Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Sacuvaj me Boze ,;Bosnjackog primitivluka,Srpskog seljakluka,Hrvatskog papanluka i Americkog ciganluka
Sunday, June 22, 2014
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
Osveta malog Donalda
,,Gdje smo mi tu ,,To je pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini ,pa cak i kad se o americkim izborima za predsednika radi,Bave se ,,me...
-
Stara izreka ,sa nasih prostora ,gdje ovo ,,bos,, podrazumjeva ,da taj nema nista , materijalno ,a ovo ,,Hadzija,, da ima sve .Misao koja...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
-
Dragi,dobri i posteni moj Djepeto; Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro...
7 comments:
Vec 18 godina pomno pratim americke nacionalne timove na raznoraznim sportskim manifestacijama, kao sto su svjetska prvenstva, olimpijade, prijateljski susreti... i uglavnom me se blago jebalo za rezultate i uspjehe istih, a nerijetko sam navijao i protiv, samo da budem kontra. Moje balkansko (bosansko) prokletstvo koje sam donio u sebi u ovu zemlju me je uvijek usmjeravalo da trazim pravdu i logiku u ovoj zemlji i "ovako pametnom" me svo ovo vrijeme kocilo i pravilo probleme u prilagodjavanju na novi zivot.
Veceras sam gledao utakmicu sa fudbalskog svjetskog prvenstva USA-Portugal. Kad bi kako oba mogli izgubiti, bio bih najsretniji. Portugal povede 1:0 i bio sam totalno "ni tamo ni vamo". Ameri kojima je nas fudbal 315. sport na listi prioriteta, ginu i ostavljaju srce na terenu protiv Ronalda i kompanije. Svidjela mi se borbenost i zelja amerikanaca. Kad su izjednacili, nije mi bilo svejedno i pljesnuo sam rukama u znak odobravanjaq. Kad su amerikanci poveli sa 2:1 nisam bio ni svjestan da sam skocio sa trosjeda i vrisnuo :"Goooo!". I sam se iznanadio. Zena me samo zabrinuto gledala i sarkasticno rekla sinu :"Vidi ovog amerikanca".
Tog momenta kad sam skocio u meni je puko onaj mentalni tumor koji vucaram od rata na ovamo. Iscurio je sav onaj gnoj sa svim smradom sto sam toliko dugo drzao u sebi svojevoljno mazohisticki uzivajuci u svoj onoj nostalgiji deklarisuci se pripadnikom naroda (mnozina) kojima je ucinjena strasna nepravda od svjetskih sila.
Noc prije mi je "sve pomrlo" zahvaljujuci grupi bosanskih seljacica, koji su imali tu srecu da zahvaljujuci ratu postanu "zvijezde", na celu sa polupismenim papkom iz Zavidovica. Progledah konacno.
Zemlja koja me primila, dala posao, drzavljanstvo i sa cijim pasosem putujem i gdje mi uopste nije lose, a koju ja opet cijelo vrijeme nipodastavam i trazim manu, mi je nocas podarila jos jednu prekrasnu sportsku predstavu u kojoj sam uzivao. Hvala im za to!
Papku iz Zavidovica i svima onim koji ga jos uvijek brane, nek je sretno. Nek je sretno narodu politicarima i drzavi iz koje dolaze, ali bez mene.
Koji samo kreten treba biti i sve ove godine citati sta je rakao Lagumdzija, sta Dodik, a sta Izetbegovic! Koji debil treba biti i navijati za BiH tim, a imati papka iz Zavidovica za trenera!
Hvala im sto mi konacno otvorise oci. Ja konacno znam koja je moja drzava i moj tim!
Zbogom, zohari!
jako zanimljiv komentar.nekom se nece svidjeti.meni jest.
Tu sam i sam ,negdje.Nijanse su u pitanju.Mozda nije fer ,svu krivicu svaljivati na ,,papka iz zavidovica,, al zavidovacki mentalitet cijelog bosanskog tima je vise nego ocigledan.
To je nesto ko iz one pjesme pusenja ,,nakom Ameru ,raja prodala begovu dzamiju,,Jasta su.
Vec sam ovde u jednom komentaru rekao ,a ponovit cu ;Amerikanci se bore i ginu i ovde i u Vijetnamu i u Avganistanu,Poslije pitaju zasto.
Ni jedan americki igrac nebi imAO mjesta u bosanskoj reprezentaciji ,jer nema dovoljno ,,kvaliteta,, ali ni jedan bosanac nebi mogo igrat za Ameriku ,jer nema ,,odnosa,,
Ono što sam rekao da su naši oni što nosimo njihove pasose,i plaćamo im porez,je ovaj anonimni drug dobro opisao i svaka mu čast.Ništa ni dodat ni oduzet.Jedina razlika između nas dvojice je u tome što meni nije trebalo 20 godina,nego mnogo manje da to skontam.Mnogo,mnogo manje.
Onog momenta kad su me natjerali da bjezim sva moja ljubav je prestala.
Covjece, ponovo si se rodio.
Jedna, po meni, normalna prica
Otisli su na vrijeme, dok se jos moglo preko Save. Imali su dvije olakotne okolnosti: dobili su odmah pozurnice u vidu otkaza na poslu. Druga je bila to sto nisu imali bogznasta ostaviti osim starog auta nesto namjestaja, bijele tehnike i sudnih krpa. Brigu o roditeljima su ostavili ostalim clanovima obitelji.
Dosli u Zagreb; rodjacka vikendica-baraka im smjestaj, vlastiti " biznis " na placu. Nije islo. Osmjehnuo im se Klinton. Vrijedno radili, djecu skolovali, kupili dva auta, kucu. Jest od talasike ali prostrana. Svako dijete imalo svoju sobu + jedna za goste. Starija kcerka se nakon nekoliko godina zbog ljubavi vratila u Zagreb. S americkim drzavljanstvom dobila odlican posao, a udajom stekla solidnu kucu. I druga kcer otisla svojim putom, amerckim. Kuca sad prevelika, oni pred mirovinom, u USA se teze zivi. Odluka je pala; prodali kucu, kupili stan u Zagrebu. Od americke i ono malo bosanske mirovine ipak ce bolje zivjeti ovdje. I opet jedna olakotna okolnost: prvo unuce na putu.
Kazu neki dan da idu u obilazak zagorskih kurija. Razlog : trebaju upoznati drzavu u kojoj ce nastaviti zivot. I to je to. Nema patetike, nema domoljublja, nema nostalgije. Za Cekrcicima se i ne osvrcu.
z.
Denis.
Došao je ovde 2003. sa ženom,punicom,i jednim dvogodisnjim djetetom.Bilo mu 25 godina.Mlad,zdrav pun poleta,entuzijazma,i nedostižnih planova.Radio na bildingu sa jednim mojim jaranom pa sam ga tako upoznao,a i punicu.Ta punica je ostala udovica u ratu,a i Denis je ostao bez roditelja.Tako su valjda zajedno došli.Skucili se lijepo,i našlo se i drugo djete i baš im bilo dobro.Punica imala penziju,a Denis i žena mu radili,i nastali o velikoj kući.Taman su skupili pristojan depozit za kuću iz snova,i Denis dobi loto od 200000 $.To je presudilo.Odjednom im postalo ne snošljivost ovde i počeli nalazit mane,pa Jebo ovo,pa Jebo ono,i odose u Mostar.Govorili mu svi da se smiri,da nije to,to.Polako bolan.Sačekaj,vidi.Jok,obećao mu neki strukan poso u aluminijumu,i trista čuda.Ode Denis,i kupi stan na zapadnoj obali,i dobije poso u aluminijumu.Ponekad bi poslao slike sa punim stolom mesa i pića, a ponekad bi i nazvao.Prošlo je nekih 7 godina,i zove Denis večeras.Uobicajno ono kako je šta ima i poče priču.Znaš Micko jarana ti si mi nako jedini povjerljivi pa da ti kažem,Jebo ovo,Jebo ono,kupio sam karte i prodo stan,pa ako možeš da mi nadjes neki smještaj,dolazim za 15 dana.Ja zino.Ne mogu vjerovati koliko je popljuvao ovo vamo,a sad pljuje ono tamo.Pomoći ću ja njemu,bez daljnjeg,to nije problem.Ali on je siromah još jedan u nizu onih koji nasjednu na silna obećanja dok ne potroše pare,i budu popljuvani od onih tamo da se moraju vratit vamo.
Nego spremam se ja kod Zumre u Hong.Poslala je poruku hari up.Šta joj to znači morat ću prevest nekako.
Voli vas Micko ma gdje bili.
Viv le Frans.Jesam ovo dobro reko.
Postoje i drugacije price, kao recimo ova:
http://www.tipura.com/nasenovine/clanci/almir_suljic.htm
Ali, svakako, onaj prvi komentar pogadja pravo " u sridu"..valjda zato sto mene jos muci taj "mentalni tumor"...
Post a Comment