od zaposlenih rodjen tog dana.Poslije posla je otišao kući, svratio u samoposlugu, kupio 12 njemačkih piva, otključao vrata, upalio hladjenje, izvadio i otvorio jednu pivu, nasuo sebi u času i zapalio cigaru. Kroz kuću je prostrujala davno zaboravljena hladnoća, a Bećo je sa merakom već vukao dim iz druge cigare. Onda je otišao u kuhinju, izvadio brašno, nasuo vode, umiješao brašno u vodu i napravio tjesto za pitu.Njegova žena Fatima je sjedila i gledala u upaljen tv ekran,bez ikakve reakcije. Samo je pitala, kad je došao, je li se umorio i ništa više. ”Nako”, rekao je Bećo,”k’o i svaki dan”. Otkad su u Americi žena mu se dvaput sjetila rodjendana, djeca ni jednom. On nikad njihove nije zaboravio. Ni Fatimin nije nikad zaboravio. Uvijek joj je rekao da sebi nešto kupi i da će bolje ona izabrati, nego da joj on kupuje, jer to nikad nije znao. Ona nikad sebi ništa nije kupovala, ni za prošli, ni za rodjendan prije deset godina. Takva je bila. “Šta će nama starima rodjendani”, govorila je. Eto, 48 godina, sjedio je Bećo sa čašom pive i razmišljao. Četrdeset godina zivota, kakvog - takvog , ali života, i osam godina rada, bez života. Osjetio je da će ga misao povući na dalje razmišljanje, a to nije htio, pa je ustao da razvuče pitu, složi jufke i pitu stavi u pećnicu. Kad god je mogao, nije htio da misli. Kad god je mogao bježao je od misli. Tako je bilo najlakše. Tako je bilo i ovaj put.
Struja
Priče o tome kako je nekad neko došao u Ameriku i nije imao ništa, a poslije imao sve, davno su prestale zanimati Beću. Njihova tačnost se mogla porediti sa pričama o nekome ko je dobio glavni zgoditak na lotu, nije imao ništa, pa onda imao sve. Upravo je takva bila vjerovatnoća ostvarenja američkog sna.Svoj ekonomski smisao boravka u Americi Bećo je svakodnevno, htio to ili ne, preispitivao, množio, oduzimao, dodavao, dijelio, da bi na kraju računica pokazala da sve ono što zaradi, njegova porodica i potroši.Bogat iskustvom iz prošlosti i iz drugog sistema, a bogat i saznanjima koja je ovdje stekao, Bećo je napravio teoriju koja je glasila: “ U onom našem bivšem sistemu nisam imao ništa, ali mi ništa nije ni trebalo. Niti sam puno zaradjivao, ni puno radio, ni puno trošio, a nešto je uvijek ostajalo. Kako, to nije znao objasniti. U ovom američkom sistemu k’o nešto imaš, al’ ništa nije tvoje i da platiš sve to što nije tvoje, treba ti više nego što zaradiš. Evo primjera: ovdje imam auto, dole nisam imao, ali mi nije ni trebalo.” Šta je bolje nije znao i upadao je u zamku kružne računice, gdje nije bilo izlaza zbog poredjenja prošlosti i sadašnjosti, bazirano na oba životna iskustva.“Eto, mi u selu nismo imali struje sve negdje do sedamdesetih . A svi živili. Niko zato struju nije plaćao, jer je nismo imali. Ni televizije nije bilo, pa je nismo ni plaćali. Ovdje sve imaš da bi platio. Nije njima drago da ti daju struju, nego da bi im je platio.” Tako je Bećo razmišljao.Kad se jedan dan vratio sa posla, dočekala ga je žena mašući mu nekim papirom ispred nosa. ”Vidi ovo, vidi!”, urlala je. “Račun za struju naših komšija Krstića. Pročitaj koliki je! ” Bećo je pročitao da na računu piše cifra od 25 dolara. ”Koliki je naš račun”? nastavila je Fatima.”“Više od 100 dolara, koliko ja znam ”,rekao je Bećo.“Znaš ti dobro, znaš, sto i dvadeset zadnji mjesec. Kolika je to razlika? Sto dolara mjesečno, pa ti pomnoži sa 12 mjeseci ’’, uživala je Fatima u ovim matematičkim otkrićima.Sutradan su ukinuli hladjenje u kući, ili kako se to ovdje zove “eir kondišn”. Kao najvećeg neprijatelja Fatima je pronašla uredjaj za hladjenje kome je odzvonila zadnja minuta. Pozicija OFF.“Šta fali, nije ti ni babo imo hladjenje u kući”, objašnjavala je Fatima. Inače se Fatima uvijek sjećala onoga šta Bećin babo nije imao, ili gotovo uvijek, a ono što je pominjala da je imao, obično nije vrijedilo ništa. ‘Nije mi babo im’o eir kondišn’, mislio je Bećo, ‘to je tačno, ali kod nas u kući nikad nije ni bilo 50 stepeni, čak ni usred avgusta, a nije ni uveče bilo 40, k’o sad ovdje.To bi bilo kao da mi je babo morao da legne na usijan fijaker. Bogme nije bilo, mislio je. Vrućine je znalo bit’ po danu, al’ naveče kad puhne, mor’o si i usred ljeta jorgan uzet’, sjećao se Bećo.Teško je dok se ne navikneš na zlo. Poslije oguglaš. Prva tri ili četiri dana Bećo nije mogao oka sklopit’ od vrućine, a poslije je spavao skrhan umorom, samo što je sad svako jutro ustajao podbuh’o, crvenih očiju i, kako mu se činilo, veće glave nego što je imao dok je radio eir kondišn. Sad napokon zna zašto svi Krstići tako izgledaju kad ih sretne i da to nije od pića kako je mislio, nego od vrućine i računa za struju od 25 dolara.Nije Fatima bila škrta žena, nego samo štedljiva. Razlika je ta što škrt ima, a ne da, a štedljiv čuva ono što nema i to je bila Bećina teorija o škrtosti.Otkad su ukinuli hladjenje počeli su i dolaziti manji računi za struju. Prvi mjesec za 50 dolara manje.“Eto, vidiš kako se može”, mahala je opet računom Fatima Beći ispred nosa.” Može se, može”, potvrdjivao je Bećo.Vrućina i “miris”, odnosno, dim cigarete ne idu skupa, pa je Beći bilo preporučeno, ali ne i naredjeno, da bi bilo najbolje da puši ili u garaži, ili pred kućom. ”Smrdi nam kuća na cigare”, govorila je Fatima.Bećo je izabrao dvorište, jer u garaži je bilo isto vruće kao i u kući. Namjestio je sebi stolicu ispod jednog drveta u poziciju tako da ga niko ne vidi, a da on vidi onoga ko se uputi prema kući.“Eto, opet poskupile cigare”, rekla je Fatima jedno jutro, k’o onako usput. “Ako, ako”, reče Bećo,”sve poskupljuje”. “Bože, koliko ljudi potroše na cigare svaki mjesec”, nastavila je Fatima. “Kod nas i nije baš tako jer samo ti pušiš, al’ pogledaj ostale naše, gdje ih u familiji puši po četvero, pa ti sračunaj”, igrala se Fatima riječima i ciframa.Fatima je bila hrabra žena, al’ nikad toliko hrabra da bi Beći i pomenula da bi trebao ukinuti cigare, ako ni zbog čega, a ono zbog zdravlja. Toliko hrabra, ipak, nije bila.
Povratak
Povratak ili ne - dežurna tema generacijama izbjeglica koje su godinama dolazile u Ameriku. Povratak ili ne, najdežurnija tema svih naših koji su poslije rata došli u “obećanu zemlju”.Priča o povratku nikad dosta u svakom kontaktu, svakom razmišljanju, u svakoj duši.Bećo je čuo sve ove priče po milion puta - priče iste, različite, slične, pa je u svojoj glavi napravio sliku, to jest, tri različite slike ljudi koji su o tome govorili.Prvu grupu su činili oni koji su govorili da se nikad neće vratiti, ali su ipak povratak imali kao temu i govorili da im je dosta “onog tamo sranja”. Ti su uvijek nalazili nešto što nije valjalo i što ne valja, i što nikad neće ni valjati tamo kod nas, a uvijek izvlačili ono pozitivno iz Amerike kao poredjenje. U toj grupi najbrojniji su bili oni koji su tamo kod nas bili niko i ništa, ništa nisu ni tamo imali. Deviza im je bila: Zaboravi sve što je prošlo i okreni se dolaru i Americi. U drugu grupu spadaju ljudi koji su u Ameriku došli jer nisu imali gdje i koji Ameriku vide kao prelazno rješenje, odnosno, ti ljudi sebi stvaraju uslove da se jednom vrate. To “stvoriti uslove” je značilo zaraditi nešto para, pustiti da vrijeme učini svoje tamo kod nas i vratiti se. Ova grupa nije imala tačno odredjeno vrijeme povratka, ali je sve činila da obezbijedi uslove za “kartu u jednom pravcu”. Treća grupa u koju je spadao i sam Bećo bila je ona koja nije jasno znala svoj cilj, ni ovaj ovdje, a ni onaj tamo, pa su ljudi poput Beće lutali, mijenjali mišljenja dnevno, od onog - vraćam se slijedećeg mjeseca, do onog - nikad se neću vratiti, u zavisnosti šta je dan nosio, u zavisnosti od informacija koje su dobijali, vijesti pomiješanih sa konfuzijom “naših laži i američkih šarenih laža”. “Ima vremena”,govorio je Bećo Fatimi. “Rano je još za povratak. Moraš biti realan. K’o prvo - gdje ćeš. K’o drugo - sta’š ponijet’. Zar te ne bi bilo stid da se iz Amerike vratiš gole guzice “, govorio je Bećo.Bio je to argument pred kojim ni Fatima nije imala gdje, ma koliko ponekad željela da se vrati.‘Da mi se ljudi dole smiju i pitaju gdje si bila tolike godine’, mislila je,’a i djeci je ovde bolje. Ko ti garantuje da dole opet neće puknuti’, ubjedjivala je samu sebe.
Haris
Pij, ba, profesore, haj’ živio, daj da nazdravimo. Ide ovaj šampanjac k’o u kreč, ha, profesore?Ne znam za tebe Harise, al’ se meni već vrti.Hoćemo l’ još jednu flašu. Crnac, donesi još jednu. Još dvije, donesi. Nek se zna kad piju Bosanci.Harise, jarane, ovaj Don Pinjeron je ovdje sigurno puno skup. Garant je flaša 4 stoje.Ha,ha,ha,ha,ha...milja, jarane.Vaš šampanjac, gospodine Bosna.Crnac, sjedi ‘vamo, sjedi s nama.Bi rado, gospodine Bosna, al’ ne smijem.Sjedi, ba, Crnac, kad ti kažem.Nemoj ga, ba, Harise, otpustiće ga.O.K. Znaš li ti, Crnac, ko je ovaj čovjek ovdje? Ne znam, gospodine.Ovaj čovjek ovdje je predsjednik Bosne.Kako ste, gospodine predsjedniče?Crnac, reci ti predsjedniku - ko ti je u životu ostavio najveći bakšiš?Vi, gospodine Bosna.Reci ti gospodinu predsjedniku ima l’ skupljeg i boljeg restorana u Majamiju i na Floridi.Nema, gospodine Bosna, ovo je najskuplji i najbolji restoran na Floridi.Reci mu ko ovdje dolazi da jede i pije.Znate, gospodine, imena naših gostiju ne iznosimo u javnost, ali vam mogu reći da ovdje dolaze svi oni koji u Americi nešto znače i, naravno, koji su veoma bogati. Dolaze ovdje svi - od političara do vlasnika velikih kompanija, glumaca, pjevača i sportista.I ko ti je ostavio najveći tip u zadnjih pet godina?Vi, gospodine Bosna.Čujes li ti ovo, profesore?Čujem, Harise, čujem. Je l’ se to fališ, ili žališ?Kažem samo, profesore, nek’ se zna.O.K. Crnac, možeš ići, zvaću te kasnije.Vidiš li ti ove oko nas, profesore? Kad bi ih sve sabrali bila bi šuma k’o bivša Jugoslavija. Okreni se, pogledaj ih. Slobodno, ba, ko ih jebe. Ne vrijede oni svi skupa k’o naše dvije cipele. Mater im jebem, glupu. Vidi im ovih koka. Imaju u sisama, garant, pola tone one plastike, a ovi s njima plaćaju ove k’o ovaj moj Crnac, da ih jebu. Oni ne mogu. Koja lova. Sve, ba, šupci. Ho’š da ti nešto pokažem, a znam da mi ne’š vjerovat’. Samo da zovnem Crnca.Šta’š mi pokazat’, Harise?Da pitam ko je od večeras prisutnih najbogatiji, pa da mu Crnac odnese ponudu da hoću da ga jebem i njega, i njegovu ženu i da im platim 10 milja.Nemoj, ba, Harise, jebo to.Svaki će, ba, pristat’. Ne znaš ti koje su to fukare.Vjeruješ li mi?Vjerujem, ba.Priča mi Crnac da mu ostave bakšiš 10 dolara. Ja, ba, toliko ostavim u McDonaldsu. Kad imam, naravno. Kad nemam, ne idem u restorane. Haj’, živio.Dolazi ovdje i onaj Tramp, sa onom njegovom, našom, ba, Slovenkom. Joj da mi je srest’, da je pitam da se karnemo. Nema, ba, Slovenke koja se ne bi karnula sa Bosancem. Šta misliš da je onaj karikatura kara. Daj, ba. Kaže mi Crnac da kad on dodje prati ga deset njegovih majmuna. Ne bojim se ja, ba, njih. Al’ deset ih je previše, a i murija. Ima on, ba, kupljenu svu policiju u Americi.Ho’š šta da žegaš večeras, profesore? Okreni se i izaberi. Samo je cijena u pitanju. Ho’š onu kravu tamo?Neću, ba, Harise, ne okreći se, majke ti.A, čo’jka, neće da kara. Haj’, živio. Da nazdravimo. Znaš li ti, moj profesore, kako je nastala Amerika?Misliš - ko je otkrio Ameriku, priča o Kolumbu i to?Ma, jok, ba. Jebo Kolumba. Kako je nastala Amerika, ono pravo.Haj’, reci - kako.Vidiš ovu priču mi je isprič’o Sergej, najpametniji čo’jek koga sam upozn’o u Americi. Ne zove se baš tako, ali nek’ bude Sergej. Kaže on ’vako:
Kraj 1
Nije Bećo to veče mogao dugo da zaspe. Sjedio je ispred kuće i palio cigaru za cigarom. Bilo je proslo već i tri sata ujutro kad je otišao u krevet, a nakon samo sat vremena opet je bio na starom mjestu, ispod drveta, sa novom cigarom.Dešavalo se i prije da Haris ode i da ga nema sedmicu i više, ali se javljao. Nazv’o bi da kaže: “Gdje si, stari, šta ima?” i bilo je dovoljno. Nikad nije rekao kad se vraća, ali se vraćao. Nikad ga to Bećo nije ni pitao. Sad se Haris nije javljao već sedam dana. Ni žena ga nije smjela pitati je li Haris zvao. Da je zvao, rek’o bi. Ovako su samo šutili i čekali da telefon zazvoni.‘Da bar znam nekog da nazovem, da pitam’ , mislio je Bećo. ‘ E, to sam sam kriv kad nemam nijednog broja njegove raje. Javio bi se on sigurno da je sve u redu. Možda bi trebalo da zovem policiju. Haris to sigurno ne bi volio, a i šta da im kažem. Da mi nema djeteta sedam dana. Čudna mi čuda, ovdje djece nema po sedam godina, pa niko ne zove, rekli bi mi sigurno’.
Kraj 2
“Kol’ko još ima, Harise?”“Još dva sata. Pa pit’o si me to, stari, prije pet minuta”.“Zar jesam, a šta ima veze i da jesam.“ Nego, stari, je l’ tebi bilo ikad jasno kako ovaj avion leti. Meni nije”.“Pusti to, nego zovi onu stjuardesu da nam donese još po dva piva, nek’ donese četiri, da imamo i za kasnije. A što me jebe što ne mogu zapalit’.”“Izdrži još malo, pa kad sletimo na aerodrom u Frankfurtu zapali pet odma’. Strpi se još malo. Spavaj, eto, k’o stara, tako vrijeme brže prodje. Nego, Sabina, pročita l’, bona, taj roman više. Jesu li se vjenčali na kraju?”“Baš te briga, Harise, a da znaš i da jesu”, reče Sabina.“Haj’mo sve još jednom ponovit’, Harise.“Nemoj, bolan stari, već smo sto puta sve ponovili”.“Neka smo i hiljadu, što više ponoviš bolje znaš. OK, haj’mo: u Frankfurtu ostajemo 2 - 3 dana dok ne kupimo auto. Tražimo neku ‘mečku’, godinu staru”.“OK, a onda?”“ Onda idemo za Bosnu, preko Austrije”.“De, ba, preskoči, znam kuda idemo”.“OK, u Sarajevu ćemo kupit’ kuću, ima sad jeftinih, a ti i stara idete na selo. Je l’ tako?”“Jest, samo nastavi.”“Bićete kod nas preko nedjelje nekoliko dana, a mi kod vas preko vikenda na selu. Je l’ tako?”“Jest.”“Kad kupimo kuću ja ću sebi tražit’ da kupim kafanu ili kakav kafić da se ima od čega živjet’. Je l’ tako?”“Tako je, imamo sad dovoljno para”.“Sabini treba kupit’ neki dućan ili butik da se zabavi s nečim, a da ima i za miraza. OK?”“OK, nisam to zaboravio i baš sam to htio reći.”“Onda idemo svi skupa na more, je l’ tako?”“Jest”.“ZnaŠ li ti, stari, da ja na našem moru nikad nisam bio?”“Znam, onda idemo na more.”“Ja ću kupiti dvije krave i nekoliko ovaca da se malo zabavim, da mi ne bude dosadno”.“Šta će ti, ba, stari krave, ko to još radi?”“Neka ti, Harise, nešto se mora raditi”.“Kupićemo, ba, stado, ako ti hoćeš, stari”.“Neću stado, samo nekoliko. OK. Nego ti razmišljaj malo i da se ženiš. Vrijeme ti je. Hoću i ja da imam unuke”.“Stani, ba, stari, još je rano, moramo prvo Sabinu udat’, a onda ja. Ima vremena”.“Koliko još, Harise?”“Eto, skoro smo došli na manje od sata.” Dok je veliki Boing 747 točkovima dodirivao pistu aerodroma u Frankfurtu ljudi su šetali Sarajevom k’o i prije, a niko nije znao da dolazi Bećo sa svojima, da dolazi Bećo nazad na svoje i da mu je drago. A i da su znali, šta bi. Ništa, svakome je njegova radost najveća, pa i Beći njegova. A padale su noć prije nad Mostarom neke modre kiše, dok su lijepi bili mostarski dućani, a otkako je Banja Luka postala nikad radosnijeg čovjeka sigurno nije vidjela. Tuzla se i dalje falila da se mlijekom hranila od jedne koze, a Zenica da je u njoj zatvorsku kaznu služio Krečo Hakija. Nad Sarajevom sunce i dalje izlazi iznad Trebevica, a zalazi iza Igmana, a i to je ljubav u gradu u kojem smo zajedno rasli, u grad u koji se neko vraća. Kad procvatu behari i dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili - davno smo se voljeli.
Subscribe to:
Posts (Atom)
2024.
Imao sam obicaj da napisem ,,neku,, o godini na izmaku ,pa kako ni ova 24, nije bila nista generalno drugacija od one prije ,nije zgore p...
-
Stara izreka ,sa nasih prostora ,gdje ovo ,,bos,, podrazumjeva ,da taj nema nista , materijalno ,a ovo ,,Hadzija,, da ima sve .Misao koja...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
-
Lijepo je danas bit ,,vlah,, u Sarajevu.Nikad ljepse.Vlasi su svi oni sto nisu ,,nasi,,a mogu bit i Jevreji ,mada oni ,ne spadaju u prave ...