-
Stara izreka ,sa nasih prostora ,gdje ovo ,,bos,, podrazumjeva ,da taj nema nista , materijalno ,a ovo ,,Hadzija,, da ima sve .Misao koja...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
-
Dragi,dobri i posteni moj Djepeto; Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro...
5 comments:
Ko se sjeća Majkla J. Foksa u seriji ''Porodične veze'' u kojoj glumi studenta Aleksa Kitona?
U jednom momentu odvija se ovakav razgovor:
''Aleks:
- Kada zaradim svoj prvi milion, kupit ću lijepu kuću i oko nje podići visoku ogradu!
Otac:
- A što će ti visoka ograda?
- Da ne može siromašna familija da me uznemirava!''
... a gdje je tek ona sića koja nema veze sa familijom?
Ovo je otprilike filozofija bogatih... šefe tebe tu ne kontam, ti jedva da namakneš neku lovicu za kruzera!
---
Humanitara? Da ima to, ima... samo ćini mi se da pola u ''klasu'' pojedu oni koji se time bave, pola od one polovine što je ostala domaći lešinari, a sve ostalo oni kome je namjenjena!
---
Prije rata u BiH smo imali tri osnovne, izuzetno cijenjene sorte krompira: Fojnički, Romanijski, Glamočki...
Tokom rata dolazio je krompir iz mnogih krajeva svijeta, stanovništvo se premještalo tako da su autokhtone sorte gotovo nestale. Prodaju se i dalje pod ovim nazivima, ali to nije to. Vjerovatno sa ovim stranim sortama došli su i neki ružni naranđasti puževi golaći kojih nikada ovdje nije bilo, nemaju prirodnih neprijatelja, a uništavaju sve na što naiđu, čak jedu i jedinke iz svoje vrste ako naiđu na povrijeđene, zgažene... Užas! Ove domaće, sivi golać i onaj sa kućicom su prava rijetkost. Reći će neko: ''Poklonjenom konju se u zube ne gleda'', ali;
Ne daj Bože nikome više ovakve humanitare!
Ja razvuk'o o poljoprivrednim problemima... eto dokle si me doveo ti sa tom humanitarom. Ne bih ja, al' nemam ni mrkve ni kupusa... čovjeće cijelo ljeto ratujem sa njima, S*EBAŠE MI CVIJEĆE!
Ratnih godina u ZG_u postojale su i neke humanitarne organizacije kojima se moglo prici samo s odredjenim imenom i prezimenom i rubcem na glavi. Mi smo se uzdali u naseg prijatelja Pesu cija je tetka imala pristup takvima, a on tetkinoj garazi. Nemilice je krao nutele, kavu, secer, makarone, ulje, paste za zube... Tetka nije ni primjetila jer je garaza bila pretrpana takvim stvarima. Nikad nam nije odao tajnu gdje je nabavljao cigarete.
Zanimljivo je bilo tada gledati mlade cure u minicama i maramama na glavi. Kad su otisli humanitarci, nestale su i marame.
M-2 ja se navikla na te puzzeve, a i golacce, a i one ssto ima jedan komentar na njih-a.
Moje druge se ispametile kad su vidjele prvog, a po noci navale ostali samo da dokazzu ko je gazda u kamenjaru.
Nisu oni samo u bassti, oni su i po fasadama kucca, i unutra u kuci. Ostaju srebrnkasti tragovi iza njih.
Mijessala jabukovo sircce sa vodom i spricala sastave zidova, stavljala na krpu ispod vrata, pomazze, ali donekle.
Onda im dala donaciju pive u tanjuriccu, dossli...pa ih nije bilo za nekoliko dana.
Svjetlo ne vole--dokazano, ali kad ccovjek navikne sstediti automatski gasi svjetlo...jedva sam navikla druge da ne gase jedno svjetlo.
Eto, i puzzevi vole donacije, daj im pive, zalij basstu pivom...
----
Svuda, na svakoj kasi, moraju pitati za donaciju.
A ima i gdje samo narede donaciju od $500 dolara po radniku, pa ti pussi kubu.
Na ulici lijepe djevojke imaju kasu u nekoj kutijici, Bibliju, pa naroccito vikendom pitaju za donacije za napustenu djecu tamo negdje.
Kad dam, dam odredjenoj instituciji, dobijem od njih potvrdu, sve ostalo sto dam je planirano u trosskovima, tj. spremno u dzepu.
Sad ce Christmas pa isto dajemo donacije, kupimo igracke i one idu u veliku kutiju gdje su ostali pokloni koje odvozi Christmas Buero/Biro.
Mora biti novo, to upamtite.
(Stare igracke vise ne primaju ni u thrift store/second hand, vjerovatno zbog rizika oko raznih bolesti.)
Feniks
Sve zavisi od individualnog stave. Ako neko trazi od tebe 1$ I ti toliko kalkuliras sta ce neko s tim dolarom uraditi pa pomnozis sa x stanovnika, pa se pitas sta ce se s tim uraditi, ko ce sve to iskoristiti. Pa onda ti sam zakljicis da onaj kome treba to nikad nece dobiti I tako dalje I tako dalje.Za mene je to samo million razloga da ne dam taj 1$
Ako imas drugi pristup onda imas vise opcija. Das taj 1$ sa osmijehom na licu. Neces bankrotirati za to, a MOZDA ces nekom pomognes.
Ja licno obavezno dajem novac u cancer reasrch.
Ako mislis da niko nece dobiti tvoj $ onda nadji direktno familiju u Bosni koja je u veoma teskoj situaciji I ponda posalji.Direktno.Pa ces znati ko je dobio.
Ako mozes to uraditi sa osmjehom na licu I zaboravi istog momenta sto si uradio onda ti tako I ucini a ako ces uraditi pa onda “kalkulirati” onda je bolje da nista ne uradis jer jos nisi “ZREO”.
Znam jednu zenu { Bosanku} koja vec godinama uzdrzava 2 djece u Africi.To nju cini sretnom I to je najvaznije. Da budes sretan sa svojom odlukom.
Niko nema pravo da ti kaze sta ces uraditi sa svojim $, trebas uraditi nesto sto te cini sretnim .Ja licno vjerujem u “GIVING BACK”. Ali svi smo razliciti.
Ja nemam problem dati novac prosijeku I jos pitati da li zeli da mu mu kupim I donesem nesto da popije [kava, caj, sok, voda]
U drugu ruku neko ce samo proci I nece ni spustiti ni $ u casu od tog prosjeka.Svi smo razliciti.
Moje misljenje je da svi trebaju da rade ono sto ih cini sretnima.Bez obzira sta to bilo.
I ne kazem da sam u pravu nego samo iznosim moje misljenje.
P,s,
Neki ljudi me zovu “Majka Terezija” stvarno ne znam zasto?
Pozdrav ekipi
Dobar je osjecaj da si nekom pomogao iz dva razloga :
svjest da si nekome bar na trenutak olaksao zivot ( prvi razlog ) cini te vecim i boljim u svojim ocima ( drugi razlog ). Ipak, toliko puta sam se osjecala glupo, naivno, prevareno, jadno - da ne mogu a da ne razmisljam kao autor teksta. Draze mi znati da ce novac koji sam dala pjancu zavrsiti u birtiji, a ne u rukama prevaranata. Naj mrze su mi one agresivne kampanje koje ti uvijeno porucuju da nisi dobar covjek ako se ne ukljucis. Istrenirala sam sebe da ne podlegnem, a ponekad reagiram i na nacin " e sad bas nedam ".
Vec dvadeset godina, prolazeci juznom stranom Jelacic placa susrecem prosjakinju u invalidskim kolicima. Pristojno izgleda, pristojno je obucena, tiho moli svakog prolaznika za dvadeset lipa. Dobila, ne dobila- svakom upucuje " hvala ". Svi znaju ( sama je izjavila u medijima ) da je od tog novca kupila stan, a da sad skuplja za drugi namjenjen djeci. Rijetko tko prodje a da joj ne spusti tih dvadeset lipa, valjda za to sto igra posteno.
Ja sam pronasla nacin da pripadnicima beskucnika pomognem, ali tako da to od mene iziskuje i financisku zrtvu, a i fizicki i psihicki napor. Pri tom dobro pazim da o sebi ne razmisljam kao nekome tko je zbog toga bolji covjek, jer to ipak radim samo dva puta godisnje, u zimu i u proljece.
Rekla sam da ne volim agresivne kampanje. Ipak kad su u pitanju bolesna djeca ne mogu se othrvati. Emocije nadvladaju razum.
Post a Comment