Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Sacuvaj me Boze ,;Bosnjackog primitivluka,Srpskog seljakluka,Hrvatskog papanluka i Americkog ciganluka
Sunday, March 2, 2014
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
2024.
Imao sam obicaj da napisem ,,neku,, o godini na izmaku ,pa kako ni ova 24, nije bila nista generalno drugacija od one prije ,nije zgore p...
-
Stara izreka ,sa nasih prostora ,gdje ovo ,,bos,, podrazumjeva ,da taj nema nista , materijalno ,a ovo ,,Hadzija,, da ima sve .Misao koja...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
-
Lijepo je danas bit ,,vlah,, u Sarajevu.Nikad ljepse.Vlasi su svi oni sto nisu ,,nasi,,a mogu bit i Jevreji ,mada oni ,ne spadaju u prave ...
6 comments:
Druga Gimnazija je imala dvije fislulurne sale, iste veličine.
Moja skola je, za to vrijeme, imala vrlo modernu sportsku dvoranu. Sati fizickog odgoja su uvijek bili zadnji, peti ili sesti, a decki i cure su ih imali u razlicite dane. Malo je bilo cura pa su spajana po dva tri razreda. Komadi su se odmjeravali uglavnom na skolskim turnirima koji su se dogadjali na nasem igralistu smjestenom izmedju skole i dvorane. Uvijek sam bila zadnja u koloni, a prva u vrsti ispred gimnasticke sprave. Dobro mi isao " socijalisticki sport " gimnasika, posebno razboj i greda.
Jedne godine razrednk mi je bio prof fiskulture, inace svojevremeno etablirani BH gimnasticar. Bilo mi je malo cudno sto se prema meni odnosi s prilicnim uvazavanjem jer smo se sretali samo na razrenim satima. Puno poslije sam saznala da su se tada vodili dosjei za svakog ucenika. Pod imenom i prezimenom doticnog profesori iz svih predmeta su upisivali svoja opazanja o tom uceniku.
Inace ta sportska dvorana je pred kraj socijalizma pretvorena u shoping centar.
A imali smo mi i svoj komitet, i svoje novne, i svasta nesto.
Prof. fiskulture, kako to gordo zvuci (ze neke)...bili lokalni galebi.
Sve je to na Jahorini tamo neke godine polagalo ispite...samo sto curice to nisu znale.
Fizicko vaspitanje: crni sorc, bijela majica...kontrola cistoce svaki put.
U stroj, prvi, drugi, prvi, drugi, na desno... pa trci, ili u krug kao konj, ili hajde na vojnicko igraliste, zagrijavanje do iznemoglosti, a tako je i danas u skolama. Malo je promijenjeno.
Vi zaboravili da je trebalo naci posla za mladjahne partizane;
ma, ko je mislio oko partizana, mislilo se oko momaka i cura, je li me pogledao ili je zasluzio samar.
Bilo mi pravo drago kad su ukinuli gredu jer se jedna prosto nabila, prilikom naskoka, na onu gredu sto su nas forsirali da vjezbamo.
Greda...a djaci ni naocala nisu nosili, sto mi rece jedna da je naocale dobila tek u 18 godini, pa vi zamisljajte kako je to 'bilo kad je bilo'.
Ili kolut naprijed, kolut nazad...ja budalastog svijeta uciteljskog;
de danas probaj kolut naprijed...valjda nas vjezbalo da se kolutamo zivotnim stazama, ko ce ga znati. U ono doba nije bilo predvidjanja buducnosti ili bolje reci napretka.
Uopste, kome u zivotu, ko zavrsi gimnaziju ili tehnicku skolu, ili medicinsku, hajde i automehanicarski zanat, kome treba greda za vjezbanje?
Sve je to bilo djecije obdaniste u odnosu na pravi fakultet.
Feniks
Dalibor je zaboravio spomenuti i bazen sa pjeskom i pristojnim zaletištem za skok u dalj. Tu sam prvi put preskočio pravu letvicu. Fiskultura je bio jedini predmet kome sam se istinski radovao. Za razliku od Dalibora koji je najviše volio predvojničku, ccccssss!
Jest da je bio uz Prvu gimnaziju ali sam u Metalcu proveo dane igrajuci basket pa me za njega vezu najljepse uspomene. Prosle godine sam bio na otvaranju Filmskog festivala i gledao Beraci željeza u Metalcu. Dosao sam malo ranije i sjeo bas na mjesto gdje je nekad bio kos i to onaj desno gledajuci iz pravca Gimnazije na kojem se uvijek igrao basket . Zasto se nikad nije igralo na onom drugom do danas mi je ostala misterija. Tako mi je dok sam čekao početak filma kroz glavu prošla sva ta raja koja se tamo okupljala bez obzira na školu u koju se išlo i godine starosti. Bilo nas je od godišta 50 i neko do 60 i neko. Najvažnije je bilo imat strpljenja i čekat da tvoja ekipa dođe na red jer nikad nije bilo ispod 7-8 ekipa. A onda borba za pobjedu kako ne bi ispo i opet se hladio...... Tužan je sad Metalac ma kako dobar film bio....
Nesto mi se sa sjetom podsjecate na dane dok je ``vladao mrski diktator´´ i omrazeni komunizam!?
Al´neka riknuce i taj kapitalizam...
-Vratit ce se Valter:
http://www.youtube.com/watch?v=BDZ3jUB0C1M
Post a Comment