Thursday, July 7, 2016





knjiga  Dalibora Bilica


United Stress of America

Jasle


Selo Jasle, u kome se rodio i gdje je odrastao Bećo, nalazi se gore na vrh planine, više od 2 kilometra udaljeno od najbliže ceste i isto toliko od najbliže veće rijeke.’’Sat i po dole do ljudi i dva i po nazad do sela,’’ znao je reci Bećo.Nikad mu nije bilo jasno kako je neko mogao ovo selo napraviti ovdje, odnosno nigdje, pa je ponekad razmišljao da su i ovaj put, i ova rijeka nekad bili u selu, a onda se, iz ko zna kojih razloga, spustili dole, pa selo ostalo i bez puta i bez rijeke.U užoj , ali i u široj okolini Jasle su bile poznate po tome što su spadale u onu grupu sela koja su se zvala ’’mješovita’’ ,odnosno, u selu su živjeli Srbi sa jedne, a Muslimani sa druge strane. Ostala sela u okolini su bila jednovjerska ili jednonacionalna, pa si ,recimo, po samom imenu sela Krstići ,znao da tu žive Srbi, ili Muratovići, da tu žive Muslimani.Ko je i kada dao selu ime Jasle, niko nije znao, ali mu je i vizuelno, i geografski  ime pristajalo i odgovaralo i nikad nije dovedeno u pitanje, pa su stanovnici sela i sa jedne, i sa druge strane to ime izgovarali kao svoje, bez obzira govorili srpskim ili srpskohrvatskim  jezikom, kako se tada govorilo.Kroz Jasle je tekla i mala rječica koju su mještani zvali Potok i čije je ime, kao i ime samog sela, naslijedjeno i koje niko i nikad nije ni pokušavao promijeniti. Jasle i Potok su bili svijet u kojem su ljudi živjeli i smatrali ga svojim.
Potok je izvirao negdje na vrhu planine, nekoliko kilometara iznad Jasli, probijao se kroz neki kamenjar od samog izvora, usjekao korito kroz livade iznad sela i lijeno se spuštao kroz selo, te nastavljao put sve dole do ceste gdje se i ulijevao u Olovnicu, najveću  rijeku u tom kraju.S proljeća, kad su se otapali snjegovi sa planina, znao je Potok napraviti jada, ali na kratko, najbližim kućama i sa jedne , i sa druge strane sela, što se uobičajeno komentarisalo ’’da je od Boga” i sa muslimanske, i sa srpske strane.Sa desne strane potoka bilo je dvadesetak kuća spskih porodica, a sa lijeve strane otprilike isti broj kuća muslimanskih domaćina.Nikad preko Potoka nije napravljen most , jer im nije ni trebao. Bećo se jedva sjećao da je neke godine, za Uskrs, pijani Savo sa desne strane potoka presao na lijevu, iz razloga koji nikad nije razjašnjen, a svašta se pričalo, i da je tu pijan zaspao, pa su ga ujutro našli, ni to se ne zna ko, i prebacili na drugu stranu gdje je nastavio spavati cijeli dan.Zanimljivo je, takodje, da su i sva zemlja i imanja domaćina iz oba sela  bila na onim stranama gdje su im bile i kuce, pa mogućih grešaka i zabuna, bilo koje vrste, nije moglo ni da bude.Zimi kad je padao snijeg, a padao je uvijek, selo je u svojoj idili  koju samo zima može dočarati, ličilo na ono sa dobro uradjenih novogodišnjih čestitki.Bećin otac je bio jedan od vidjenijih ljudi u selu. Imao je šume, oranice, livade i nešto stoke. Imao je dosta, ali je često govorio da ovo ima samo kod nas: ’’Imaš puno, a ne vrijedi ništa.’’Otprilike, manje ili više, imali su i ostali žitelji Jasli  i sa jedne, i sa druge strane Potoka. Bilo je puno šume, ali da je i posiječeš, nisi je mogao nikome prodati, jer nije bilo puta od sela i do sela. Livade su bile posne, oranice nepolodne. Sunce popali, zima sprži.Bilo je dosta toga zajedničkog, briga koje su vezivale ljude sa obje strane, ali ništa ih jače nije povezivalo kao mržnja prema vlasti bilo koje vrste. Tako je bilo prije, tako je i sada, a tako će uvijek i biti.Nisu Jasle voljele vlast, a doduše ni vlast Jasle, ako je to važno.Zadruga je bila dio vlasti, zadruga je država, uvijek uzima, a nikad ništa ne daje, znalo se reći u Jaslama.Da nije sve tako crno oko vlasti i države, mogli su se mještani Jasli uvjeriti jedne godine kad su neki ljudi sa kravatama i bijelim košuljama prvo obišli  jedan dio sela, popričali sa domaćinima, pa obišli i drugi, i tu popricali sa ljudima i otišli nazad u varoš.Niko od te posjete nije ništa očekivao, pa je uskoro brzo i zaboravljena u oba dijela sela, dok se jednog dana, tri mjeseca poslije, u lijevom dijelu sela nije pojavio bik i to kakav bik - dvije tone težak sa metalnom halkom na nosu kroz koju je bilo provučeno uže na kojem su ga doveli isti oni  što ih je svijet  bio zaboravio.Nema mještana koji nije toga dana izašao iz kuće da vidi bika i da mu se divi. Iznosile su majke djecu u naramku, da ga ne zaborave. Ovdje se dešavala istorija i svi su poželjeli biti bar malo dio nje. Stajao je bik k’o kip više od pola dana, kružili su ljudi oko njega, komentarisali, vraćali se u kuće, pa opet izlazili i sve je to trajalo dok ga  Bećin otac nije odveo u svoju štalu i  tako na silu prekinuo prestavu decenije na lijevoj obali sela.Sutradan su isti ljudi sa kravatama na desnu stranu doveli konja. Kakav je to samo konj bio, skoro veći i teži od bika. Sve ono što se dešavalo na lijevoj obali  Potoka dan ranije, sad je doživljavalo reprizu na desnoj. A onda je konja gazda Stevo odveo u svoju štalu.Sutra je priča o biku i konju prohujala i kroz ostala sela, pa su u obaveznoj razradi  bik i konj, na kraju, narasli do veličine osrednjeg dinosaurusa.’’Bik služi samo za oplodnju,’’ govorio je Bećin otac. ’’Sad ima da bude teladi. Dobro, nije naš, al’ skoro da jeste. Pola nama, pola zadruzi, a oplodnja svake krave je hiljadaraka, pa vi sračunajte, ’’pričao je Bećin otac članovima svoje porodice. ’’Na nama je samo da ga hranimo’’.Konj u drugom kraju sela imao je istu namjenu, a istu priču je pričao i gazda Stevo svojim ukućanima.Kad je prvi put Bećo gledao kako bik skače na kravu, bilo mu je interesantno, ali samo do polovine, jer mu je poslije bilo žao jadne krave, pa je predstavu napustio prije njenog završetka. Poslije više nije gledao dok je bik muški odradjivao posao u misiji na koju je bio poslan.Isto se pričalo i za konja na desnoj obali Potoka.Djeca iz Jasli su išla u zajedničku školu  dole kod rijeke i to im je bio jedini dnevni susret, pa su to druženje koristili  i za priču o biku i konju, gdje su jedni tvrdili da bik može 5 puta na dan, a da konj ima 2 puta veću onu stvar od bika. ’’Dječja posla’’, govorili su odrasli, ali su sad pažljivije mjerili i gledali ’’ono’’ što su prvo vidjele dječje oči.Život sela se bitno izmijenio dolaskom bika i konja, a naročito subotom i nedeljom, kada su kolone  krava i kobila dovodjene u Jasle na oplodnju i kada je u Jaslama ’’vrilo’’ na obje strane.Iz okolnih muslimanskih sela dovodjene su krave  na oplodnju kod bika, a iz obližnjih srpskih sela dovodjene su kobile, takodje, na oplodnju.Krave  u lijevom dijelu Jasli  imale su privilegiju kod svoga bika, ali na toj strani je bilo i kobila. Kobile iz desnog  dijela Jasli su imale svog konja, ali tu je bilo i krava. One krave i kobile, koje nisu imale svog bika i konja ili koje su bile na pogrešnoj strani sela, domaćini su uredno vezivali i vodili u druga sela, gdje je zadruga isto podijelila bikove i konje, samo sad su, recimo, dali muslimanskom selu konja, a srpskom bika. Te krave i njihove kolegice kobile iz Jasli, ali sa desne strane, pored komšija jebaca preko  Potoka, morale su  pješačiti i 3 sata za ono sto im je mogao pružiti i komšija. ,,Gdje ćeš da našu kravu jebe muslimanski bik’’, govorilo se na desnoj strani, a na lijevoj  niko nije ni pomišljao da svoju kobilu odvede da je jebe srpski konj.Funkcionisalo je ovo sve dok se jedne godine nije dovukao, dole pored rijeke i škole, neki vašar sa ringišpilima i ostalim sadržajima. Imali su i majmuna kojeg su djeca odmah prozvala američki majmun, iz bog zna kojeg razloga.Vašar k’o vašar, ljudi vole. Doveli su za tu priliku i bika sa lijeve obale i konja sa desne obale Potoka. Svezali ih jednog do drugoga  da im se ljudi dive, a poslije od pića na njih i zaboravili, sve dok ne dotrčaše neka djeca i počeše vikati: ’’Eno konj počeo skakati na bika’’, ili obratno, al’ da je neko na nekoga počeo skakati, nije bilo dileme.Vrište djeca da onaj američki majmun sve to gleda i umire od smijeha. Dilema ko je počeo skakati na koga nikad nije riješena, vašar i majmun su otišli  na put, a u selu se dugo pričala priča o tome. ’’Da je njihov bik skak’o na naše krave, pa ni po jada, al’ na našeg konja, to nije normalno.’’U drugom kraju su isto govorili za svog konja. Majmuna svi zaboravili.Šest mjeseci poslije zadruga je uzela nazad i bika i konja. Kroz Jasle je i dalje tekao samo Potok.Nije se iz Jasli puno putovalo, osim kad se moralo. Dvojica su služili vojsku negdje u Makedoniji, a jedan u Srbiji. Do Konjica, koji je bio tek tridesetak kilometara zracne linije, niko nije isao. ’’Šta’š u Konjicu’’, govorilo se.Bila je jesen kad se iz Konjica sa regrutacije vratio Bećin rodjak Šefik i donio vijest da je zadruga dole u Konjicu djelila magarace. Bio je i dole isti vašar, kleo se Šefik, i kažu da je magarac počeo skakati na konja i bika, ili bik na magarca i konja, ili konj na ovu dvojcu. Ni tu dilemu nikad niko nije riješio, a kažu da je i to sve gledao i smijao se isti onaj američki majmun.Istine nikada dosta, ali se kao jedan od razloga za početak rata na ovim prostorima pominju muslimanski bik, srpski konj i hrvatski magarac, odnosno, dan kad su pored svojih krava, kobila i magarica počeli skakati i jedan na drugog.Majmuna svi zaboraviše.

 Logor

Niko im nije ni rekao da je rat počeo. Niko im nije ni rekao ni da bi rat mogao početi, niti da treba da se brane, napadaju ili bježe. Svejedno, tek pokupili su ih jedne noći i odveli. Muškarce na jednu stranu, žene i djecu na drugu. Nije bilo ni plača ni kukanja, ni bilo kakvog otpora. Tek kao da je tako moralo biti. Muškarce su potrpali na kamione i odvezli u neke barake blizu grada, koje su prije služile kao neka skladišta, prisjećao se Bećo. Žene i djeca su prvo prebačeni u Hrvatsku, pa poslije u Njemačku, tako se bar pričalo, u šta niko nije ni sumnjao, toliko je bilo lijepo. Oni koji su ih pohvatali i čuvali nisu bili neka dobro organizovana vojska ili su bili ’’isti ko i mi, samo su imali oružje’’, mislio je Bećo. Jad na jos veći jad, zaključio je.Nije bilo ni ispitivanja, kao što je neko očekivao. A šta bi nas i pitali kad nismo ništa ni znali. Da smo znali, k’o da bi nas ovako pohvatali i ovdje doveli, mislio je Bećo. Poslije su u logor dovedeni još neki  iz okolnih sela, isto važni, kao i ovi prvi, ili oni koji su bili zaboravljeni i ostavljeni kao i oni.Nisu ih tukli, a i što bi. Niko ih zapravo nije ni čestito pogledao, osim što su im popisali imena i to je bilo sve od saslušanja.Po danu se radilo kad kiša nije padala, a padala je ove jeseni skoro svaki dan. Kad nisu radili valjali su se cijeli dan po podu barake, po slami koja je bila prostrta.Hrane i vode je bilo, ni bolje ni gore od one sto su jeli sami čuvari. Isti kamion je svaki dan odnekud donosio lonce sa hranom za zatvorenike, a i za čuvare.Da je samo bolje vrijeme, razmisljao je Bećo svako veče prije spavanja, ubi me ova dosada i baraka. Kad radiš vrijeme brže prodje.Najčešće su istovarali vagone na obližnjoj željezničkoj stanici. Sanduke, drva i sve ono sto je vozom dolazilo odnekud. Kad nije bilo vozova, a bivalo ih je sve manje i manje ,sjekli su šumu, slagali balvane i utovarali ih u kamione.
Bilo je lijepo jutro toga dana. Kolona od dvadesetak logoraša i tri čuvara krenula je put šume, korakom koji nije bio baš poletan, ali ni težak. Tek svi su se radovali  da ne moraju opet provesti dan na prašnjavom podu barake. Šumu je sjekao koliko je ko mogao. Ni čuvarima nije bilo stalo da ih požuruju, nego su ih samo lijeno gledali, pa bi potegnuli pokoji gutljaj rakiju iz čuture. Dvojica  su spavali  dok bi jedan pazio na zatvorenike.Neće se baš ovi na nama obogatiti , mislio je Bećo, koji inače nikad nije znao zabušavati bilo koji posao, pa ni ovaj. Ni kad je morao, ni kad nije…Predveče je opet počela neka kiša, ne toliko jaka da se prestane sa radom , a ni toliko slaba da se nastavi raditi. Bećo je bio završio svoje drugo drvo tog dana, malo sjeo da se odmori i sakrije od kapljica. Brisao je znoj sa čela i nije ni primjetio da su udarci sjekira oko njega utihnuli, da ni ljudskih glasova nije bilo, te da tišinu šume samo remeti pokoji cvrkut ptice negdje iz daljine.Mrak je zatekao Beću  kod istog drveta, samog. Gdje svi odoše, pomislio je. Pobjegli nisu. Otišli i zaboravili me, zaključio je kad je vidio da ništa drugo nije moglo biti. Bio je u pravu. Odloži polako sjekiru, zapali jos jednu cigaru, okrenu se oko sebe da sve još jednom utvrdi i podje poznatim putem prema dolini.Bila je skoro ponoć kad je Bećo došao do ulaza u logor. Mrak sa jedne i sa druge strane. ’’Stražar’’, reče Bećo tihim glasom naslonivši lice na ulaz da bi ga onaj unutra bolje čuo. ’’Stražar’’, ponovi Bećo. ’’Ima li koga?’’, upita malo jačim tonom. ’’Ko ide” začu nečiji glas sa druge strane. ’’Ko ide?” ponovi opet isti glas. ”Bećo ide”, reče i htjede dodati -logoraš, ali mu se učini neprikladnim za ovu priliku, pa reče “Bećo –zatvorenik. ”Koji Bećo, srce ti ljubim?”, začu glas stražara kojeg još nije vidio zbog mraka, ali koji je po glasu već bio vrlo blizu kapije.“Zatvorenik Bećo”. ”Otkud ti, crni sine,” reče stražar kad je već mogao prepoznati Beću. ”Zaboravili me, izgleda’’,rece Bećo umilnim glasom, ali glasom koji nije dozvoljavao dilemu.“Zaboravili, veliš”, reče stražar, ”dobro, desi se”, nastavi, “ i šta hoćeš sad, ho’š unutra?’’ Stražar odškrinu vrata da propusti Beću pored sebe.“Odma’ u baraku i da o ovom nikom nisi prič’o”, reče stražar. ”A nisam ni mislio”, reče Bećo.Sutra je sve bilo isto. Bećo je svojima rekao da je pokušao da pobjegne, ali da su ga našli, uhvatili i vratili poslije potjere koja je trajala cijelu noć i u kojoj su koristili i vučijake.
Medju stražarima se pronijela priča o ludom Beći koji se vratio u zatvor, pa su ga svi oni sutra malo čudno gledali. Jedni k’o heroja, jedni k’o budalu, mislio je Bećo, a i nema velike razlike. Bolje je da me neprijatelj gleda k’o budalu, jer niko ne voli žive heroje, zaključio je.Razmijenjen je u prvoj organizovanoj razmjeni. Neprijatelj se želio riješiti budale i za Beću trazio četiri svoja. A i dobio. Njegovi  nisu ni postavljali pitanje kad se o heroju radi.Poslije tri dana je bio na putu za Njemačku.Logor je ukinut na kraju rata, a dok god je ’’radio’’ medju zatvorenicima i medju stražarima kružila je priča o jednom Beći, budali ili heroju, ko će ga znati.

 Amerika

Njemacka je bila bajka u svakom  pogledu,ali kao i sve druge bajke kratko je trajala.Socijalna pomoc,besplatan stan i malo rada na baustelu  digli su Becu i njegovu familiju iz mrtvih.Za ovo kratko vrijeme  zaradili smo i imamo  vise negó sto smo imali u cijelom zivotu.Samo da potraje ,razmisljao je Beco.A nije potrajalo.Let od Frankfurta do Njujorka  nije bio strasan.Ni od Njujorka do Orlanda let nije bio los.Beci je ovo bila prva voznja avionom u zivotu,a mislio je ne i posljednja.Strasno je bilo  nekoliko mjeseci poslije kada su dobili racun za te avionske karte ,koji je bio pet hiljada dolara za njih cetvero,ako odmah  plate,a ponudjena  im je i varijanta  da placaju mjesecno ,sto dolara ,narednih  sest godina,Beci se ova druga mogucnost ucinila prihvatljivom ,te je prvu ratu platio  kad je dobio i svoj prvi cek.Skup je avión ,ali da je tako skup nije znao.Ne uzivas  gore dzabe ,a oni ti donose da jedes i pijes,hos ovo ,hos ono ,pa sad plati.Pravi racun,odnosno cijena karte  u jednom smijeru  na ovoj relaciji  za jednu osobu  ,je bila na trzistu oko  cetri stotine dolara ,sto je kasnije otkrio Becin sin,te im nije bilo jasno  odkud ove  silne hiljade  koje moraju da vrate.Odgovor  su trazili i dobili  u lokalnoj humanitarnoj organizaciji preko koje su i dosli.Troskovi  administracije ,troskovi organizacije  i drugi ,rekli su im.A da rekli su  jos ,,velkam tu Amerika,, sto je znacilo ,Dobro dosli u Ameriku,,sa obaveznim smijeskom.Sa ovim ,velkamom,susretao se Beco ,cesce negó sto je mislio u svom zivotu na Floridi,odnosno susretao se u svakoj prilici kada bi trazio bilo kakvo objasnjenje ,odnosno da mu se uzima  vise nego sto treba ,a bilo je to vrlo cesto.,Ako imam satnicu  osam Dolara ,radim cetrdeset sati  u sedmici ,treba da dobijem cek na  tristo dvadeset dolara,pokazivao je Beco ,cek svom menadjeru,na kojem je pisala cifra od 180 Dolara.,Takse,gospodine ,osiguranja  i ostali odbitci  i to vam je cek    i htio dodati jos nesto,ali ga je Beco prekino rekavsi ,velkam tu Amerika,, nakon cega je menadjer samo klimnuo glavom  i glupo se nasmijesio.Na osam dolara po satu doguro je Beco nakon sest godina rada u hotelu.Becin rodjak Sukrija  je kao izbjeglica zivio negdje u  Svedskoj.Culi su se na pocetku  svaki mjesec ,poslije sve rjedje.Evo  Sukrija vec  6 godina nista ne radi ,prima socijalnu pomoc tri puta vecu negó sto je moja plata,razmisljo je Beco.,,Nije mala stvar  imat sat 15 Dolara ,imo je obicaj Beco lagat Sukriji,na telefon ,sto su poslije obojca  pretvarali u njemacke marke ,kojih vise nije bilo i uporedjivati cija je ,nafaka,, i sudbina bolja.,,Gdje cu mu rec da radim za 4 dolara i da mi jos ledja pukose .Reko bi Sukrija odmah ,sta sam ti govorio;Hajd u Svedsku a ti nes,hos,, u Ameriku.A nije valjalo da Sukrija bude pametniji  ,pa makar se radilo i o onome  u cemu je imo pravo,a sto se sad nije moglo promijeniti.Hotel za koji je radio Beco ,zvao se ,,Lav,, i bio je jedan od najvecih hotela u Orlandu,a nalazio se u velikom lancu hotela ,cije je sjediste bilo negdje u Los Andjelesu.Hotel je bio narocito poznat po konferencijama i sajmovima,koji su tu organizovani tokom cijele godine,a koje su organizovale ili velike komapnije ili  politicke i druge bogate grupe.Beco je ,,upo.. medju one ciji je zadatak bio  da za ucesnike tih konferencija  spremaju i pripremaju sale,odnosno namjestaju  stolove i stolice.Nakon dvije godine rada, mogao je Beco zmireci  i to najbolje ,sloziti sto i stolice po istoj liniji,zategnuti stoljnake ,ko da si ih peglom ,preso,, i uraditi sve bolje i brze  negó sto su to mogla  trojica njegovih kolega.Nakon sest godina timovi su bili podijeljeni  po principu ; Beco jedan tim , u ostalim   pet sest ljudi.Sa Becom je u tom hotelu  radilo i nekoliko ,nasih,, ,kako su se medjusobno zvali,a to ,,nasi,, je podrazumijevalo samo da  govore istim jezikom i da su dosli iz iste zemlje i nista drugo..Bez obzira na sve razlicitosti Beco se najbolje osjecao , medu ,,nasim,,,,Evo ovde ,,nasi,, a dole ratovali jedan protiv drugog.Ostali koji nisu bili nasi,, po Becinim kriterijima su djeljeni na  Amerikance ,pod cemu je  podrazumijevo samo ,,bijele ,,Amerikance ,,na ,,Crnce,, bez obzira odakle su  i na ,,Latinose ,,ciji je broj bio priblizan broju ,,crnaca,,Kad  prodjes fazu da gledas sve te ljude  i da o njima razmisljas nametne se i to da ih pocnes porediti  sa nekim koga si nekad poznavao ,tamo negdje ,kod nas.Amerikanci su nekako ,prazni,, .Prazno je prazno a suplje je suplje i ovde i kod nas.Oni koji su radili iste poslove ko Beco su bili  isto bez skole ,ali su bar znali jezik.Ja nemam ni skole  a ne znam ni jezik,razmisljao je Beco.Latinosi  su najcesce dolazili iz Portorika  ili neke druge zemlje  Centralne ili Juzne Amerike ,a za njih je mislio da su  jako slicni nama ,pokvareni .Prvi put u svom zivotu  ,Beco je susreo i ljude crne boje koze,koje je do tad vidjao rijetko po Njemackoj  ili u kakvom filmu ,a sad je s njima radio.Ovi ,,crnci,, su ti skoro isti mi..znao je reci Beco..Kad nece nesto ne mozes ih ni puskom natjerat ,ali kad rade ,rade.Isti ,samo oni crni  napolju a mi unutra.Da nije bilo cigareta  bio bi Beco  vec i radnik  nedelje  i mjeseca i godine  ,ali ga je ,,cigara,, uvijek kostala  bonusa ,nekih  sto dolara ,koje je dobijao neko drugi ,jer  su menadjeri ,,fatali,, Becu  na straznjim vratima hotela  sa  cigarom u rukama ,kad nije bila pauza,a to se naravno ovde i sankcionise.Nece me odpustiti ,znaju da vrijedim i radim za trojcu…Necemo te otpustiti ,rekao mu je jedan .sitni ,menadjer ,Hispanik. Ali daj malo  se kontrolisi  sa cigarama.Eto kad stojis na vratima  i pusis ,uzmi u drugu ruku stolicu   i ako neko naidje,bacis  cigaru  i nosis stolicu,savjetovao ga je.Treniraj pusenje sa stolicom ,mora pomoci ,zakljucio je ,,sitni ,,Spanac.Pusiti  sa stolicom u jednoj ruci  i cigarom u drugoj i nije neki veliki merak,ali navikne se covjek poslije treninga,kojeg je Beco ,nekoliko dana obavljao kod kuce.Sad gotovo ni kuci nije mogao zapalit ako   u drugu ruku ne  uzme stolicu,ali nikad ga vise nisu  ufatili da  pusi ,kad nije vrijeme za pusenje ,mada su mnogi tvrdili da su ga vidjali sa cigarom, ali i sa stolicom,koja je godinama postala alibi  s ukusom nikotina.



 Orlando

 Prema nezvaničnim, ali provjerenim podacima Bećine žene Fatime, u gradu  Orlandu, na Floridi, živi 8 hiljada naših ljudi, što u samom gradu, što u okolini. Prema istom nezavisnom izvoru, polovina su Muslimani, polovina Srbi, a ostatak  Hrvati. Dobro, možda nije baš sto posto tačno, ali tu je negdje, govorila je Fatima, pravdajući ovu malo čudnu računicu.Naravno ova statistika se može uzeti uslovno, ako se ne koristi u bilo koje političke ciljeve, pa se može reći da je relativno i tačna sa onim obaveznim odstupanjem od plus ili minus pet posto.Fatima je, inače, bila zadužena ispred porodice, a pravo je sama sebi dala, da održava veze sa “ našim” i  da skuplja podatke, jer je ona jedina i imala  slobodnog vremna za tako nešto.’’Ne zanima te ovo, ne zanima te ono”, često je Fatima prebacivala Beći njegovo gotovo poslovično neinteresovanje za život “naših” ljudi. ”Moraš, bolan, znat’ s kim živiš. Eto, tamo si k’o znao, pa šta se desilo”, nagovarala je Beću da se više uključi u priču, onu svakodnevnu o tome šta se desilo nekom našem. A dešavalo se, nije da nije.Beću ova statistika njegove žene nije puno zanimala, ali poslije ovako jakih argumenata nije mogao pobjeći od svakodnevnog polusatnog izvještaja o “našima”.“ Srbi su ti najbolje organizovani. Imaju i svoju crkvu, eto i popa su doveli iz Srbije”, pričala je Fatima. ”Skupljaju i pomoć ako nekom treba. Nema nedjelje da se ne okupe u crkvi i oko nje, zapjevaju ili jadaju, al’ skupa. Pogledaj nas Muslimane. Ko ide u džamiju? Niko. Ko kome pomaže? Niko, bolan, a da ti mogu odmoć’, odmogli bi. A šta’š pričat’ o Hrvatima. Nema ih ovdje ni za dobra pomena. Oni su ti gore u Kaliforniji. Tamo je njihov raj i kažu da ima neki grad u kome niko i ne prica engleski , nego samo hrvatski, toliko ih ima,” pričala je Fatima.
 Fatima je putem svojih veza znala kad se ko udaje, ko i kad se rastavlja, ko se švalera i s kim, čije je dijete dobro u školi, čije je pobjeglo od kuće, ko se pobio u kafani te subote, ko je promijenio posao, ko kupio novo auto, ko novu kuću, s kim se ko druži i sastaje. U stvari, Fatima je znala one stvari što život čine životom mahale, bilo gdje, pa i ovjde u Americi. Beću puno toga nije zanimalo, ali je morao posvetiti dužnu pažnju dnevnom izvještaju, pa je ovo poredio sa TV Dnevnikom, kojeg je kod nas obavezno gledao, a nije znao zašto.Bećo nije volio  puno da priča o našima, niti da se poredi sa bilo kim od njih, jer je dobro znao da ga svako poredjenje bilo koje vrste tjera  u zavist ili osjećaj nadmoćnosti, što je smatrao negativnim, i sad i cijelog svog života. ’Srbi se jesu  najbolje organizovali. Eto ispred crkve se skupi silan narod. Popije se tu nešto i zapjeva. Ima tu ponekad i dosta Muslimana’, razmišljao je Bećo. Budu do 10 sati navece, pa se razidju. Iza deset udari piva u glavu, pa se izgubi kontrola, a krenu i one pjesme, što baš i nisu za muziku i svačije uši, al’ do 10  je regularno’ mislio je Bećo. Ove ovdje džamije nisu k’o naše. Sve Pakistanci i Indijci. Niti piju, niti puše, bar ne javno, pa ko će od naših tamo. Niko, mislio je Bećo. ’Eto sad ti crkva dodje k’o provod,’ zaključio je. ‘Nisi čo’jek ako ne porediš sve što ovdje vidiš sa onim što si tamo vidio i doživio,’ mislio je Bećo. Kod nas ti je sve bilo dobrovoljno, ho’š ovo, ho’š ono, a niko neće ništa. Ma ni dobro nismo htijeli. Nećemo jer neko to hoće. Zato nećemo.  Samo prinuda k’o ovdje u Americi, a niko ti to ne kaže. Moraš i gotovo. Kak’a demokratija. Nije za narod demokratija. Kad je Bećo mislio o državi uvijek se sjećao milicionera Miloša, ni sam nije znao zašto. ”Kad ga čo’jek vidi odmah se prepadne. To ti je država, kad se čo’jek boji policije,a ništa nije uradio. Ovdje ti svi kad vide policajca spuste glavu, a bez razloga, boga mi.” Za informacije vezane o kulturno-zabavnom životu naših brinuo se Haris. Znao je on ko i kad od naših narodnjaka i zabavnjaka dolazi ovdje da pjeva, koliko košta karta i hoće li na tom koncertu biti tuče ili neće. To da li će biti tuče se odredjivalo po imenu pjevača, odnosno, prema njegovim veredjicima prema svom narodu u toku rata i poslije rata. Ako je u Orlando dolazio neki mlak, koji se nije istakao svojim nacionaliznom, znalo se da će na koncertu biti pedesetak ljudi i da neće biti problema. Ako je dolazio neki od onih sa jakim nacionalnim opredjeljenjem, a naročito jakom mržnjom prema svima iz drugih nacija, znao je Haris da će dvorana biti puna, ali i da će koncert završiti prije regularnog kraja, jer će neko, ko nije dovoljno pijan, pozvati policiju da odsvira Marš na Drinu, ali prije vremena.Haris je tvrdio da je najbolji bosanski pjevač, prema njegovim informacijama u Čikagu, pjevao pred 30 ljudi.“Ženi se sutra Milošev Nenad”, kazala je Fatima Beći to veče. ”Kažu da je u svatove pozvao 500 ljudi. Nas nije ,vala, a nek i nije, i da jest ne bi ni otišli, mada bi volila i to da vidim”,rekla je Fatima.“Koga ženi?” ,zapita Bećo.“ Onu Stojanku, znaš već koju”,reče Fatima. ”Znam,” reče Bećo, mada nije znao ni nju, ni njene roditelje, o kojima mu je žena nastavila govoriti.“Eto, za ovih godina ovdje je bilo svadbi i svadbi, bio sam i ja na nekoliko, ali još ne čuh da se neko oženio ili ud’o za čo’jeka ili ženu druge vjere”, pokaza  Bećo malo intresovanja za Fatiminu priču o svadbi.“ Isto k’o kod nas nekad u selu. U gradu ti je bilo drugo. Ženili se i udavali muško za žensko, i nisi baš mor’o biti iste nacije. Al’ ovdje i na selu – nikad. Eto, to ti je selo, i zato nas Bog kazni svakim ratom. Selo u svakom ratu najviše nastrada. Sruše, pobiju i rasele. Grad se oporavi prije ili kasnije, a sela poslije rata umiru. Seljak ti je uvijek kriv svakome”, govorio je Bećo.“Pogledaj nas ovdje u Orlandu. Koliko ima naših  ljudi iz grada? Nema  ni pedeset, ni iz Sarajeva, ni iz Beograda, ni iz Zagreba. Svi sa sela. Koliko ima naših ovdje sa završenom osnovnom školom? Malo. Koliko sa srednjom, još manje, a ko ima fakultet? Niko, jedan ili dva i opet su iz grada. Ko se to iza deset napije u crkvi pa zapjeva: ‘Karadžiću ,Karadžiću, ljubim te u bradu što nam dade da živimo u gradu’, zna se ko “, završi Bećo za to veče priču o našima . 


Pederi

Nikad Bećo u svom životu nije upoznao niti jednog homoseksualca ili pedera, kako se kod nas uobičajeno govorilo za onoga  koji je imao seksualne sklonisti prema muškarcima, a i sam bio muškarac. Nije se mogao zakleti da ih nije vidio, jer vidio je dosta ljudi u svom životu, ali niti ih je sam vidio, niti mu je ikad iko pokazao nekog i rekao: ,,Eno, ono ti je peder”.Kada su u hotelu najavili veliku konvenciju i kada su započele pripreme za nju, a tek kad je Bećo saznao  da su skup organizovali homoseksualci i lezbejke, gotovo da nije mogao zaspati  sljedeca tri dana, koliko su trajale pripreme.Eto, što ti je sudbina, razmišljao je, nikad nisam vidio ni jednog, a sad ih dolazi tri hiljade, koliko delegata je bilo najavljeno .Šta je očekivao da vidi nije mogao objasniti ni samom sebi, ali kad su prvi gosti počeli pristizati i kad je vidio da se na izgled radi o običnim ljudima, gotovo da se razočarao i zaključio da i “ovi”  izgledaju kao i svi drugi Amerikanci koje je svakodnevno susretao. Skriven iza zavjese, koja je salu dijelila od kuhinje, posmatrao je početak svečanog ručka ljudi koji nisu krili ono što se obicno krilo i koji su se sastali da izmjene iskustva i mišljenja.“Gledaš, ha?” prekinuo ga je Majk, sitni menadžer obucen u plavo odijelo na kojem je vidno  na reveru bilo istaknuto njegovo ime i pozicija. Taj Majk je više ličio na guštera, više nego što je gušter ličio na drugog guštera, pa se Beći uvijek činilo da mu na kartici koju je nosio piše Gušter, što ,naravno, nije pisalo.,,Jesu l’ ovo svi homoseksualci iz Amerike?” upitao je Majka.“Ma, no ,no”, reče Majk  koji je inače uvijek volio da ga ljudi nešto pitaju i bio sretan da odgovori ako zna, a bilo je to rijetko.“Nije ovo nacionalni skup, mislim, nije americki.Ovo je skup lokalnog karaktera ove grupe iz Orlanda.”“Pa zar ih u Orlandu ima ovoliko?”  zapita se Bećo.“Ovo su ti samo delegati, grupa u kojoj je obično oko 300 ljudi, a kad bi svi došli nema tog mjesta  na Floridi koje bi moglo sve ove goste da primi“, završi Majk.“Delegati?” ponovi Bećo.”Delegati,” reče Majk.“Da nam je više ovakvih gostiju, gdje bi nam bio kraj. Znaš li ti, Beko, koliko ovi ljudi ovdje potroše para. Nema boljih gostiju od njih. Kad odu ostave bakšiš za cijeli hotel”.Beću su, inače, u hotelu zvali “Beko” zbog onog “c” na engleskom u njegovom nadimku, koje se čitalo kao “k”.“E, jesam pravi Beko, kad ovo nisam znao” ,reče Bećo za sebe.“Kažem ti ovo su najbolji gosti”, pričao je Majk i uživao kad ga neko sluša, što je, doduše, bilo rijetko, ali je bilo sada.” U stvari, nisu oni najbolji gosti. Nisi ti bio ovde prije pet godina, kada je konvenciju organizovala grupa koja se zove “ Sex sa kućnim ljubimcima”, a njih je bilo i vise nego ovih danas. Tema oba skupa je bila ista “ Brak - za ili protiv”.“ A to je tema skupa” ,reče Bećo. “Jest, to je tema, a i tih je bilo ovoliko.” Sa ljubimcima ili bez?” zapita Bećo. ”Bez ljubimaca jer mi u hotel primamo samo odredjen broj  životinja, razumiješ?”
“ Razumijem, naravno, nego ima li neka grupa koja je mješavina od ove grupe danas i te što je bila,” zapita Bećo “imaju li i oni konvencije?”“Naravno da nema, gotovo sa gnušanjem reče Majk, nismo mi Beko nastran narod”.Vozio je Bećo to veče prema kući i mislio na svog šarova Bobija što je ostao u selu, mislio na socijalnog radnika iz Njemačke koji mu je davao pomoć i stalno se rukovao sa njim, pa ga pitao: ”Her Beco trebali vam  još nešto? Imate li, Her Beco , kakvih želja?”Na ulasku u naselje u kojem je živio sreo je onu samicu koja obično u ovo doba šeta svog vučijaka. I sad je bilo tako, šetali su njih dvoje.“Ja, dobra kera”, pomisli, i umalo ne sleti sa ceste kad se okrenuo da ga bolje vidi.


 Djeca

’’Ne bi ti ni u Bosni bio doktor, pa šta ako više neće da ide u školu, k’o čudna mi čuda ova škola ovdje. Kad završiš imaš 7 dolara na sat, kad ne završiš 6 ”, pokušavala je  Fatima izgladiti  to što Haris neće više u školu.” Važno je da je on nama živ i zdrav. Eto, i ti nisi išao, pa šta ti fail”, izbacila je ovo Fatima kao zadnji argument, “Nek’ je živa glava, moj Bećo”, završila je. Nije Haris  napustio školu jer je loše učio. U osnovnoj sve petica do petice, k’o i sva druga naša djeca. Pričali su nastavnici da nikad nisu vidjeli neku grupu koja je došla u Ameriku, a da je brže savladala engleski, nego ovi iz Bosne. Svi su nakon nekoliko mjeseci pričali engleski kao da su ovdje rodjeni. ‘Ma, ni naglaska’, prisjećao se Bećo riječi koje je od nekoga čuo. Tako je bilo sa svom našom djecom prvih nekoliko godina po dolasku. Poslije je sve bilo druga priča. Sva djeca čim krenu u srednju školu počnu raditi i zaradjivati svoj dolar, znao je Bećo. Sve su to, doduše, slabo plaćeni poslovi, ali dovoljni za džeparac, dovoljini da “više ne traže od nas”, govorio bi Bećo.Filozofija ovih poslova je bila ta da ti ništa ne dajem , ali da mi ništa ni ne tražiš. Tako je krenuo i Haris. Zaposlio se u jednom McDonaldsu, blizu kuće, gdje je radio četiri sata dnevno, najčešće od četiri popodne pa do osam naveče. Nakon prvog Harisovog čeka osjetio je Bećo mali predah  na kućnom budžetu, a Haris je sebi , a da ne traži od oca, kupio neke stvari za obući, za šta je obično pitao oca. ‘Eto, krenulo je nešto, nije puno, al’ je krenulo’, mislio je Bećo.Nije Bećo spadao u onu grupi roditelja koja su djeci voljela držati predavanje, kao - sjedi i slušaj šta ti govorim i, naravno - pamti. Onako, usput, nekad bi  pomenuo da je dobro što Haris radi, ali da mora i učiti, ako neće da kao i on cijeli život radi dva posla da bi platio račune. Sam je mislio da je tako i najbolje i da Haris vidi kako se oni pate. Prvih nekoliko godina po dolasku u Ameriku sva ‘naša’ djeca su se držala skupa. Malo iz straha, malo iz navike. Izlazila su skupa, slobodno vrijeme provodili zajedno, telefonirala jedni drugim i bila jedna jako povezana cjelina, zatvorena za druge izvan bivšeg jugoslovenskog govornog područja. Tako je bilo prvih nekoliko godina. Vidjela se njihova nadmoćnost koja je izazivala i zavist kod drugih. Tako je sve trajalo do prvih razreda srednje škole, a jedina razlika od prije je bila da su sad gotovo svi radili, pa je vremena za druženje i izlaske bivalo sve manje i manje. Tempo života koji melje, izazovi svih vrsta, već su nakon nekoliko mjeseci predstavljali problem selekcije stvari po kriteriju važnosti, te je to postala dežurna tema i za manje opasne sredine nego što je američka. U nekad zatvorena društva ‘naših’ polako su počeli prodirati i drugi, najčešće oni sa kojima su radili ili oni sa kojima su išli u istu školu. Grupe su najprije razbijane na manje u kojima je ‘naših’ sad bilo tek malo više od ostalih, a poslije je ostao samo poneki ‘naš’ u čudnim grupama mladih ljudi. Bećo je poznavao sve one koji su se družili sa Harisom.’ Ima da jednoga dana pojedu Ameriku’, mislio je. Desilo se drugačije, Amerika je pojela njih. Nakon prve ili druge godine srednje škole već je bilo vidljivo da će mnogi ispasti iz tempa kojeg su sami izabrali, ali i kojeg im je sistem nametnuo. Puno radno vrijeme i više dolara u džepu. U školi je ostalo malo njih. ‘Za sve smo krivi mi roditelji’, razmišljao je Bećo.”Naša sirotinja. Vidi dijete svašta. Amerika je ovo, izaziva. Niko u tim godinama nema vremena za čekanje”,govorio bi Bećo,” Roditelji mu ništa ne mogu priuštiti, a on sam sebi može i eto belaja. Ko će ovdje misliti na budućnost, bolan,” govorio bi Bećo Fatimi. “Nema Amerika vremena za čekat’. Daj danas, a sutra šta bude. Koga je ovdje briga za sutra. One pametne jest, ove ‘naše’ – nije”. Klimala je Fatima glavom na ove Bećine riječi.
 Bećo je od Fatime redovno dobijao dnevne izvještaje o svim ‘našim’, pa kad je bolje analizirao, ostalo je da od nekad uspješnih ‘naših’ svega desetak još ide u školu. Ostali napustili i rade. Godinu dana poslije kupio je  Haris sebi  Mustanga, žutog, “k’o nov”, govorio je. Mjesečna rata na pet godina 450 dolara , plus osiguranje 150 dolara , što je kad se sabere bilo samo 200 dolara manje od onog što je mjesečno primao na svom čeku. Sad je već Haris tražio i drugi posao, kako je i govorio, a poslije ga je i našao u nekoj hladnjači. Noćnu smjenu. Bećo i Haris su se rijetko vidjali. Ili je radio Bećo, a Haris spavao, ili je Haris radio, a Bećo spavao, ili su obojica radili i spavali.
Fatima se trudila, a i uspijevala da izmedju oca i sina ne dodje do nekog sukoba, balansirajući na razne načine i kombinujući sva moguća rješenja, pa čak i ono da će se Haris vratiti u školu, što je i sam rekao, po njenom ,a što on nikad nije ni pomislio. Ovako je dobivala na vremenu, a zašto nije ni znala. ‘Neko će rješenje već samo od sebe doći’, mislila je.
 I došlo je. Bećo je već sedmicu dana osjećao neki nezdrav miris po kuci. Njuškao je po cijeli dan k’o šarov, tražio, pitao.” To su neki mirisi što djeca koriste”, govorila je Fatima. ”Neki novi moderni mirisi, šta ti znaš, nisi znao ni za one stare”. Poslije taj miris Bećo nije tako jako osjećao kad bi došao kući. Bojao se da je navikao na njega, pa mu nos više ne reaguje, mada mu se sad činilo da pri svakom susretu sa nekim odmah počne da ga miriše. Prošlo je od tog mirisnog otkrića i pola godine, Haris se promijenio, postao odsutan, drugačiji. ”Na gore se promijenio”, govorio je Bećo.Bila je subota uveče kad su ih zvali iz obližnje bolnice da dodju, Bećo i žena. Reki su samo da je nešto u vezi Harisa. Našli su Harisa na odjeljenju za hitne slučajeve, gdje u hodniku leži na nekim kolicima, a pjena mu izlazi iz usta. Dežurna sestra im je mirno objasnila da se mladić predozirao, da je dobio lijekove i pitala koju vrstu osiguranja imaju. Rekla je da je stanje pod kontrolom, mada slučaj zahtijeva dalje liječenje, ali koje nije obavezno. Poslije je došao i neki doktor, malo zagledao Harisa i rekao da pacijent već sutra može ići kući. Beći se tada učinilo da je veću pažnju imao njegov mlin za kafu, kad ga je nosio u varoš, na popravak, nego Haris ovdje u bolnici.Račun za Harisov jednodnevni boravak u bolnici dobili su nakon  nekoliko dana. Pisalo je: Vaše osiguranje ne pokriva liječenje  nastalo konzumiranjem droge, te morate platiti 3400 dolara na račun troškova.I još je svašta pisalo. Fatima je poslije plakala svaki dan. Počela je i pušiti. Sjedila je satima okrenuta prema prozoru, zamišljena, odsutna, a ni pite više nije bilo svaki dan. Dešavalo se da zaboravi skuhati ručak i po nekoliko dana.Haris je preko noći ostario i izgledao je kao da ima 40 godina, a ne 20, koliko mu je bilo. Odlazio je od kuće i nije se pojavljivao po desetak i više dana. Fatima je govorila da radi negdje izvan Orlanda. “Reci, šta hoćeš”,govorio je Bećo Harisu.”Hoćeš li da idemo nazad, da se negdje drugo selimo, samo reci.” Haris je samo slušao, najčešće ne rekavši ni riječi, što je ocu i najteže padalo. “Zar ti, bolan, nije žao ove jadne matere da se ovoliko sekira”, igrao je Bećo na zadnju kartu. Ni to nije dopiralo do Harisa. Život u kući je bivao iz dana u dan sve teži. Ništa se nije dešavalo, što je i bilo najgore. Samo su dani prolazili. 




 Anto

Anto je bio iz nekog sela u Bosni ili u Hercegovini, nekog sela ružnog i teškog imena, pa je Bećo to ime i zaboravio i nikad mu nije bilo jasno je li to Antino selo u Bosni ili u Hercegovini, a bilo ga stid pitati.Došli su u Ameriku nekako u isto vrijeme, pa su i one obavezne ljekarske preglede imali zajedno. Vozač kombija organizacije preko koje su došli prvo bi rano ujutro pokupio Beću, pa svraćao po Antu, da bi onda popodne, kasno kad ih je vraćao kućama, istresao prvo Antu, a onda Beću. Ti pregledi su trajali satima, odnosno čekalo se satima od pregleda do pregleda, a sam pregled je trajao svega nekoliko minuta. Prvi put su samo šutili i napolju pred bolnicom  pušili:“Dugo ovo, brate, dugo”.Drugi dan su se i upoznali i čak jedan drugom ponudili cigaretu.“Hoce l’ i danas onoliko?”Neće, valjda”. A trajalo je isto dugo.
Treći put su se  rukovali i kao da su se obradovali jedan drugom kad su se vidjeli u kombiju. Sad više nije bilo dugo.“Proleti dan, proleti ”.Kad je završen i posljednji pregled, otišli su iz kombija zajedno kod Ante na kafu.“Ja ću te poslije odbacit’ kući”, rekao je Anto. ,,A kako je počelo kod nas? K’o i svugdje. Čuč’o ja godinama pred granapom i pio pivu sa drugima. Čuč’o je tu i moj otac prije. Pričalo se svašta. Jedan dan je došao neki iz stranke, čučnuo kod nas i počeo nam objašnjavat’ da se moramo organizovat’ i branit’. Nismo uspjeli ni jedno, ni drugo. Puklo je sutra, pa rekoše - bježimo, bježimo, ljudi, eto ih. Meni je i bilo i nije bilo žao otić’. A jest, šta’š čuvat. Ono malo zemlje i jada od kuće. Kažem žao mi je bilo, a i nije. Radio sam poslije dole po Dalmaciji. Pravio kuće, vikendice i hotele. Dole je ljepše. Kod nas u selu ništa. Samo čučiš, piješ pivu i pušiš. Preko Livna smo pobjegli, pa nas prebaciše u Gradac i smjestiše u odmaralište neke firme iz Srbije. Ovo je samo privremeno, rekoše. ‘Ma nek’ smo mi kod braće, mislio sam, na sigurnom, pa makar i privremeno’. Bilo nas je po osam u jednoj sobi. Nema veze, naći će braća neko rješenje. Znaš li ti kolika je Jadranska obala? Znaš, ha? Mislio sam daće braća desetak metara te obale i meni, da nešto sagradim, makar tri sobe.Tako smo svi mislili. Šta je deset metara za brata. I ‘nako je prazno. Prodjoše dvije godine, a vidim braća ne daju ništa. Imaš pojest’ i popit’ pomalo. Čuč’o sam i tu u Gradcu pred jednim granapom, vidim -nema hajra. Nazad ne mogu, a nemam nigdje naprijed. Došli, onda, neki iz Crvenog krsta, pitaju ko bi u Ameriku. Rekoh - ja , i evo me”. Onda je Bećo pričao svoje putešestvije i iskustva. Ostali su sjediti  do kasno u noć. Prošla su, možda i tri mjeseca od tog susreta i k’o pravi domaćin Bećo zovne Antu jedno veče da sa svojima dodje do njega na sijelo, ako može i ako hoće. “Ne valja, brate, nikako, ja dobra ovdje ne vidim, nije ovo ono što sam ja mislio i očekivao”, jadao se Anto.“Nije,” ponavljao je  Bećo.Ostali se do kasno. Riječ po riječ, jedna drugu povlači. Pojelo se, popilo, a i napričalo. Dugo poslije Bećo nije vidio Antu. Čuli su se na telefon nekoliko puta, ali obaveze nisu dozvoljavale da opet sjednu k’o ljudi.Sreli su se jedne nedelje u robnoj kući i to isto veče zakazali novo sijelo.“Ja, muke, moj Bećo, ne’š vjerovat’, al’ da ti ispričam od početka. Kupim ja kuću, evo ovu.”“Dobra kuća, dobra,” reče Bećo.“Evo, ovo je Ulica Palmi broj 233. Ove komšije sa strane vidim ponekad, a češće nikad. Tako i oni mene. Izlazimo i ulazimo na istu stranu. Vidiš ovu baštu iza kuće, pokaza Anto travnati prostor širine kuće i dubok jedno pet metara do drvene ograde. Vidiš onu kuću preko ograde, to je druga ulica, jer je ulaz na drugoj strani. Nikad tamo nikog nisam ni vidio, ni čuo. K’o da je drugi svijet, mislio sam, tako blizu, a tako daleko. Mislio sam neka tako i ostane, šta me briga.
 Spavam ti ja jedne nedjelje malo duže, kad kroz san čujem neku muziku, poznatu. Reko’, djeca navila, al’ kad malo bolje poslušam, mi nemamo, a i ne slušamo tak’u muziku. Na našem jeziku, sve razumiješ. Ja reko’ sanjaš, Anto, sanjaš, al’ probudim se i vidim da ne sanjam, a muziku čujem, al’ sad neka druga pjesma i opet je znam, a dolazi preko ograde. Nije baš glasna, al’ se čuje. Uši te vuku.Izadjem ja, prišunjam se ogradi, tražim kak’u rupu na tarabama da provirim, al’ rupe nema. Samo izmedju dvije letve vidim na kući otvorena vrata, nigdje nikog, a muzika svira li, svira.” “Kakva muzika”, zapita Bećo.“Srpska muzika, Bećo, ona što se prije rata slušala i pjevala.Srpska,” ponovi Bećo.” “Ma, znam da jest”, reče Anto, ”pjev’o sam i ja te pjesme nekad kad se napijem”.“Onda ti ja na telefon, zovem sve koje znam i koji znaju druge. Oko podneva mi javi Vlado da je saznao da je neki Relja, Srbin iz Bosne, kupio kuću u istom naselju, al’ u drugoj ulici. A bilo bi bolje da jest. Ovako k’o da mi sjedi u dnevnom boravku, a nismo ista ulica. Znaš li ti tog Relju?”, upita Anto Beću.“Ne znam”, reče Bećo,”čuo sam za njega, al’ ga ne znam. Kažu da je početkom rata pobjegao iz nekog sela u Bosni za Srbiju, i onda došao ‘vamo. Tako se priča”. Nastavilo ti se to sa muzikom, moj Bećo, sve do dan-danas. Pušta on meni srpsku, a ja njemu hrvatsku muziku. Tiho da drugi ne čuju. Ponekad se moraš približiti ogradi da čujes, al’, brate, smeta, vuku te uši. Ma, jok, nema nikakvih problema. Slavio ja 4. juli, na kuću istak’o američku i hrvatsku zastavu, k’o i svi ovdje što stave američku i zastavu zemlje iz koje su došli.” “Pa nisi ti Anto došao iz Hrvatske” .“Nisam, al’ kome bi bosanska zastava smetala da sam je stavio?” “Nikom, bolan. Ovako smeta. Nisam ti ja ,doduše, novi Hrvat, al’ učinilo mi se da je bolje biti “riješeni ” Hrvat, nego “neriješeni“ Bosanac. Sutradan  je i Relja istakao dvije zastave na kući - američku i srpsku. Šet’o ja, da vidim. Gledam ti ja onu srpsku zastavu i naka mi čudna i mislim, opet je promijenili. Mijenjaju se kod nas zastave k’o gaće, moj Bećo. Al’ nešto mi ne dade mira, pa kažem onom svom djetetu da mi na kompjuteru nadje srpsku zastavu. I nadje ona. Opet ja šetam i gledam, nije ista. Opet mi mala izvukla slike zastava iz bivše “naše” i tamo jedna ista k’o ona na Reljinoj kući  - slovenačka.
 Prič’o mi poslije Vaso, onaj što radi sa mnom, on zna Relju, da je Relja kupio zastavu u nekoj prodavnici što samo zastave prodaje i da nisu imali staru srpsku, nego mu prodali novu, što je baš taj dan došla u prodaju i koju do sad’ nema niko”.Sjedilo se i tu noć dugo. Pojelo i popilo, a Bećo je stalno gledao u tarabe što razdvajaju ove dvije kuće, dva svijeta, što ih i muzika razdvaja, a veže samo kredit za kuću na sljedećih 30 godina.  



Dizni

“U petak idemo u Dizni. Svi idemo”, najavio je Bećo porodičnu posjetu Dizniju svojima u kući, nekoliko dana ranije.”Evo, u Americi smo osam godina, a nismo vidili Dizni. To ti je isto k’o da živiš u Sarajevu, a nisi bio na Bašćaršiji. Poranićemo “, zaključio je. Kad god je negdje išao, Bećo je uvijek ranio, kao sto i svi naši iz ko zna  kojeg razloga porane na putovanje, bez obzira putovalo se samo pola sata ili pola dana.Amerikanci su drugačiji. Oni porane samo kad moraju, kad idu da uživaju, tako da faktor ranog polaska gubi na snazi. Bilo je negdje oko osam ujutro kad se Bećo parkirao na jedan od parkinga Dizni parka kojeg zovu Madžik Kingdom. Osim njegovog automobila, ako se izuzme nekoliko, vjerovatno, pokvarenih koje gazde nisu mogle upaliti prethodne noći, na parkingu nije bilo nikog.“Malo smo poranili, zaključio je Bećo, al’ nema veze. Vidjećete kak’a će poslije biti gužva”. Nikad niko iz Bećine familije, a ni sam Bećo u svom životu nije vidio ovako veliki parking, a nije mogao ni zamisliti da postoji ovoliko parkinga na jednom mjestu. ”Kažu da se ovde može u isto vrijeme parkirati skoro sto hiljda auta”, pokušavao je Bećo ubiti vrijeme svojima, dok su čekali da se otvore vrata zabavnog parka, što će se i desiti za dva sata, odnosno u deset sati po lokalnom vremenu. Karte koje su inače skupe, a Bećo ih je besplatno dobio u svom hotelu, pošto je proglašen  jednim od najboljih radnika mjeseca. Dobio je taman četiri karte koliko mu je i trebalo. Prodju brzo dva sata kad čovjek čeka i puši, i onda - nastade ludnica, a da mu je k’o o njoj i pričao, Bećo ne bi vjerovao da ovako nešto postoji.Desetine, stotine hiljada ljudi odnekud izroniše u isto vrijeme, rijeka bez kraja pohrli prema ulazima u park, pa ti noge nisu ni potrebne, te tako masa ponese Beću i njegove. “Ma, nisam hod’o, nosili me”, prepričavao je ovo Bećo godinama.“Vrućina, gužva, cika, vriska, voda u maloj flaši tek da grlo pokvasiš -   pet dolara, plastični Miki Maus i ona njegova žena, natjerali su Beću da nakon samo dva sata potraži za sebe neko rješenje jer mu je bilo muka. Ostali članovi njegove familije, bar po izrazima njihovih lica, izgledalo je da su uživali, čak i Fatima s njima. “Evo ovako”, sabrao je Bećo svoje oko sebe na malom prostoru. “Odo’ ja kući, pa ću po vas doć’ večeras kad se sve završi oko 10 sati. Nisam ti ja za ovo. Sami znate da nisam ni prije volio kod nas one ringišpile”.“Nisi, znamo”, rekoše.“Para imate, a ja odo’ kući malo odmorit i eto me nazad”. Najgore mu je bilo što nije imao cigareta. Sad kad je izašao iza kapija parka, nazad nije mogao, a nije ni htio, ali ovdje na parkingu nije bilo prodavnice da ih kupi. Popušio je za ova četiri i po sata otkad traži auto dvije kutije, koje je bio ponio. Žedan, gladan, a sunce bije. Mislio je da je i sunčanicu dobio jer mu se počelo vrtiti i mislio je da mu je auto tu negdje, a da ga on ne vidi jer su mu se oči zavrnule k’o u bekana. Koje mu sve crne misli nisu glavom prošle. Sigurno mu auto nisu ukrali. Ko će onak’u krntiju pored ovak’ih limuzina. A gdje je onda. Išao je od jednog do drugog parkinga, a auta nigdje. Svi su parkinzi bili isti, puni auta i vreli.
 Ako ga ne nadjem do 10 sati, idem nazad pa ću zvat’ taxi. Počeo je već padati i mrak kad mu se učinilo da je iza jednog velikog kadilaka vidio svoj auto. Nije se htio unaprijed radovati, dok se nije približio i bio sto posto siguran da je njegovo, a kad je vidio da jeste, sreći nigdje kraja. ‘E,ovako se dugo ne obradovah. Ima boga’, zaključio je. U autu je našao još jednu kutiju cigareta, pa odmah popuši tri, a poslije još pet. Onda je izašao napolje iz kola tri koraka, ne skidajući oči sa auta koji život znači.
 Oko 11 sati bili su u kući.“Odmori li se, moj Bećo?”, pitala ga je žena dok su se vozili nazad.“ ‘Nako”, reče Bećo.Poslije ga je pitala i gdje je tako pocrvenio i izgorio, jer mu je glava bila k’o paradajz, pa mu je morala i obloge od kiselog mlijeka stavljati na lice sve dok nije zaspo. Nikad nikome o ovome nije pričao, od stida ili od srece. Ko će ga znati.   


Cigan
Vozio je Bećo jedan dan sa posla svog kolegu, Indijca Kana jer se ovome auto pokvarilo dan ranije, a kako ne stanuju daleko jedan od drugog, za Beću nije bilo dileme - pomoći čovjeku u nevolji. “A ku’ćeš veću nevolju nego bit’ bez auta ovdje u Orlandu.”
 Kan je po Bećinim kriterijima bio dobar čovjek, vrijedan, ali se Beći najviše svidjao jer je strahovito ličio na cigana Šaćira, koji je s proljeća dolazio u Bećino selo da kalajiše šerpe i lonce. “Pljunuti Šaćir”, znao je reći gledajući Kana. “Ovdje ti ja radim po noći”, reče Kan dok su prolazili pored jednog većeg hotela smještenog pored autoputa. “Perem sudje od 7, pa dok ne završim“, reče Kan.“Pa šta radiš sa tolikih para, hoćes k’o milioner u Indiju da se vratiš?” reče Bećo.“No milioner, moj Beko, računi se plaćaju, znaš li koliko ja plaćam za kuću?”, nastavi Kan.” Ne znam”, reče Bećo, “ja živim u apartmanu”. “Da samo vidiš kako po noći izgleda ovaj hotel, gori. Kažu da se naveče upali milion sijalica”, ushićeno je o svom hotelu govorio Kan, divio se k’o Taj Mahalu ili k’o o svetoj kravi koju je nekad vidio, ali, vjerovatno, već i zaboravio. Stanovao je Bećo u dvosobnom apartmanu. Stan se nalazio u dijelu grada gdje ni “normalni” Crnci ne ulaze bez veće potrebe. Osim Bećine familije živjelo je tu još nekoliko “naših” familija, a ostale stanare su činili ljudi sa Haitija, Kube, Portorika i drugih bivših nesvrstanih zemalja, kojih se Bećo sjećao iz političkih zbivanja u doba kad je Tito bio živ. Za sve ove godine provedene u “Paradajzu” ili raju, kako se zvalo ovo naselje, upoznao je Bećo sve praznike i narodne običaje ovih ljudi, čija slavlja su uvijek bila popraćena i muzikom sa ovih prostora, i to veoma glasnom, ponekad žestokim svadjama, ako su im se veselja poklopila i kad bi jedna vrsta muzike nadjačavala drugu. ,,Koliko para toliko i muzike”, znao je reći Bećo za svoj apartman, ali je uvijek bilo više muzike, nego para koje su plaćali za njega. Jaso je prije rata sigurno bio neki seoski varalica negdje kod nas, onaj što je po cijeli dan sjedio u lokalnoj krčmi i čekao da mu neko plati piće ili da nekoga prevari. Kad i kako je ovde počeo prodavati kuće, nikom nije jasno, ali mu je biznis sa “našima” krenuo od trenutka kad je prvi ,,naš,, odlučio da kupi sebi kuću i vlastiti krov nad glavom, nakon čega su i ostali krenuli tim putem, bar većina njih. Nije da Beću kuća nije zanimala, ali je mislio da je još rano za kuću i bilo bi tako da mu jednog dana Fatima nije rekla da je zvao Jaso i da ima za njih dobru, a jeftinu kuću, u šta Bećo nije vjerovao, jer ako je išta naučio u Americi  je to da ovdje nema ništa dobro, a jeftino. Sljedećih nekoliko dana Fatima je samo pričala o kućama, dobrim, a jeftinim, naravno, pa su se nakon dvije sedmice Bećo i njegova familija nalazili u procesu kupovine i ostvarenja američkog sna, bar jednog od njih. Kuća se, naravno, kupovala preko Jase. “Kuća je stara, nema temelja”, gledao je Bećo kuću pred koju ga je doveo Jaso.“Šta će ti ovdje temelji, nema ih niko, al’ ima da ostali “naši” crknu od muke kad vide šta si kupio i za koliko para”, izbacivao je Jaso zadnji argument. Kuću su platili 100 hiljada dolara i preko Jase sredili kredit na trideset godina sa mjesečnom ratom od  hiljadu dolara.,,Kako to hiljadu mjesečno na trideset godina, pa otplatićemo tri puta više”, pitao je Bećo Jasu buraza.“ Kamata, moj burazeru”, govorio je Jaso,”ali proleti trideset godina, dok udariš dlan o dlan, i onda imaš svoju kuću”. Kolika je stvarno bila kamata Bećo nije znao, a ni ostali “naši” koji su kupili kuću preko Jase, nisu to znali. Znali su samo kolika je mjesečna rata i na koliko godina. Jaso ih nije htio zamarati sa “sitnicama”.Jaso im je na dan useljenja na naselje donio i mašinu za sudje. Nije bila  baš glanc novu, ali je radila. “Vidiš kako je dobar ovaj Jaso”, govorila je Fatima. ”Ima u Americi i dobrih naših ljudi, ne pokvare se baš svi”. Skoro je i svanulo, ili nije, ali je sigurno dva sata iza ponoći davno prošlo.“Koliko još ima ovoga, moj Šaćire?”, der’o se Bećo pokušavajući da kroz vodenu paru i buku vidi svog druga Kana, koji je prao sudje preko puta njega, ni metar udaljen, ali ga nije vidio.“Nema još puno, moj Beko “, reče Kan kad ga je napokon uspio čuti. “Nego da malo požurimo”. Vraćao se Bećo u zoru sa drugog posla i vozio mokar do gole kože pored hotela iz kojeg je maloprije izašao, a iz kojeg je gorilo najmanje milion sijalica, a možda i koja više. Ko bi ih prebrojao. Bećo nije imao pravog brata, ali je ovdje u Americi dobio buraza Jasu i brata Alija. ‘Eto, prodješ svijet, da bi našao dva brata’, mislio je. Ali je bio Palestinac, automehaničar kojeg je sudbina prvo dovela iz Jerusalema u Njemačku, a poslije u Ameriku. Žena mu je “naše gore list”, upoznao je u Njemačkoj. Bila je plava, naravno, bez dileme, prirodno ili ne, ali plava. Oboje su bili spremni za dobru i laku zaradu, više nego je to bilo normalno. Svoj prvi auto Bećo je kupio od Alija za dvije hiljade dolara. Poslije mu je neko rekao da je taj auto Aliju prodao onaj Jure iz Viteza za sto dolara, jer ga je Ali ubijedio da se auto ne može popraviti.‘Možda je bilo neko slično auto, ali nije to’, razmišljao je Bećo.Ford star nekih petnestak godina se kretao uz Alijevu sedmicnu i veliku pomoć, ali je Beću vozio do posla i nazad. Ali ga je i koštao.“Ne valjaju ti ovi današnji novi automobili ”, govorio je Ali Beći. ”Ovi stari su najbolji. Jest da malo moraš u njih ulagat’, ali bar znaš šta imaš”, iznosio je Ali svoju teoriju automobilizma. On je inače istu teoriju iznosio i ostalim našim ljudima, pa nijedan naš, ako ga je slušao, nije prve tri godine života u Americi, i da je mogao kupiti novo auto, nije kupovao, nego je kupovao od Alija stare, provjerene, koji su se poslije redali ispred Alijeve garaže i čekali na red za popravak. Nije brat Ali naplaćivao kao i ostali mehaničari, nije davao račun, nego onako od oka, “k’o tebi \“, sve dok naši nisu počeli kupovati i nova kola nakon čega su redovi za popravak bivali sve manji, a brat Ali sve nervozniji. “Ne slušate me braćo”, govorio je Ali. “Brat vas ne lagati, Ali sve popraviti”.Danas Ali radi i ne radi. Većina naših voze nova kola, ali mnogi kažu da se brat od braće toliko obogatio da bi sam sebi mogao za života spomenik podići - kad vec nisu htjeli oni kojima je pomoga   


Kurva 

Šest mjeseci su se Bećo i njegov komšija Milan dogovarali da negdje ‘sjednu njih dvojca sami, k’o dva muškarca, da popiju po koju, da prozbore k’o dva pametna čoj’ka’.Nije im se  dugo dalo. Ili je Milan radio, pa nije mogao, ili je Bećo bio u smjeni, tek odužilo se to čekanje skoro do Nove godine, kad su samo dva dana prije doceka, napokon, uspjeli organizovati taj dugo čekani izlazak.Ono “negdje da izadjemo”, znacilo je za sve naše izaći kod Šemse u kafanu koju je držala neka naša žena, a koju su svi zvali Šemsa, mada niko nije bio siguran da se tako i zove, ni odakle je.Šemsin restoran  je otprilike izgledao kao oni restorani iz američkih filmova, kad se radnja dešavala u nekom meksičkom selu, gdje je jedini sadržaj i inventar bio šank i ispred njega razasuto desetak stolova i stolica , bez ikakvog  reda i smisla. Ta “ljepota” enterijera nikom nije smetala, pa je petkom , subotom, a ponekad i nedjeljom restoran bio pun naših ljudi, željnih provoda, pića, muzike i dobre priče. Kod Šemse se moglo popiti i naše pivo, ponekad  hladno, a ponekad mlako, ali je uvijek hladnije bilo bolje jer u restoranu, inače, nije bilo hladjenja, osim izvana  kad neko ulazi ili  izlazi.Pričalo se medju našim  da je kod Šemse neke subote pjevao i sam Halid, mada ga niko nije vidio i čuo, što sama  Šemsa nije nikad ni potvrdila, ali ni demantovala. I bez  Halida uživo, sa kaseta  bi cijelo veče rasturala muzika iz naših krajeva i prostora, drage nam bivše domovine. Subotom se tražilo  mjesto više, pa su Bećo i Milan jedva uspjeli da nadju sto i da se smjeste kod ulaza u WC iz kojeg je za oči štipao jak smrad urina i svega onoga sto su pijani gosti tamo povraćali, a što niko nije čistio.Po kojim je zakonima  i biznis principima radio ovaj restoran, niko nije znao, ali je radio, pa su se uz Šemsu oko gostiju vrtile i četiri  konobarice u mini suknjama, neke naše, došle ‘ bog zna od kud’.Već je bila prošla i ponoć kad su Bećo i Milan odlučili da im je dosta i pive, i muzike  i da je vrijeme da se ‘ fataju kuće’ i da je  ljudskih, muških priča bilo dosta za to veče.Milan je vozio svog forda kroz centar grada, komentarišući nešto o ljudima iz kafane i okretao se prema sanjivom Beći, čije su se oči, od pive i umora, same sklapale.“ Vidjel’ ti ovo?”,reče Milan.“Koje?” zapita Bećo. ”Onu na ćošku, bolan”.“Jok”, reče Bećo dok je Milan već smanjivao brzinu i okretao volan na lijevu stranu da kola vrati i usmjeri prema mjestu koje su malo prije prošli.“ Gdje ćes, bolan, Milane?” ,upita Bećo. ”Ma, samo da ti je pokažem”, odgovori Milan.Na drugom kraju jednosmjerne ceste, na ćošku te i neke sporedne ulice, stajala je visoka Crnkinja u mini haljini bijele boje, a na nogama su joj štikle bile visoke pola metra, činilo se Beći.Crnkinje su, inače, bila dežurna tema naših  muškaraca u Americi. Mašta je radila do neslućenih granica, naročito uz pivo i viski, ali je priča uvijek završavana sa sjetom i sjećanjem na nekog Hajru, koji je ostavio ženu i četvero male djece, jedno drugom do uha, i pobjegao u Atlantu sa nekom Crnkinjom. Niko, u stvari, nije lično znao tog Hajru, ali su svi znali neke njegove jarane, koji su im ovo u povjerenju ispričali.“De, Bećo, da stanemo,” govorio je Milan vozeći polako prema mjestu na kome je stajala ova Crna Perla. ” Šta ćemo stajat’, bolan Milane?”“De, Bećo, samo je kroz prozor pitaj koliko bi nam uzela. Otvori prozor i pitaj za mene”, molio je Milan.
“Šta će ti to, božiji čovječe?” gotovo da se prodera Bećo na jarana. ”Samo onako da znam, pitaj”, navaljivo je Milan. ”Pit’o bi ja da znam engleski”, kao zadnji argument reče Milan. “O.K “, odluči Bećo, otvori prozor i kad su vec stali kod Crnkinje reče: ” Hau mač sex?”
Nije uspio ni da završi rečenicu, ako je to i bila rečenica, kad se oko njih  stvoriše troja policijska kola, uz obaveznu rotaciju plavog i crvenog svjetla na krovu.Pokupili su ih obojcu. Stavili lisice na ruke i odvezli do obližnje ulice, nekih stotinjak metara, u kojoj je stajao autobus, pun ili gotovo pun nekih ljudi. Kad je Bećo ulazio u autobus u polumraku je vidio  bar petnaestak onih ljudi sa kojima je sjedio kod Šemse te večeri. ‘Šta će oni ovdje, a šta ću tek ja ovdje’? Ništa mu nije bilo jasno.Ujutro - jeste. Zakon države Floride zabranjuje i kažnjava navodjenje na sex i po tom zakonu, on - Bećo je kriv, jer je navodio na sex policajku preobučenu kao prostitutka, što ima evidentirano i snimljeno na kaseti, a što su mu pustili i da čuje.“Hau mač sex?”, lijepo je čuo svoj glas. Kazna dvije hiljade dolara i noć provedena u zatvoru, koja je već prošla.Milan nije odgovarao za sex kriminal, nego za vožnju u pijanom stanju, za što je kazna hiljadu dolara i oduzimanje vozačke dozvole. Kako su prošli ostali “nasi”, Bećo nije znao, ali bar polovina je odgovarala za isti kriminal kao i on, a druga polovina kao za Milanov.Bruka je pukla sutradan. Beću je iz zatvora sa parama izvukla žena. Po Milana je došla kćerka.“E,Bećo, bruko moja”,govorila mu je žena, ”zar pod stare dane to radiš?”Nije se Bećo baš trudio da objasni i razjasni šta je bilo, jer i onako ne bi razumjela, te je herojski podnosio ženine  kletve.Sa Milanom više nikad nije izašao. Restoran kod Šemse i dalje radi. Petkom gostuje neki naš pjevač iz Atlante, a hit mu je pjesma koju je sam napisao “Crna ženo, željo mog života”. Kažu da cijela kafana do zore, po dvadeset puta, pjeva tu pjesmu.   


Europian Deli 

“Svakom našem u Americi nešto fali. Eto, nisam sreo našeg čo’jeka da kaže da mu je sve potaman. Nekom ovo, nekom ono, nekom i ovo i ono, al’ svima fali naša hrana. Jednako i Srbima, i Hrvatima, i Muslimanima fali ono što su nekad jeli, a sad više ne jedu. Nema tu rješenja’’, znao je često reći ženi kad su pričali o hrani, a to je bilo svakodnevno. ”Eto i ova tvoja pita nije k’o tamo. Ma, ne prigovaram ja, bona, nego ti kažem krompir i meso su u pitanju. Bog zna gdje ovdje raste krompir. Posade ga danas i sutra izvade iz zemlje. Samo prodje kroz zemlju. A meso, eto tele se danas oteli, a za dva dana ima 300 kila. Napušu ga k’o balon.
Gledaj sve naše, ko nije smrš’o otkad je ‘vamo doš’o.’’ “ Štede, bolan, Bećo, pa ne jedu ”, govorila mu je Fatima, ali se Bećo nije slagao sa njenom teorijom, bar ne u potpunosti, mada je znao da ima i toga. Volio je Bećo popiti dobru kiselu vodu, u ono doba ,,Kiseljak”, ”Radensku” ,”Knjaz Miloš” ili neku drugu. Našao je on i ovdje kisele vode, njemačke, talijanske, francuske, ali niti jedne američke. Kada se bolje raspitao, saznao je da u cijeloj Americi ne postoji izvor kisele vode i da svu kiselu vodu Amerikanci uvoze, pa kad je bio onako puno ljut i na sebe i na Ameriku znao je reći: “Jebo zemlju koja nema kisele vode”.
 U američkim samoposlugama nije bilo onih ,,naših,, koje je Bećo volio, ali Radenske , Kiseljaka i Knjaz Miloša bilo je  kod Ragiba Miša, kako su ga zvali, nekog Bosanca što se prvi sjetio da otvori prodavnicu naše prehrambene robe ovdje u Orlandu. Inače, taj Ragib i žena mu Nura su bili ljudi koji su po Bećinom mišljenju najviše kukali, od svih onih koje je ovdje upoznao. ,,Pitaš Ragiba pošto mu je ajvar, on počne kukat’ kako ga skupo nabavlja, pa ti zaboravi kazat’ pošto je dok ne dodješ na kasu da platiš”,govorio je Bećo. ”Ragib i Nura  bi komotno mogli na žicu sa onim pticama kukavicama i niko ne bi vidio razliku”. Bilo je kod tog Ragiba  i mesa, salama i konzervi, kiselih paprika, travničkog sira, čokolada i još dosta proizvoda sa područja bivše Jugoslavije ili proizvoda iz zemalja nastalih raspadom te zemlje. Na istoj stalaži si mogao kupiti rahatlokum iz Sarajeva , ajvar iz Makedonije, pureću salamu iz Slovenije, čokoladu iz Hrvatske, suho meso iz Srbije i Nikšićko pivo iz Crne Gore. Sve složeno jedno do drugog, bez nekog naročitog reda, osim ako se ne gleda politički. Skup je bio Ragib. “Evo, gledaj : pola kile kokošijeg parizera 10 dolara, čokolada 5, pašteta 4 dolara”, pokazivao je Bećo ženi šta je kupio tog dana. ”Dvije kese 150 dolara. Za ove pare sam mogao dovuć’ dvoja kolica hrane iz američke samoposluge”. Nikad nikom nije bilo jasno jel’ ovu našu robu ljudi kupuju da stvarno jedu i da se najedu, ili kupuju u vidu nostalgije da im kroz crijeva prodje malo ukusa nečega bivšeg, pa bio to i parizer, a da im uz to mozak reaguje zaključkom - kako se kod nas nekad dobro jelo. Ako si slušao Ragiba, posao je toliko loše išao da niko nije bio siguran hoće li radnja sutra biti otvorena. Ako si vidio koliko naših dolazi i kupuje, Ragib je radio veoma dobro, što može bit’ i optička varka, specijalno za naše ljude, bez američkog biznis iskustva.
 Prvo su kod Ragiba počeli dolaziti Muslimani. Nekoliko prvih mjeseci  dućan je ličio na skup muslimanskih iseljenika u Americi, ali nuždom tjerani, a ne zna se ko je bio prvi, počeli su dolaziti i drugi, tražeći dio onoga što su nekada jeli. Uz veliki pult, k’o u barovima iz kaubojskih filmova, Ragib je imao nekoliko stalaža i na dnu radnje tri stola sa deset stolica, ali je po potrebi iza radnje imao spremnih  još dvadesetak. Potreba nije ono kad ljudi nešto hoće, nego je ono kad im nametneš da hoće. Veliki ekran televizora, ne naročito kvalitetnog, ali sa dodatnim zvučnicima, činili su ovu radnju malo drugačijom od američkih, jer kombinacija televizora, šanka  i hrane, nije baš uobičajena na ovim prostorima. Subota i nedjelja su bili najinteresantniji dani u “Europian Deliju”, kako se radnja zvala. Obično je dan počinjao sa jednim stolom naših ljudi na kafi rano ujutro, da bi već oko podneva Ragib počeo donositi stolice da svi sjednu i popiju po koju pivu. Atrakcija radnje je bila prikazivanje snimljenih nogometnih utakmica bivše jugoslovenske reprezentacije, od prije petnaestak i više godina, pa do utakmica reprezentacija zemalja nastalih poslije  Jugoslavije.Šou je započinjao onog trenutka kada je to Ragib odredio, vjerovatno, po količini piva na stolu, kada bi vadio kasetu neke utakmice i pristavljao je za gledanje. Većina ovdje prisutnih su sve te utakmice gledali i po desetak puta, ali to nije smetalo da poslije petnestak minuta započne pravo navijanje, a da se broj pivskih flaša na stolovima udesetostruči. U Europian  Deliju se,inače, moglo popiti Nikšićko, Sarajevsko i Karlovačko pivo. Za stolovima je sjedilo i dopunjavalo se mješovito  nacionalno društvo, ali si po vrsti pive u ruci mogao tačno znati odakle ko dolazi i kojem se bogu moli, ako se moli. Ragib se ponekad hvalio da na ovim utakmicama nikad nije bilo incidenata, osim što je jednom  morao izbaciti jednog pijanog koji je poslije petnaeste Nikšićke pive uvidio da mu je šesnaesta bila Karlovačka, pa je bio veoma ljut na gazdu, koji ga je zbog svoje greške nagradio crvenim kartonom. Poslije je taj isti dolazio, bojeći se da mu se ne zabrani prisustvo, izvinjavao se i govorio Ragibu da je  Karlovačka  najbolja piva sa naših prostora. Kad se popije valja i platit’, svugdje, pa i u Europian Deliju. Priča o tome kako je Ragib Neđadu naplatio 300 popijenih piva za jedno veče, kružila je Orlandom godinama, i kako je Neđad platio, pa kad se sutra otrijeznio, vratio se i ubjedjivao gazdu da on i još desetorica nisu mogli popiti toliko piva, jer su i ostali to veče platili po stotinjak ,što Sarajevskih, što Nikšićkih, što Karlovačkih.“Ko ih jebe kad ne znaju pit’ “, govorio je Ragib.Bez obzira na uvrede i laži, Ragib i Deli  su bili svakim danom nasem svijetu sve draži i draži.” Kad nemaš puno izbora, dobro je i ono što imaš”, govorio je Bećo i uz kafu jeo sarajevski rahatlokum, na čijoj je kutiji bila u prvom planu sarajevska Vijećnica, a iza Sarajevo u svoj svojoj ljepoti. Nije ovo baš ni važno, al’ neka se zabilježi, jer bilo bi k’o da nije ni bilo, falilo bi. Kod Ragiba i Nure se prvih mjeseci nije moglo kupiti ništa što je bilo u bilo kakvoj vezi sa svinjetinom, suho meso, paštete i slično, ali kako je broj mušterija, koji su tražili ovu robu iz dana u dan bivao sve veći, Nura je odlučila da po prvi put u svom životu pogazi principe, radi mušterija, naravno, pa se kolekcija krmećih proizvoda našla skupa sa svim drugim na policama Europian Delija. Tih prvih mjeseci  je iznad kase visila slika Alije Izetbegovića, ali  poslije nekoliko dana, otkad su prvi Srbi i Hrvati kročili u radnju, Alijinu sliku je zamijenila slika Ajfelovog tornja. Kažu ljudi da je najlakše na svog, pa se razvoj biznisa slomio na Aliji. I ovo je Nura odlučila rekavši: ,,Svaka mu čast, al’ bi ,možda, neki talijanski motiv bio prikladniji ” . I u svoj svojoj ljepoti visio je “talijanski ” Ajfelov toranj iznad kase gdje su svi grijehovi i domaćina i gostiju bili naplaćivani. I registrovani.     



Magarac 

Nema našeg čovjeka, bez obzira radilo se o doktoru, ili o onom što po cijeli dan kopa krampom, da nije nakon prva tri dana provedena  na bilo kojem poslu ovdje u Americi poželio da započne neki svoj privatni biznis. Ne radi se ovdje o više dolara, o više para da se zaradi, a da se manje radi, mada ima i toga, ali američki menadžeri su bili jedini razlog zašto bi svaki naš čovjek isti dan pobjegao da radi za duplo manju platu, ali da ne mora biti pod njihovom čizmom.“Gori su ti ovi menadžeri nego oni čuvari u logoru”, znao je reći Bećo. “Nije ti naš čovjek naučio da mu neko cijeli dan puše za vrat i gleda kako radi. Ne vole ti naši ljudi tu kontrolu, a ovi su toliko naporni, da bi radije po cijeli dan nosio vreću cementa na ledjima, nego pritisak menadžera”, govorio je Bećo.Kad je Anto nazvo jednog poslijepodneva i najavio zvaničnu posjetu, njega i njegove žene Bećinoj kući, znao je Bećo da je nešto ozbiljno u pitanju.“Nego, Bećo, jesi l’ ti kad razmišljao o kakom privatluku?”“Moj Anto, ne da sam razmišljao nego ne mogu o tome da prestanem da razmisljam, ali ništa da skontam. Na sve što pomislim ili ne znam, ili tih biznisa već ima toliko da odmah odustanem. A i gdje ćeš u pos’o ako ni  jezik dobro ne znaš”.“Ti si, Bećo, jedini čovjek od naših sa kojim bih ja krenuo u biznis. Dobar, pošten, radin, pa sam došao da ti nešto predlozim”, reče Anto.“Jesi l’ ti ,Bećo, ikad bio kod nas u Gradcu na moru?”“Nisam”, reče Bećo.“Ne znaš ti ,onda, Branka Ticu, što je imo fotografsku radnju “Foto Branko” u centru Gradca. Bio ti je taj Branko najbogatiji čovjek od Ploča do Makarske. Slik’o ljude po plaži”.“Pa, šta si zamislio - da i nas dvojca slikamo ljude po plaži?”, zapita Bećo.“Tako nešto”, reče Anto,”al’ i sam znaš da ovde svi imaju aparate i da možeš aparat kupiti za tri dolara. Al’ šta nemaju, moj Bećo, šta?”“Ne znam “, reče Bećo.“Nemaju magarca, Bećo, magarca.”“Magarca”, ponovi Bećo.“Magarca”, reče Anto.” E, taj ti je Branko vod’o dva magarca po plaži, a djeca se slikala na njima. U magarcu je fol, ne u slikama. Raspitao sam se ja malo. U Americi nema pravih magaraca, pa sam zvao rodjaka Jozu u Livno i pitao može li se nabavit par magaraca, muško i žensko i za koliko para.Kaže Jozo da za hiljadu eura možeš kupit’ dva magaraca i da mi ih on može ovamo poslati brodom, a to još košta oko dvije hiljade eura.Krenemo nas dvojca po ovim plažama Floride sa magarcima, prvo sa ova dva, pa kad se orode imaćemo stado magaraca i nać’ još radnika, a ljudi će navalit’ da se slikaju na njima. Nama aparat i ne treba. Plaća se samo usluga slikanja”.Gledao je Bećo Antu, koji je bio toliko ozbiljan  i koji se upalio na ovu ideju, da je bilo prosto nemoguće ne podržati je na početku, ako ništa, bar zato da ne razočara prijatelja.Sutradan popodne su Anto i Bećo šetali  uz more plažama Dajtone Biča, bez magaraca, a Anto je objašnjavao Beći da, evo i u ovom momentu, gube pare jer sami šetaju i da se samo treba saget’ i uzet’ dolare, tj. vodit’ magarca iza sebe.Sunce se već topilo od smijeha u okeanu, dok je Bećo razmišljao, da mu, zapravo, magarci i ne trebaju za ovaj posao, i da su on i Anto savim dovoljni  jedan drugom za ostvarenja onog sna, kojeg su zvali američki.   


Rumenige 

Nije Bećo spadao u onu grupu ljudi što žive za sport, ili onih što bi za nešto u sportu i život dali, ali je volio pogledati neku nogometnu utakmicu, nekad baciti malo kamena s ramena ili razbaciti “na male” na nekoj livadi. Tek, u njegovom životu sport je zauzimao mjesto onoliko koliko je imao slobodnog vremena, ni manje, ni više. Znao je, doduše, Bećo i nabrojati sastave šampionskih timova Sarajeva i Želje iz nekih davnih vremena, pogledati neku  košarkašku igru, naročito kad je igrala naša reprezentacija sa Rusima. Ali ništa više od toga.“Imaju l’ oni ovde fudbal?”, znao je često pitati svoga sina.“Imaju, stari, kako nemaju”, govorio mu je sin.“OK, a kako da nikad taj fudbal ne možeš vidjeti na televiziji?”“Šta ti gledaš?”, objašnjavao mu je Haris, ”evo fudbal imaš na šest    kanala u isto vrijeme”.Vrtio je Bećo kanale, ali fudbala nigdje. Na tim kanalima prikazivao se ragbi.“Eto, stari, to ti je fudbal.” Gleda Bećo i ne može da povjeruje. “Ovo fudbal?”“Ja, to fudbal”.“Pitam ja za naš fudbal”.Tako se jedva sporazumješe, k’o da engleski pričaju, da se naš fudbal ovdje zove soker i da nije popularan, a ovo što gledaju da se zove fudbal. Kad nije gledo fudbal, sjedio je Bećo pred televizorom i gledao bezbol kojeg je isto razumio k’o i ovaj fudbal - nikako.Poslije je zaključio da najlakše zaspe uz bezbol, pa ga je Fatima najčešće nalazila da spava  dok su na ekranima neki debeli ljudi u kacigama pokušavali udariti neku loptu. “Svašta”, govorila je Fatima gaseći televizor.Niko Beću nije mogao da ubijedi da u Americi od sportista najviše zaradjuju oni što igraju golf. “Ovaj golf ti je ko dženaza”, govorio je Bećo. “Evo, gledaj, udari ovaj Crnac loptu i ona odleti. Onda svi plješću. Krene onaj prema mjestu gdje je lopta pala , svi oni krenu za njim, a ima ih hiljadu. K’o dženaza, bona”, govorio je Bećo ženi.“I za ovo ih plaćaju milione dolara. Ko daje te pare, nikad mi nije bilo jasno. Poslije se svi rukuju, oni opet plješću i kraj. Ja čudna sporta i za šta sve ljudi daju pare. Nego, Harise, igra li još onaj Rumenige za Njemačku? E..., kakav je to igrač bio”.       


San

Stajao je Bećo kod prozora i gledao kako napolju pada snijeg. U kući je bilo lijepo, toplo. Fatima je kuhala kafu, a djeca su spavala u drugoj sobi. Sa upaljenog radija, dolazio je glas spikera koji je slušaocima poželio dobro jutro i rekao da slušaju radio Sarajevo, vijesti, i da je tačno 8 sati. Budilnik je već zvonio po drugi put. Čuo ga je Bećo i prvi put i znao je da će za 3 minute opet zvoniti, pa je nastojao da se još naspava te tri minute. Sad je već podigao glavu i vidio da sat pokazuje 4 sata i 5 minuta. Vrijeme za posao. Četri i pet, ujutro ili popodne. Svejedno, vidjeće kad ustane.  


Isus 

Po kojim i po čijim kriterijima je neko dolazio u Ameriku, Bećo nije znao. Nisu to znali ni ostali naši sa kojima je o tome razgovarao. Po kojim su aršinima on i njegovi došli u Orlando, a ne, recimo, u Dakotu, takodje, nije znao. To isto nisu mogli odgovoriti ni oni naši pametni koji inače sve znaju. Tek, došlo se.
Za Ameriku je Bećo i prije čuo. A ko nije? Čuo je Bećo i za Nju Jork, Vašington i Los Andjeles, i još neka mjesta kojih se nije mogao sjetiti, al’ za Orlando - nikad. Za Floridu je znao, ali najviše zahvaljujući onom autu što su ga pravili u Kragujevcu i što je bio popularan, a zvao se Jugo Florida. Tako je čuo za Floridu.Saznao je Bećo, poslije, da Orlando ima preko 2 miliona stanovnika, a vidio na karti da se nalazi na polovini floridske čizme, negdje u sredini, po širini i po dužini na sat udaljen od Atlanske obale, sa jedne, i na sat od Golfskog zaliva, sa druge strane.“To mora znat’ svako”, govorio je Bećo ženi i pokazivao autokartu Floride.Znao je Bećo i malo istorije, ne previše, al’ dovoljno, te je tako čuo da je zapravo grad Orlando započeo svoj pravi život izgradnjom Dizni parka, i da je sve to bila prašuma prije tridesetak godina, nakon čega su nikli i ostali Dizni parkovi, kao i drugi u komšiluku.“Volt Dizni je onaj što je nacrtao Miki Mausa, a taj je i sve ostalo napravio i to ovdje, u Orlandu, zbog klime, zato što ovdje nikad nije hladno, nema zime, pa mu parkovi mogu raditi 365 dana u godini”, govorio je Bećo.,,Šta će mi više i da znam o Orlandu. I ovo je dosta”, pravdao je sebe  pred sobom o znanju Orlanda i poznavanju Floride. ” Elem nejse, grad živi za turizam i od turizma, sve drugo je nevažno i prateće, a i sam sam dio toga”.
Bila je nedjelja kad je Bećo stajao u redu na kasi lokalne samoposluge. Dan kao i svaki drugi, osim što nije radio, pa je jedva čekao da plati i da se ode izvalit’ ispred televizora i tako zaspe.Čovjek koji je stajao u redu iza njega slučajno gurnu Bećina kolica i odmah se izvinu i Bećo reče O.K. pogledavši ga u lice. Još dok mu je djevojka na kasi provlačila kroz skener ono što je kupio, Bećo primijeti da ga onaj od malo prije sad vec zagleda pogledom, koji baš i nije uobičajen. Kroz glavu mu proleti da mu šta ružno nije rekao, da ga slučajno ne zna, a ne zna ni slučajno, ni namjerno, jer face koje je jednom vidio nikad ne zaboravlja, a ovu nikad nije vidio.Onda je platio i krenuo prema izlazu, ali je primjetio krajičkom oka  da je i neznanac  požurio za njim. Ubrzao je Bećo korak, sad već siguran da ga ovaj slijedi. Nije mu izgledao baš opasan i jak. ‘Možda ima pištolj’, razmišljao je. Hoće da mi otme pare, a i ovo što sam kupio.  Ako ima pištolj nek’ sve nosi, a ako nema, boga mi, neću mu dat’. Možda i nije lopov, bar tako ne izgleda. Možda je peder i možda mu se svidjam. Gdje će baš na mene? A što ne bi na mene, šta meni fali?  Ovde ide svako na svakoga.
“Gospodine, hej gospodine”. Bećo se okrenuo i stao.
”Mi? ”, reče Bećo.“Da, vi.” ‘Sad ćemo vidjet’ šta je po srijedi. Počelo se odmotavat’.“Moje ime je Dik, ja sam glavni menadžer glumaca u parku koji se zove Holi Lend i želio bih vas nešto pitati”.“Mi?”, ponovi Bećo.Koliko je ovaj dijalog izmedju čovjeka koji ne zna bosanski i čovjeka koji slabo zna engleski trajao, teško je reći, ali uz pomoć celularnog telefona, Bećin sin je za petnestak minuta bio na istom parkingu i služio kao prevodilac izmedju dva čovjeka koje je, izgleda, sudbina odredila da se nadju na običnom mjestu kakvo je samoposluga.Sa parkinga su prešli u obližnju kafanu da sve razjasne.“Stari, ovaj Dik kaže da bi on volio da ti dodješ i probaš biti glumac”, reče sin Beći.“Čuj, glumac, ja glumac. Ajd’ reci mu da ne zajebaje, al’ nemoj to prevest’.“Boga mi, stari, on bira glumce u onom Holi Lendu i hoće da sutra dodješ na probu. Kaže da mu treba baš takav k’o ti. Po danu plaća za tri sata rada 100 dolara”.“Dolazimo”, reče Bećo sinu da prevede.Holi Lend je jedan od manjih parkova napravljen u stilu Jerusalema, gdje su ljudi mogli da vide razne vjerske predstave tokom cijelog dana. Naravno i da za to plate, tako da je park radio dobro, ne kao Dizni, ali dobro.Sutradan su Bećo i Haris bili u kanacelariji gospodina Dika tačno u devet sati. Onda su ih Dikov zamjenik i još jedna špica provodali kroz Holi Lend i vratili nazad u kancelariju.“Vaše me lice oduševljava, gospodine”, rekao je Dik, odnosno, rekao je Harisu da to prevede Beći. Prvi put u životu Bećo je čuo da se njegovo lice nekome svidja. Ni žena mu to nije govorila.“Vaše crte lica su onakve kakve mi trebaju”, nastavio je Dik.‘Nije mi ni babo bio ružan’, razmišljao je Bećo dok mu je sin prevodio.Bećo nije baš bio neki ljepotan, ali je ličio na babu, ali od babe Bećo je još više ličio na sve ostale naše ljude, pa si njega ili nekog od naših mogao staviti medju hiljadu Amerikanaca i odmah ga prepoznati bez velike muke. Eto, kako je izgledao Beco, k’o svaki naš čovjek.“Vaš zadatak će biti, pošto vi radite i drugi posao”, reče Dik, ”da po mogućnosti poslije podne učestvujete u predstavi, šou - Isusove muke. Ništa nećete govoriti, vaše je samo da naučite nekoliko pokreta i to je sve. Gospodine, za ovo, za ova tri sata rada, sto dolara i nije tako malo”.“Nije”,reče Bećo,”a šta ću ja glumiti?”“Isusa”, reče Dik. “Vaše lice, uz malu pomoć naših stručnjaka za masku, ima izraz Isusa, više nego što je to normalno”.“Isusa?” reče Bećo.“Isusa”, reče Dik.Sutradan je Bećo bio na probi. Zadatak mu je bio da iz jedne zgrade, koja je bila kao zatvor, izadje sa krstom na ledjima i da ide desetak metara, teškim korakom, punim muke, malo posrće, te da ga stražari koji idu za njim, usprave na krst i da tako ostane nekoliko minuta, dok silni gledaoci ne zaplješću, i tu je kraj. Tako svaki dan dva puta, odnosno, imao je park i drugog Isusa, ali je i ovaj imao drugi posao, pa su morali napraviti raspored za starog i novog Isusa.“Vi ste zvijezda sa takvim licem”, rekao je Dik.“Sto dolara je sto dolara, ni na moja dva posla ne zaradim dnevno toliko”.Izraz lica nije morao glumiti. Bio je onakav kakav jest. Proba je protekla dobro. Probali su još dva dana i Bećo je dobio 200 dolara. U subotu je trebao biti prvi javni nastup.Te večeri Bećo dugo nije mogao da zaspe. Petak naveče, muke po Beći. Razmišljao je o svemu, prisjećao se svih glumaca koje je znao, a ni sam nije znao razlog.Sat je zvonio nekoliko puta. Bećo se okrenuo na drugu stranu. Zaspat’ nije mogao. Poslije je zvonio i telefon, i ponovo je zvonio, i zvonio.“ Garant bi me prozvali “Glumac”, al’ hajd’, preboli se i to. Djecu bi mi zvali Glumčeva djeca”, objašnjavao je ženi zašto nije otišao. ”Čuj , djeca od Glumca. Ma, hajde, nije ni to, al’ sigurno bi ih prozvali i Isusova djeca, a to baš ne bih mogao podnijeti. Čuj, Isusova, a ne Bećina djeca”.Desetak dana poslije dok su sjedili i pili kafu, upita Bećo Harisa kako se na engleskom kaže ona muška stvar.“Koja stvar, stari?”“Čuj, koja ona”.“Penis se kaže, stari”.“Ma, jok, ba, to, to znam, nego ono drugačije”.“A… ,dik”, reče Haris. “Dik”, ponovi Bećo, ”dik!.”“Zar se onaj iz onog parka nije zvao Dik?”“Jest”, reče Haris.“A čudna naroda. Bilo je i kod nas ružnih imena, al’ da se neko zvao kurac nikad nisam čuo”, završi Bećo.  


Škola 

Ne bi se Bećo ni ove godine sjetio svog rodjendana da mu menadžer nije to jutro u hotelu dao dvije karte za kino, kako je bio običaj firme, kad kompjuter izbaci da je neko od zaposlenih rodjen tog dana.Poslije posla je otišao kući, svratio u samoposlugu, kupio 12 njemačkih piva, otključao vrata, upalio hladjenje, izvadio i otvorio jednu pivu, nasuo sebi u času i zapalio cigaru. Kroz kuću je prostrujala davno zaboravljena hladnoća, a Bećo je sa merakom već vukao dim iz druge  cigare. Onda je otišao u kuhinju, izvadio brašno, nasuo vode, umiješao brašno u vodu i napravio tjesto za pitu.Njegova žena Fatima je sjedila i gledala u upaljen tv ekran,bez ikakve reakcije. Samo je pitala, kad je došao, je li se umorio i ništa više. ”Nako”, rekao je Bećo,”k’o i svaki dan”. Otkad su u Americi  žena mu se dvaput sjetila rodjendana, djeca ni jednom. On nikad njihove nije zaboravio. Ni Fatimin nije nikad zaboravio. Uvijek joj je rekao da sebi nešto kupi i da će bolje ona izabrati, nego da joj on kupuje, jer to nikad nije znao. Ona nikad sebi ništa nije kupovala, ni za prošli, ni za rodjendan prije deset godina. Takva je bila. “Šta će nama starima rodjendani”, govorila je. Eto, 48 godina, sjedio je Bećo sa čašom pive i razmišljao. Četrdeset godina zivota, kakvog - takvog , ali života, i osam godina rada, bez života. Osjetio je da će ga misao povući na dalje razmišljanje, a to nije htio, pa je ustao da razvuče pitu, složi jufke i pitu stavi u pećnicu. Kad god je mogao, nije htio da misli. Kad god je mogao bježao je od misli. Tako je bilo najlakše. Tako je bilo i ovaj put.
 Pita je bila u peći, pivo na stolu, cigara u pepeljari, ugodno i hladno u kući. ’Eto, samo od sebe neko dobro dodje, a da se i ne trudiš’, razmišljao je. “Ima li Harisa?”, upitao je Fatimu. “Ima, dodje, prodje i ode”, rekla je Fatima. “A Sabine?”, pitao je Bećo za kćerku, koju je zadnji put vidio, čini mu se, prije desetak dana.”,Nisam je vidila ni ja pet dana, al’ ne brini, doći će i ona”. Nije Bećo htio da razmišlja ovoga dana, naročito ne o djeci, al’ omaklo mu se.Sabina je napustila školu odmah na početku, zaposlila se u jednoj samoposluzi, slagala robu, prvo po danu, pa onda naveče. Poslije je dolazila kasno iza deset sati, a kasnije i iza ponoći. Stajao je Bećo jedno veče ispred kuće i pušio, kao i obično. Ispred kuće se zaustavio neki auto i kad su se vrata otvorila, začuo je onu muziku koju Crnci slušaju, i to veoma glasno. Zatim je iz auta izašla Sabina. Ušao je Bećo u kuću da se ne sretnu. Da ne traži od nje  objašnjenje za sebe. Jedne je noći do kasno nije bilo. Čekao je Bećo kao i uvijek na istom mjestu. Čekao je isti auto, istu muziku i svoju kćerku. Prošlo je već bilo i gluho doba noći, a nje nema. Radno vrijeme u hotelu pocinje u pet sati ujutro. Nije mu se isplatilo da liježe, nego je samo obukao uniformu za posao i sjedio u mraku. Kad je već trebao da krene, začuo je ključ u bravi i pojavila se Sabina. Ustao je i htio nešto reći , ali nije znao šta, okrenuo se da podje nazad, pa se vratio, prišao joj i ruka mu je sama od sebe poletila ka njenom licu. Šamar. Nikad je prije toga nije udario. Zabolilo ga je do očaja. Okrenuo se i ponovo sjeo.
 Na vratima su bila dva policajca, dvije minute poslije toga. Na vratima su bili Bećo, Fatima i Sabina. Odveli su ga sa lisicama na rukama.“Vi, gospodine, nemate pravo nikog fizički da napadate, pa bila to i vaša kćerka”, rekli su mu. Ovdje to znaju sva djeca, pa odmah zovu policiju. Eto, vi već imate i dosije ,gospodine Beko”, rekli su i još svašta su govorili, ali ih nije čuo, ni razumio. Sutradan  je platio hiljadu petsto dolara kazne i izašao, jadan, nikakav, sam sebi najviše. Sabina je poslije opet otišla od kuće, nikome se nije javljala, pa se isto tako nenajavljeno i vratila, kao što je otišla. Poslije je izgledalo da se malo smirila. Vraćala se kući u neko ljudsko doba, a Bećo je uvijek koristio muziku iz auta kojim su je dovozili da umakne u kuću, da ga ne vidi. Nečeg se bojao. Samog sebe najviše. Eto, sad je nema već deset dana ili pet, kako kaže Fatima, nema je opet. Kućom se širio miris skoro gotove pite, zelena flaša hladne pive rosila se na stolu, pepeljara do pola puna ugašenih cigara, a nigdje nikog osim njega i Fatime. Prazno.    


Struja 

Priče o tome kako je nekad neko došao u Ameriku i nije imao ništa, a poslije imao sve, davno su prestale zanimati Beću. Njihova tačnost se mogla porediti sa  pričama o nekome ko je dobio glavni zgoditak na lotu, nije imao ništa, pa onda imao sve. Upravo je takva bila  vjerovatnoća ostvarenja američkog sna.Svoj ekonomski smisao boravka u Americi Bećo je svakodnevno, htio to ili ne, preispitivao, množio, oduzimao, dodavao, dijelio, da bi na kraju računica pokazala da sve ono što zaradi, njegova porodica i potroši.Bogat iskustvom iz prošlosti i iz drugog sistema, a bogat i saznanjima koja je ovdje stekao, Bećo je napravio teoriju koja je glasila: “ U onom našem bivšem sistemu nisam imao ništa, ali mi ništa nije ni trebalo. Niti sam puno zaradjivao, ni puno radio, ni puno trošio, a nešto je uvijek ostajalo. Kako, to nije znao objasniti. U ovom američkom sistemu k’o nešto imaš, al’ ništa nije tvoje i da platiš sve to što nije tvoje, treba ti više nego što zaradiš. Evo primjera: ovdje imam auto, dole nisam imao, ali mi nije ni trebalo.” Šta je bolje nije znao i upadao je u zamku kružne računice, gdje nije bilo izlaza zbog poredjenja prošlosti i sadašnjosti, bazirano na oba životna iskustva.“Eto, mi u selu nismo imali struje sve negdje do sedamdesetih . A svi  živili. Niko zato struju nije plaćao, jer je nismo imali. Ni televizije nije bilo, pa je nismo ni plaćali. Ovdje sve imaš da bi platio. Nije njima drago da ti daju struju, nego da bi im je platio.” Tako je Bećo razmišljao.Kad se jedan dan vratio sa posla, dočekala ga je žena mašući mu  nekim papirom ispred nosa. ”Vidi ovo, vidi!”, urlala je. “Račun za struju naših komšija Krstića. Pročitaj koliki je! ” Bećo je pročitao da na računu piše cifra od 25 dolara. ”Koliki je naš račun”? nastavila je Fatima.”“Više od 100 dolara, koliko ja znam ”,rekao je Bećo.“Znaš ti dobro, znaš, sto i dvadeset zadnji mjesec. Kolika je to razlika? Sto dolara mjesečno, pa ti pomnoži sa 12 mjeseci ’’, uživala je Fatima u ovim matematičkim otkrićima.Sutradan su ukinuli hladjenje u kući, ili kako se to ovdje zove “eir kondišn”. Kao najvećeg neprijatelja Fatima je pronašla uredjaj za hladjenje kome je odzvonila zadnja minuta. Pozicija OFF.“Šta fali, nije ti ni babo imo hladjenje u kući”, objašnjavala je Fatima. Inače se Fatima uvijek sjećala onoga šta Bećin babo nije imao, ili gotovo uvijek, a ono što je pominjala da je imao, obično nije vrijedilo ništa. ‘Nije mi babo im’o eir kondišn’, mislio je Bećo, ‘to je tačno, ali kod nas u kući nikad nije ni bilo 50 stepeni, čak ni usred avgusta, a nije ni uveče bilo 40, k’o sad ovdje.To bi bilo kao da mi je babo morao da legne na usijan fijaker. Bogme nije bilo, mislio je. Vrućine je znalo bit’ po danu, al’ naveče kad puhne, mor’o si i usred ljeta  jorgan uzet’, sjećao se Bećo.Teško je dok se ne navikneš na zlo. Poslije oguglaš. Prva tri ili četiri dana Bećo nije mogao oka sklopit’ od vrućine, a poslije je spavao skrhan umorom, samo što je sad svako jutro ustajao podbuh’o, crvenih očiju i, kako mu se činilo, veće glave nego što je imao dok je radio eir kondišn. Sad napokon zna zašto svi Krstići tako izgledaju kad ih sretne  i da to nije od pića kako je mislio, nego od vrućine i računa za struju od 25 dolara.Nije Fatima bila škrta žena, nego samo štedljiva. Razlika je ta što škrt ima, a ne da, a štedljiv čuva ono što nema i to je bila Bećina teorija o škrtosti.Otkad su ukinuli hladjenje počeli su i dolaziti manji računi za struju. Prvi mjesec za 50 dolara manje.“Eto, vidiš kako se može”, mahala je opet računom Fatima  Beći ispred nosa.” Može se, može”, potvrdjivao je Bećo.Vrućina i “miris”, odnosno, dim cigarete ne idu skupa, pa je Beći bilo preporučeno, ali ne i naredjeno, da bi bilo najbolje da puši ili u garaži, ili pred kućom. ”Smrdi nam kuća na cigare”, govorila je Fatima.Bećo je izabrao dvorište, jer u garaži je bilo isto vruće kao i u kući. Namjestio  je sebi stolicu ispod jednog drveta u poziciju  tako da ga niko ne vidi, a da on vidi onoga ko se uputi prema kući.“Eto, opet poskupile cigare”, rekla je Fatima jedno jutro, k’o onako usput. “Ako, ako”, reče Bećo,”sve poskupljuje”. “Bože, koliko ljudi potroše na cigare svaki mjesec”, nastavila je Fatima. “Kod nas i nije baš tako jer samo ti pušiš, al’ pogledaj ostale naše, gdje ih u familiji puši po četvero, pa ti sračunaj”, igrala se Fatima  riječima i ciframa.Fatima je bila hrabra žena, al’ nikad toliko hrabra da bi Beći i pomenula da bi trebao ukinuti cigare, ako ni zbog čega, a ono zbog zdravlja. Toliko hrabra, ipak, nije bila.    


Povratak 

Povratak ili ne - dežurna tema generacijama izbjeglica koje su godinama dolazile u Ameriku. Povratak ili ne, najdežurnija tema svih naših koji su poslije rata došli u “obećanu zemlju”.Priča o povratku nikad dosta u svakom kontaktu, svakom razmišljanju, u svakoj duši.Bećo je čuo sve ove priče po milion puta - priče iste, različite, slične, pa je u svojoj glavi  napravio sliku, to jest, tri različite slike ljudi koji su o tome govorili.Prvu grupu su činili oni koji su govorili da se nikad neće vratiti, ali su ipak povratak imali kao temu i govorili da im je dosta “onog tamo sranja”. Ti su uvijek nalazili nešto što nije valjalo i što ne valja, i što nikad neće ni valjati tamo kod nas, a uvijek izvlačili ono pozitivno iz Amerike kao poredjenje. U toj grupi najbrojniji su bili oni koji su tamo kod nas bili niko i ništa, ništa nisu ni tamo imali. Deviza im je bila: Zaboravi sve što je prošlo i okreni se dolaru i  Americi. U drugu grupu spadaju ljudi koji su u Ameriku došli jer nisu imali gdje i koji Ameriku vide kao prelazno rješenje, odnosno, ti ljudi sebi stvaraju uslove da se jednom vrate. To “stvoriti uslove” je značilo zaraditi nešto para, pustiti da vrijeme učini svoje tamo kod nas i vratiti se. Ova grupa nije imala tačno odredjeno vrijeme povratka, ali je sve činila da obezbijedi uslove za “kartu u jednom pravcu”. Treća grupa u koju je spadao i sam Bećo bila je ona koja nije jasno znala svoj cilj, ni ovaj ovdje, a ni onaj tamo, pa su ljudi poput Beće lutali, mijenjali mišljenja dnevno, od onog - vraćam se slijedećeg mjeseca, do onog - nikad se neću vratiti, u zavisnosti šta je dan nosio, u zavisnosti od informacija koje su dobijali, vijesti pomiješanih sa konfuzijom “naših laži i američkih šarenih laža”. “Ima vremena”,govorio je Bećo Fatimi. “Rano je još za povratak. Moraš biti realan. K’o prvo - gdje ćeš. K’o drugo - sta’š ponijet’. Zar te ne bi bilo stid da se iz Amerike vratiš gole guzice “, govorio je Bećo.Bio je to argument pred kojim ni Fatima nije imala gdje, ma koliko ponekad željela da se vrati.‘Da mi se ljudi dole smiju i pitaju gdje si bila tolike godine’, mislila je,’a i djeci je ovde bolje. Ko ti garantuje da dole opet neće puknuti’, ubjedjivala je samu sebe.
Informacije koje je Bećina familija dobijala od “naših” koji su bili dole, išle su na vodu ostanka u Americi do daljnjeg.‘Eto, vidiš, kako je sad drugačije’, mislila je Fatima. ‘Išli su naši i prije na rad u Njemačku, al’ niko nije mislio da tamo i ostane. Vraćali su se sa parama i pravili kuće.‘Nije to isto’, mislio je Bećo,’ nismo mi ovde na radu, nego na životu’.Jedan od glavnih razloga da se ne vraća Beći se učinio onaj koji traži objašnjenja svake vrste. Kad se vratiš moraš svima objašnjavati zašto si se vratio. Kad ovdje ostaneš ne moraš nikom. Što si ovo, što si ono, što nisi ovo, što nisi ono. A ko će te razumit’ - niko.Prolazili su dani, mjeseci,godine. Broj onih  koji se vratio bio je daleko manji od onoga koji su čekali.“Da mi je ostat’, al’ otić’, mislio je Bećo i pustio da vrijeme teče i donese prevagu na ovu ili na onu stranu. Vrijeme je teklo, prevage nije bilo. 


Haris 

Pij, ba, profesore, haj’ živio, daj da nazdravimo. Ide ovaj šampanjac k’o u kreč, ha, profesore?Ne znam za tebe Harise, al’ se meni već vrti.Hoćemo l’ još jednu flašu. Crnac, donesi još jednu. Još dvije, donesi. Nek se zna kad piju Bosanci.Harise, jarane, ovaj Don Pinjeron je ovdje sigurno puno skup. Garant je flaša 4 stoje.Ha,ha,ha,ha,ha...milja, jarane.Vaš šampanjac, gospodine Bosna.Crnac, sjedi ‘vamo, sjedi s nama.Bi rado, gospodine Bosna, al’ ne smijem.Sjedi, ba, Crnac, kad ti kažem.Nemoj ga, ba, Harise, otpustiće ga.O.K. Znaš li ti, Crnac, ko je ovaj čovjek ovdje? Ne znam, gospodine.Ovaj čovjek ovdje je predsjednik Bosne.Kako ste, gospodine predsjedniče?Crnac, reci ti predsjedniku - ko ti je u životu ostavio najveći bakšiš?Vi, gospodine Bosna.Reci ti gospodinu predsjedniku ima l’ skupljeg i boljeg restorana u Majamiju i na Floridi.Nema, gospodine Bosna, ovo je najskuplji i najbolji restoran na Floridi.Reci mu ko ovdje dolazi da jede i pije.Znate, gospodine, imena naših gostiju ne iznosimo u javnost, ali vam mogu reći da ovdje dolaze svi oni koji  u Americi nešto znače i, naravno, koji su veoma bogati. Dolaze ovdje svi - od političara do vlasnika velikih kompanija, glumaca, pjevača i sportista.I ko ti je ostavio najveći tip u zadnjih pet godina?Vi, gospodine Bosna.Čujes li ti ovo, profesore?Čujem, Harise, čujem. Je l’ se to fališ, ili žališ?Kažem samo, profesore, nek’ se zna.O.K. Crnac, možeš ići, zvaću te kasnije.Vidiš li ti ove oko nas, profesore? Kad bi ih sve sabrali bila bi šuma k’o bivša Jugoslavija. Okreni se, pogledaj ih. Slobodno, ba, ko ih jebe. Ne vrijede oni svi skupa  k’o naše dvije cipele. Mater im jebem, glupu. Vidi im ovih koka. Imaju u sisama, garant, pola tone one plastike, a ovi s njima plaćaju ove k’o ovaj moj  Crnac, da ih jebu. Oni ne mogu. Koja lova. Sve, ba, šupci. Ho’š da ti nešto pokažem, a znam da mi ne’š vjerovat’. Samo da zovnem Crnca.Šta’š mi pokazat’, Harise?Da pitam ko je od večeras prisutnih najbogatiji, pa da mu Crnac odnese ponudu da hoću da ga jebem i njega, i njegovu ženu i da im platim 10 milja.Nemoj, ba, Harise, jebo to.Svaki će, ba, pristat’. Ne znaš ti koje su to fukare.Vjeruješ li mi?Vjerujem, ba.Priča mi Crnac da mu ostave bakšiš 10 dolara. Ja, ba, toliko ostavim u McDonaldsu. Kad imam, naravno. Kad nemam, ne idem u restorane. Haj’, živio.Dolazi ovdje i onaj Tramp, sa onom njegovom, našom, ba, Slovenkom. Joj da mi  je srest’, da je pitam da se karnemo. Nema, ba, Slovenke koja se ne bi karnula sa Bosancem. Šta misliš da je onaj karikatura kara. Daj, ba. Kaže mi Crnac da kad on dodje prati ga deset njegovih majmuna. Ne bojim se ja, ba, njih. Al’ deset ih je previše, a i murija. Ima on, ba, kupljenu svu policiju u Americi.Ho’š šta da žegaš večeras, profesore? Okreni se i izaberi. Samo je cijena u pitanju. Ho’š onu kravu tamo?Neću, ba, Harise, ne okreći se, majke ti.A, čo’jka, neće da kara. Haj’, živio. Da nazdravimo. Znaš li ti, moj profesore, kako je nastala Amerika?Misliš - ko je otkrio Ameriku, priča o Kolumbu i to?Ma, jok, ba. Jebo Kolumba. Kako je nastala Amerika, ono pravo.Haj’, reci - kako.Vidiš ovu priču mi je isprič’o Sergej, najpametniji čo’jek koga sam upozn’o u Americi. Ne zove se baš tako, ali nek’ bude Sergej. Kaže on ’vako:
Negdje tridesetih godina u Americi je bila grozna kriza. Ni država, ni narod nije imao para. Ništa Amerika nije mogla ponudit’ nikom, ni kupit ništa i ni od koga. Svu lovu držala je mafija i nekoliko jakih familija, al’ je falilo love da se nešto krene. U Americi je nije bilo. Slična, ali malo bolja situacija je bila i u Evropi. Pratiš li me?Pratim, samo pričaj.Kaže Sergej da su pametni Amerikanci, a nema ih puno, oni tadašnji političari to skontali i  da im je trebala  lova iz Evrope. Ko je u to doba imo lovu tamo? Jevreji, jarane. Kako nagovorit’ Jevreje da  pošalju lovu ovamo ili je ulože ovdje. Nikako. Nikad Jevreji nisu volili kauboje. Jevreji su ti, ba, gospoda. Kauboji samo jebu krave. To ti je istina, jarane. Kontali Amerikanci i skontali. Nać’ naku budalu  da najuri Jevreje iz Evrope sa njihovom lovom  i našli - znaš koga?Ne znam, ali pretpostavljam.Hitlera, jarane. Kažu da postoje pisani dokazi da su Amerikanci pomogli Hitleru da dodje na vlast. To što je odma’ počeo ganjat’ Jevreje nije slučajno. Kak’a, ba, politika. Sranje, a ne politika. Narednih nekoliko godina svi bogati Jevreji sa lovom su bili ovdje. Od Hitlera stradala samo jevrejska sirotinja. Poslije Jevreji skontali da su zajebani, al’ kasno. Ima l’ tu logike, ha, profesore?Ne znam, ba, Harise, al’ ako kaže Sergej - ima.Eto, tako ti je nastala Amerika. Došli Jevrji sa lovom medju najpotkupljivije ljude na svijetu, što bi i guzice dali za dolar. Gdje’š bolje. Sklopili savez. To ti je današnja Amerika. Savez Jevreja i kauboja. Ne vole jedni druge, a znaju da ne bi mogli jedni bez drugih. Nema Jevreja koji sad ne bi volio šetat’ bilo kojim gradom u Evropi, više nego se ovdje jebavat’ sa ovim primitivcima. Al’ kurac, jarane, boje se novog Hitlera ili Amerike da ga ponovo otkrije. Sjedi tu gdje si i šuti. Valja l’ ova, ha, je l’ poučna?Valja, Harise, samo ne znam koliko je istinita.Skontaćeš, ima vremena.Crnac, hej Crnac. A, jebo te, nigdje čoj’ka. Živili, gospodjo. Gledaj kako se samo smije ona starka. Nazdravi joj, ba, i ti, gleda u tebe.Evo ga moj Crnac. Crnac, daj onom za klavirom  ove pare nek’ za predsjednika i mene svira onu našu, bosansku, a nek’ ona tvoja debela Crnkinja pjeva. Onu bosansku “ Lijepa naša domovino”.
Harise, ba, nije to bosanska, to ti je hrvatska himna.Znam, ba, al’ šta fali, oni negdje tu naučili, a ja ih ubijedio da je bosanska. Sad mi stalno to sviraju kad dodjem, a lijepa je i Bosna k’o domovina, zar nije.Jes’, vala , imaš pravo.Došli mi u Ameriku. Ja sutra u školu, a ni riječi engleskog ne znam. Za dva mjeseca ti ja progovorim. Od straha, vjerovatno. Gled’o sam ja, ba, ove američke filmove, pa se prep’o bio Amerikanca, pravo. Kontam rasturaju ljudi, ba, i djeca im rasturaju. Nakon šest mjeseci vidim ja koliko je sati. Ne znaš ti ludog  Hasu iz mog sela. Bio malo zaost’o u razvoju. Post’o seoska zajebancija. E, taj Haso bi im ovdje bio profeso. Bi, jarane, profesor, koliko su ovi glupi.Kažu, završi školu, i onda imaš šansu. Imaš kurac šansu, ako ti roditelji nisu bogati. Kako to, ba, da svako dijete bogatih roditelja u Americi završi fakultet. Svi pametni, a? Jesu kurac, jarane. Sve glupi, al’ lova radi. Koliko pametnih ostane na ulici. Vidim ja koliko je sati. Uče ti naši ljudi sve brzo. Kontam  kad završim srednju skolu moći ću se upisat’ na neki lijevi fakultet, gdje kad ga završiš, imaš satnicu osam dolara, a ne k’o u McDonaldu šest. Eto, vidiš razlike. Kontam ja, mrka kapa Harise. U školi upoznam nekog Rusa. K’o mi zemljaci. I on isto kont’o, pa počnemo nešto radit’ na sitno. Njegova porodica je već uveliko radila na krupno. Jarane poslije tri mjeseca im’o sam više love nego moj stari nakon pet godina. Zavolili me Rusi, pravo. Kažu -Harise, imaš šanse. I malo-pomalo, dobijao sam sve veće i veće poslove. Ništa me ne pitaj, profesore. Što ti manje kažem i što manje znaš, biće bolje i tebi, i meni. Jesam ja dobro uzim’o, al’ Rusi uzimali tri puta više na meni. Uradio sam i sam nekoliko poslova, to tebi kažem, al’ da su me ufatili , ode glava. Ne vole oni pojedinačne strijelce. I tako do danas. Kad imam spiskam sve i čekam novi posao. Rizik, jarane, to ti je Amerika. Ho’š radit’ cijeli život za 7 dolara ili ćeš za dan zaradit’ 20 milja, na tebi je da odlučis. Ja odlučio. Il’ si  bos, il’ hadžija. I onda dodjem ovdje i sve spiskam kad mi je ćejf. Kaže meni moj Crnac zovu ga sa ostalih stolova i pitaju ko sam. Ja im kažem da sam princ from Bosnija. A..., mister princ od Bosnija. A što ovo radim? Pojma nemam, profesore, merak mi .
Je l’ opasno to što radis, Harise, i koliko još dugo.A je l’ opasno? Jes’, ba, a šta nije opasno? Opasno je i hodat’ ulicom , ali je više opasno u Americi biti kokuz. A, dokle - ne znam. Dok vidim šta će biti sa starim i sa starom. Gdje će oni. Možda i ja krenem nazad. Dosadilo mi sve ovo.
Hoćemo l’  još pit’  ili da zovem limuzinu da nas vozi nazad u Orlando.Limuzinu, Harise, haj’mo kući.Crnac, zovi limuzinu i evo, ovo je za tebe od princa from Bosnija i od predsjednika from Bosnija, al’ pod uslovom da sutra svima pričas da smo nas dvojica večeras bili ovdje. Dogovor?Važi, gospodine Bosna. Bila mi je čast da sam vas upoznao, gospodine predsjedniče.Haj’mo polako, samo sačekaj da utrpam ove pištolje da se ne vide ispod košulje. Jarane, kak’e kasete imam da slušamo do Orlanda. Imam sve Halidove  i nekoliko Safetovih.
Mislim da je limuzina bila neki produženi Hamer. Imala je velike  kožne sećije, televizor, audio uredjaje i frižidere pune pića. Mene je mučila kiselina od šampanjca, al’ u friziderima nije bilo kisele vode, pa sam pio neki slatki sok.Vozili smo se otvorenih prozora kroz Saut Bič u Majamiju prema Orlandu, dok je Halid iz sveg glasa sa Dijamantima par’o nebo nad Floridom. Haris mi je još nešto govorio i smijao se, a ja bio toliko pijan da nikako nisam mogao skontat - jesam li ja ovo sanjao, ili smo ja i Haris zaista to veče bili princ iz Bosne i njen predsjednik u očima  gostiju najboljeg i najskupljeg restorana u Majamiju. Sa Harisom se poslije ovoga nisam ni čuo, ni vidio tri mjeseca, možda i više. Ovdje vrijeme brzo leti. Jedan dan sam u pošti dobio neku podebelu žutu kovertu sa poštanskim žigom Las Vegasa. Pomislio sam da mi oni lopovi iz kockarnica šalju propagandne materijale, one po sistemu : dodji - kockaj, izgubi - budi sretan. U tom gradu nikog niti znam, niti sam znao. Htio sam kovertu odmah da bacim, ali sreća da nisam. Otvorio sam je.U koverti je bilo pismo i još jedna manja koverta. Pis’o mi je Haris:“Kako si, šta ima, profesore? Evo ti šaljem ovu lovu da mi je čuvaš od mene i da mi je ne daš i ako ti je tražim. Ne daj mi te pare dok ti ne procijeniš da mi stvarno trebaju. Da bog da mi nikad ne zatrebale. Pet milja što ti šaljem je extra za tebe da ih popiješ kad god hoćeš i s kim god hoćeš.
Voli te tvoj jaran Haris”. U koverti je bilo 25 hiljada dolara. Pet za mene da se napijem i dvadeset za Harisa, da mu ih čuvam, a da bog da mu nikad ne zatrebale.A zatrebale su.   


Kraj 1

 Nije Bećo to veče mogao dugo da zaspe. Sjedio je ispred kuće i palio cigaru za cigarom. Bilo je proslo već i tri sata ujutro kad je otišao u krevet, a nakon samo sat vremena opet je bio na starom mjestu, ispod drveta, sa novom cigarom.Dešavalo se i prije da Haris ode i da ga nema sedmicu i više, ali se javljao. Nazv’o bi da kaže: “Gdje si, stari, šta ima?” i bilo je dovoljno. Nikad nije rekao kad se vraća, ali se vraćao. Nikad ga to Bećo nije ni pitao. Sad se Haris nije javljao već sedam dana. Ni žena ga nije smjela pitati je li Haris zvao. Da je zvao, rek’o bi. Ovako su samo šutili i čekali da telefon zazvoni.‘Da bar znam nekog da nazovem, da pitam’ , mislio je Bećo. ‘ E, to sam sam kriv kad nemam nijednog broja njegove raje. Javio bi se on sigurno da je sve u redu. Možda bi trebalo da zovem policiju. Haris to sigurno ne bi volio, a i šta da im kažem. Da mi nema djeteta sedam dana. Čudna mi čuda, ovdje djece nema po sedam godina, pa niko ne zove, rekli bi mi sigurno’.
Policiju nije našao, ali je policija našla njega.Sutradan, negdje pred zoru, sjedio je Bećo, pušio i čekao na istom mjestu. Razmišljao i pokušavao da odagna teške i crne misli što su ga pritisle, ali nije išlo. Čuje pred kućom kako auti prolaze, a i u to kasno doba ih ima, pa Bećo nije ni obratio pažnju na zvuk automobilskog motora koji je postajao sve bliži i nije ni primjetio kad se velika crna limuzina zaustavila, samo nekoliko metara od mjesta gdje je on sjedio.‘Haris,’ pomisli Bećo i obuze ga neka radost.Iz auta izadjoše dvojica ljudi i krenuše prema vratima, pa se malo trznuše kad vidješe da na metar ispred njih, u mraku, sjedi čovjek i puši.“Dobro jutro”, rekoše u glas. “Gud morning”, reče Bećo.”Tražimo Beću, mi smo FBI”, reče jedan i izvadi novčanik da pokaže karticu koju Bećo u mraku nije ni vidio.“Ja sam”, reče Bećo.“Vaš sin je Haris?”, upita onaj stariji.“Jest, to je moj sin, nego sačekajte samo da upalim svjetlo, ne volim pričat’ u mraku”, i Bećo upali svjetlo pred kućom, misleći da tako dobije na vremenu da ne čuje ono što mu ovi žele reći, a što nije ništa dobro, to je već znao.“Haris je juče pronadjen mrtav u Majamiju. Žao nam je”.“Mrtav?! ”, reče Bećo.“Da, ubijen je, a mi radimo na otkrivanju počinioca i ako se slažete, postavili bi vam nekoliko pitanja.Šta su pitali, Bećo nije znao. Šutio je i gledao negdje u daljinu, pa kad su policajci vidjeli da od odgovora neće biti ništa, okrenuše se, upališe auto i odoše.U samu zoru istog dana policija je ponovo bila pred Bećinom kućom. Neko je javio da neki čovjek visi na drvetu ispred kuće. Došli su poslije  vatrogasci i hitna da skinu Beću sa onog drveta ispod kojeg je pušio zadnjih dvanaest godina. Nikom ništa nije rekao, ni ženi. Šta je mislio i šta je odlucio da je najbolje, sad su svi vidjeli. Ženu su mu odveli  u bolnicu, jer nije dolazila sebi. Zaključali su kuću, zalijepili trake da niko ne ulazi i otišli.Ništa nije ostalo. Ni uspomena, ni bol - ništa. Napravio sam  dženazu na jednom groblju ovdje blizu grada. Na dženazi nas je bilo petero, a zvao sam i nekog lokalnog hodžu da nešto prouči.Sjećam se samo da je bilo vruće i da je sve bilo jako brzo. Pitao me hodža jesam li ja rodbina i ja sam rekao da jesam. “Alah daje, alah i uzima”, rekao je hodža i otišao.Dženazu sam platio od onih para sto mi je Haris poslao. Sjećam se da je rekao: “ Da bog da mi nikad ne zatrebale.”Kad su svi otišli  stajao sam još dugo pokraj dva mezara, a k’o da nisam. K’o da nisam bio ja, k’o da nisu bili oni. Suze su mi same tekle još tri dana poslije.Groblje “Orlando Memorijal Garden” je najtužnije mjesto na svijetu. Odem ponekad do Beće i Harisa. Ponesem cvijeće, sjednem i zapalim. Najčešće šutim, jer šta bi više rekli jedan drugom.Dva mezara se nalaze samo nekoliko metara od ograde koja dijeli groblje od magistralnog puta broj 95, što povezuje Orlando i Majami, a što ga zovu Turnpajk. Ako ikad prodjete tim putem zatrubite da ih pozdravite, dva puta  - za kinga Beću i princa Harisa.Fatima je zauvijek ostala u nekoj duševnoj bolnici. Doduše, neki su rodjaci iz Bosne zvali da je prebace tamo nazad, ali su im doktori rekli da je za nju svejedno bila ovdje ili u Bosni.Ja sam još ovdje, a ovdje su i njih dvojica, dok ja tu budem. Ako krenem nazad, povešću i njih nazad, ako ostanem ostaće i oni. I za jedno i za drugo imam dovoljo Harisovih para. Za Sabinu nikad više niko nije čuo. Pričali su neki da se vratila u Bosnu, neki su govorili da je umrla od droge u Nju Jorku, ali bilo kako bilo, niko o njoj ništa nije znao.Poslije nekoliko mjeseci sjedio sam u istom restoranu, za istim stolom u Majamiju gdje smo sjedili ja i Haris zadnji put.“Crnac, sjećaš li se ti mene?”“Ne sjećam, gospodine”.“Bio sam ovdje prije nekoliko mjeseci sa gospodinom Bosna”.“A.., mister Bosna, sjećam se sad. Kako je gospodin Bosna, nema ga dugo?”“Dobro je ,dobro je. Donesi mi bocu Don Pinjerona i onda još jednu. Evo ti pare za muziku. Reci samo muzičarima da sviraju onu bosansku Lijepa naša, znaće oni već”.“ OK, gospodine”.“Odnesi piće cijelom restoranu na moj račun i reci da je ovo od princa od Bosne”.“OK, gospodine”.“Gospodine, pitaju me gosti kako se na bosanskom kaže ‘hvala lijepo’, hoće da vam se zahvale”.“Kaže se, Crnac, kaže se: ”Mi smo šupci”.“Mi smo shupci, je l’ tako, gospodine?”“Jes’, Crnac, tako je: “Mi smo šupci.”Onda sam sa bocom išao od stola do stola, gdje je sjedio krem Amerike, i svi su mi nazdravljali i vriskali: “Mi smo šupci, mi smo šupci”, a i klavirista je poslije Lijepe naše, već našao neki ton i lagano pjevušio u stilu bluza “mi smo šupci, mi smo šupci...” Eto, Harise, vidiš, mater im jebem i ja ne mogu više. A jesam ih volio, Beću kinga i Harisa princa, volio do ludila, rano moja, hej... 


Kraj 2 

“Kol’ko još ima, Harise?”“Još dva sata. Pa pit’o si me to, stari, prije pet minuta”.“Zar jesam, a šta ima veze i da jesam.“ Nego, stari, je l’ tebi bilo ikad jasno kako ovaj avion leti. Meni nije”.“Pusti to, nego zovi onu stjuardesu da nam donese još po dva piva, nek’ donese četiri, da imamo i za kasnije. A što me jebe što ne mogu zapalit’.”“Izdrži još malo, pa kad sletimo na aerodrom u Frankfurtu zapali pet odma’. Strpi se još malo. Spavaj, eto, k’o stara, tako vrijeme brže prodje. Nego, Sabina, pročita l’, bona, taj roman više. Jesu li se vjenčali na kraju?”“Baš te briga, Harise, a da znaš i da jesu”, reče Sabina.“Haj’mo sve još jednom ponovit’, Harise.“Nemoj, bolan stari, već smo sto puta sve ponovili”.“Neka smo i hiljadu, što više ponoviš bolje znaš. OK, haj’mo: u Frankfurtu ostajemo 2 - 3 dana dok ne kupimo auto. Tražimo neku ‘mečku’, godinu staru”.“OK, a onda?”“ Onda idemo za Bosnu, preko Austrije”.“De, ba, preskoči, znam kuda idemo”.“OK, u Sarajevu ćemo kupit’ kuću, ima sad jeftinih, a ti i stara idete na selo. Je l’ tako?”“Jest, samo nastavi.”“Bićete kod nas preko nedjelje nekoliko dana, a mi kod vas preko vikenda na selu. Je l’ tako?”“Jest.”“Kad kupimo kuću ja ću sebi tražit’ da kupim kafanu ili kakav kafić da se ima od čega živjet’. Je l’ tako?”“Tako je, imamo sad dovoljno para”.“Sabini treba kupit’ neki dućan ili butik da se zabavi s nečim, a da ima i za miraza. OK?”“OK, nisam to zaboravio i baš sam to htio reći.”“Onda idemo svi skupa na more, je l’ tako?”“Jest”.“ZnaŠ li ti, stari, da ja na našem moru nikad nisam bio?”“Znam, onda idemo na more.”“Ja ću kupiti dvije krave i nekoliko ovaca da se malo zabavim, da mi ne bude dosadno”.“Šta će ti, ba, stari krave, ko to još radi?”“Neka ti, Harise, nešto se mora raditi”.“Kupićemo, ba, stado, ako ti hoćeš, stari”.“Neću stado, samo nekoliko. OK. Nego ti razmišljaj malo i da se ženiš. Vrijeme ti je. Hoću i ja da imam unuke”.“Stani, ba, stari, još je rano, moramo prvo Sabinu udat’, a onda ja. Ima vremena”.“Koliko još, Harise?”“Eto, skoro smo došli na manje od sata.” Dok je veliki Boing 747 točkovima dodirivao pistu aerodroma u Frankfurtu ljudi su šetali Sarajevom k’o i prije, a niko nije znao da dolazi Bećo sa svojima, da dolazi Bećo nazad na svoje i da mu je drago. A i da su znali, šta bi. Ništa, svakome je njegova radost najveća, pa i Beći njegova. A padale su noć prije nad Mostarom neke modre kiše, dok su lijepi bili mostarski dućani, a otkako je Banja Luka postala nikad radosnijeg čovjeka sigurno nije vidjela. Tuzla se i dalje falila da se mlijekom hranila od jedne koze, a Zenica da je u njoj zatvorsku kaznu služio Krečo Hakija. Nad Sarajevom sunce i dalje izlazi iznad Trebevica, a zalazi iza Igmana, a i to je ljubav u gradu u kojem smo zajedno rasli, u grad u koji se neko vraća. Kad procvatu behari i dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili - davno smo se voljeli.  

33 comments:

Marijan said...

*ebote, pa meni treba hefta da ovo pročitam!

Anonymous said...

Dalibore, hvala na pricama. Ne znam sta bih drugo rekla.

Čole said...

Al' ovaj more prićat!

Anonymous said...

A i pismen je. 'Ko bi rek'o!

Udinese said...

Bolje kupite knjigu lakše je za čitati.

A evo ti ovdje odgovora za Porugal ako si slučajno preskočio:

Portugal pokazuje kako se igra turnirski, moderno i na rezultat i naravno imaju najboljeg ili bolje rečeno najkompletnijeg igrača na svijetu i eto ti finala ,a nadam se i titule prvaka. E sad da ti malo pojasnim:
- turnirski- znači nije isto igrati i pripremiti ekipu da igra prvenstvo od 40 utakmca svakih sedam dana ili igrati turnir od 7-8 utakmica u 20 dana. Na ovakvim turnirima, iako su kraći, treba primjeniti taktiku maratona odosno ne zaletavati se na početku i crknuti ,nego rasporediti snage. Dakle što je takmičenje kraće treba ti više snage za završnicu, odnosno sve obrnuto od npr. atletike.
-moderno- posjed lopte, broj tačnih pasova i sve što novinari broje ,je davna prošlost moderne igre, jer to ništa ne znači. Da ti malo približim jer bolje razumiješ košarku: zamisli da igramo ti i ja basketa dok neko ne da 2 koša, i ja ti dam kao prednost da imaš pravo na 20 napada, a ja na 2 napada. I ti iz 20 napada ne daš ni jedan koš, bilo što promašiš bilo što te ja blokiram , a ja iz 2 napada pogodim oba puta.
Ko je tu bolji igrač?
-na rezultat- i igra se samo zbog rezultata, pa svi koji igraju za nešto drugo nisu trebali ni dolaziti na turnir
-najbolji i najkompletniji- Ronaldo igra uvijek najbolje kad je najpotrebnije i to i u napadu i u obrani i to ga čini boljim od Mesija koji je dobar samo napadački i zakaže uvijek u velikim utakmicama i reprezentaciji

Eto to ti je Purtugal, meni najdraži još od Eusebia.

FORZA PORTUGAL
-

Čole said...

I još nešto Dalibore! Nije ti isto igrati na velikom terenu i na male! Košarka se igra vekom loptom a nogomet malom! Jebiga Dalibore, tebi sve treba nacrtat!

Marijan said...

Dobro pišeš, skoro k'o i ja!
Konačno se nakanih da ovo pročitam, zvući mi poznato, kao da sam nešto od ovoga već proćitao ili bar dio. *ebi ga stari se, zaboravlja se... il' mi se bar tako čini!?

dalibor bilic said...

Nema veceg komplimenta ,nego kad ti neko kaze ,da nesto radis ko i on,Hvala Marijane,
Udineze ,super si objasnio ,al ja nisam skonto,Do mene je znaci.Mislim inace da od profesionalnog sporta ,posebno fudbala ,nema trenutno vece prevare.
Nadam se da je i Cmore procito knjigu.Ako jest ,na velika varata je usao medju one ,sto su to jednom u zivotu uradili.

Udinese said...

Naravno da je do tebe al nije ništa strašno samo si ostario pa ti ne valja ništa moderno nego je dobro sve iz 70-tih i 80-tih. Najgore je što to stanje ne prolazi nego postaje sve gore i gore i što me najviše brine prelazno je s generacije na generaciju......

Marijan said...
This comment has been removed by the author.
TamaraD said...

Ja bih kupila knjigu, ali kad "kliknem" na knjigu, pojavi mi se obavjestenje da link vise ne postoji?

Anonymous said...

Zdravo svijet moje ime je Grejs, želim svjedočiti o sjajnoj stvari koju je Dr.Chamberc učinio za mene. Nikada nisam naučio da mogu vratiti svoju ljubav nakon što sam živio dobro 4 godine, surfovao sam mrežom kada sam vidio ženu koja je svjedočila o tome kako pomoć joj je pomogao Dr.Chamberc, u početku sam to gledao kao ono što sam ranije video jer imam kontakte sa mnogim online izvještajima o spell-u koji su završili sa svojim novcem, pa sam bio ubeđen da više ne kontaktiram. Gledao sam ga sledećih 2 dana kada sam gledao televiziju kada sam video kako je čovek pod imenom Harry svedočio na televiziji o tome kako ga je čak i ovaj dr Hamberc pomogao, tako da kada sam video ovo, onda nemam više da sumnjam da sam odmah kontaktirao on i ja smo mu rekli kako me je moj ljubavnik ostavio dobrih 4 godine, pa mi je rekao da ne brinem da će se moja ljubav vratiti meni sledeće nedelje, a on mi sve što treba da radim odmah rekao da ga uopšte ne sumim jer sam video dokaze da je ovaj čovek toliko sjajan da je bilo kao da sam morao da sačekam do sat vremena koje mi je rekao, odmah je završena nedelja. Imala sam poziv od čudnog broja, a prvi sam previdio poziv, Ne želim da dobijem čudne brojeve, sledeća stvar koju sam mogao ponovo videti bila je tekstualna poruka sa istog broja, tako da sam morala da je pročitam kada otvorim, da ne verujem vazduhu u ono što sam video, tekst je bio od moje ljubavi otišao je 4 godine, rekao je da mu je žao što bi trebalo da pokušam da odaberem njegov poziv tako da je ponovo pozvao , pa pokupim, plačao je po telefonu i molio me da mu oprostim da je sada spreman da ostane sa mnom zauvijek da je veoma tužan zbog onoga što mi je uradio. Bila sam tako iznenađena i bez govora, pa sam mu rekla da mu oprostim, tako je došao kod kuće u naredna tri sata od trenutka kada me je vidio, pao je na koljena, ponovo se izjašnjavao da sam mu rekao U redu, tako sam vratio ljubavnika i deo je bio iznenadjujuće što mi je dao pristup njegovom bankovnom računu i sada mi je kupio novu Toyota Camry (auto) i planiramo na našem vjenčanju, sad sam sretan i oboje srećan sada zahvaljujem Dr.Chambercu za svu njegovu pomoć i zatražio sam od Boga da ga održi živ za ue, tako da uvek u srčanim pauzama treba pomoći ako mi pomognu. Ako želite da stupite u kontakt s njim da biste vratili sreću u svoj Život kao što je on učinio moj možete kontaktirati Dr.Chamberc putem ove e-mail adrese chamberc564@yahoo.com

shira Elijah said...

zdravo prijatelju bila sam povrijeđena i slomljena srca kada se prije sedam mjeseci u mom braku dogodio jako veliki problem između mene i mog muža. toliko strašno da je odnio slučaj na sud radi razvoda. rekao je da više nikad ne želi ostati sa mnom i da me više ne voli. Pa se spakirao iz kuće i natjerao mene i moju djecu na teške bolove. Pokušala sam ga na sve moguće načine vratiti, nakon mnogo preklinjanja, ali bezuspješno. a on je potvrdio da je donio odluku i da me više nikad ne želi vidjeti. Tako sam jedne večeri, vraćajući se s posla, srela svoju staru prijateljicu koja je tražila mog muža. Pa sam mu sve objasnila, pa mi je rekao da je jedini način da vratim muža da posjetim bacača uroka, jer je i on to stvarno učinio. Tako da nikad nisam vjerovao u magiju, ali nisam imao izbora nego poslušati njegov savjet. Zatim mi je dao e-mail adresu bacača uroka kojeg je posjetio. DR alaba. Sljedećeg jutra poslala sam e-mail na adresu koju mi ​​je dao, a čarolija me uvjerila da ću muža vratiti sljedeća dva dana. Kakva nevjerojatna izjava!! Nikad nisam vjerovao, pa je razgovarao sa mnom i rekao mi sve što moram učiniti. Onda ih radim bez povišice, pa me sljedeća dva dana, začudo, zvao suprug koji me nije zvao zadnjih 7 mjeseci da mi javi da se vraća. Tako nevjerojatna !! Tako se isti dan vratio, s puno ljubavi i radosti, i ispričao se za svoju pogrešku i bol koji je nanio meni i mojoj djeci. Tada je od tog dana naša veza bila jača nego prije, uz pomoć sjajnog bacača uroka. Dakle, savjetovat ću vas ako imate bilo kakvih problema, obratite se dr apati na email: dralaba3000@gmail.com ili ga kontaktirajte na whatsapp i viber na ovaj broj: +1(425) 477-2744.......

Anonymous said...

Želim upotrijebiti ovaj mogući način da cijenim jednog čovjeka kojemu iskreno zahvaljujem i visoko cijenim njegovu pomoć i dobrotu koju mi ​​je iskazao. Želim reći VELIKO HVALA DR. WALEU, vi ste zaista NAJVEĆI SVJETSKI BACAČ ČARONICA. bez kompromisnih riječi, DR WALE mi je pomogao da vratim svoj davno izgubljeni brak s mojim mužem i također vratio svoj život na svjetlo dana kada sam mislila da je sve nestalo. Sada sam novo stvorenje uz pomoć njegove moćne čarolije. prijatelji ovdje, molim vas, molim vas da više ne tražite spamere koji se ponašaju kao pravi bacači čarolija, NAJPRAVIJI I NAJPRAVIJI BACAČ ČAROLIJA je DR WALE NAJVEĆI NA SVIJETU. on je tako vjeran svojim riječima i njegove su riječi značajne. kontaktirajte ga sada na WhatsApp/Viber : +2347054019402 ili e-mail : drwalespellhome@gmail.com

Anonymous said...
This comment has been removed by a blog administrator.
Anonymous said...

Moja je sada želja da Bog nastavi blagoslivljati dr. Ibinobu za njegova dobra djela prema životima onih ljudi kojima je srce slomljeno. Moje ime je Michael DeBruin i ja sam iz Njemačke, prošlo je dosta vremena otkako se stav moje ljubavnice promijenio od brižnog tipa kakav je bila prema meni, ali kasnije se pokazalo da uopće nije brižna. Ali nedugo, kasnije sam otkrio da je moj ljubavnik imao aferu s nekim drugim, a zatim mi je još rekao da me ne treba nakon svega što smo prošli. Jednog dana, prijatelj mi je rekao za bacač čarolija, da s čarolijom Vratit ću svoju ženu, uzeo sam njegov broj mobitela, zatim sam ga nazvao i također WhatsApp njega na što mi je on odgovorio, a ja sam se žrtvovao čaroliju i kupio mi je predmete koje je koristio za žrtve i kasnije me nazvao da će mi se prije 48 sati moja ljubav vratiti i sada smo zaljubljeniji jedno u drugo nego ikad. možete ga dobiti na WhatsApp +2348085240869, e-pošta: dromionoba12@gmail.com.. Moja se ljubavnica vratila i prekinula s drugim tipom s kojim je bila u vezi... Hvala dr. Ibinoba

Anonymous said...

SAVRŠENI BACAČ LJUBAVNIH ČAROLIJA KOJEM SE MOŽETE KONTAKTIRATI ZA VAŠ PROPADNI BRAK I DA GA BRZO RIJEŠITE Ne mogu zaboraviti kako mi je DR WALE pomogao da obnovim svoj brak nakon četiri mjeseca rastave od muža zbog svađe, a ona je otišla i nikad se više nije vratila Ja, učinio sam toliko da je vratim, ali ništa nije išlo sve dok nisam vidio komentar na internetu kada je netko svjedočio o tome kako mu je DR WALE pomogao da vrati svoju ženu i tako sam ga kontaktirao preko njegovog WhatsAppa i nakon što sam napisao svoje objavio me uvjeravao da će mi pomoći da se vratim svom mužu u roku od nekoliko dana nakon bacivanja čarolije, a nakon što je napravio čaroliju moj se muž vratio kući i rekao da joj je jako žao što me ostavila, danas sam se vratio sa svojim mužem i oboje smo sretni i ponovno živimo zajedno. Znam da ima mnogo ljudi koji žele vratiti svoju ljubav, obratite se DR WALE-u jer on je savršen odgovor na vaš problem. Kontaktirajte ga: WhatsApp/Viber : +2347054019402 ili Email: drwalespellhome@gmail.com

Anonymous said...

Privilegija je podijeliti ovo čudesno svjedočanstvo sa svijetom. Suprug se razveo od mene prije četiri mjeseca i bila sam ispunjena grižnjom savjesti jer nisam znala što učiniti da riješim probleme sa suprugom. Tražio sam pomoć na internetu o tome kako bih mogao dobiti pomoć u svom braku i otkrio sam izvrsne svjedoke o DR WALE-u koji je napredovao sa svojim čarolijama. Stupila sam u kontakt s njim i gle, DR WALE mi je rekao da će mi pripremiti čaroliju koja će mi vratiti muža. Bio sam skeptičan, ali nisam imao drugu opciju nego raditi s njim. nakon tri dana muž me nazvao da se vraća kući i od tog dana do danas živimo mirno. Sada se vratio s toliko ljubavi i brige. danas mi je drago što vas sve obavještavam da ovaj bacač čarolija ima moć vraćanja ljubavnika i ono što najviše iznenađuje je da je naša ljubav sada vrlo jaka, svaki dan je sreća i radost. i nema ništa bolje od biti s čovjekom kojeg voliš. Toplo ću preporučiti DR WALE-a svakome tko treba bilo kakvu pomoć. ako imate bilo kakav problem kontaktirajte DR WALE-a, dajem vam 100% garanciju da će vam pomoći!!. Kontaktirajte DR WALE putem. WhatsApp/Viber: +2347054019402 ILI drwalespellhome@gmail.com

Anonymous said...

udala sam se za svog dečka iz srednje škole, oboje imamo troje djece. živjeli smo dobro sve dok nas njegova maćeha nije došla posjetiti. nakon tjedan dana kad je otišla, i moj se muž počeo čudno ponašati, bila sam i ja. Bio sam šokiran i iznenađen jer nikad nisam znao što sam krivo učinio. rekao mi je da prekida naš brak i da će povesti i djecu sa sobom. jer znam da moj muž nije bio takav čovjek s lošim srcem, samo sam trebala tražiti rješenje na vrijeme. tako sam naišao na DR WALE-a i vidio mnogo dobrih svjedočanstava o njemu. pa sam ga kontaktirao i rekao mu sve što se događa sa mnom. DR WALE mi je rekao da će pripremiti čaroliju za mene, i zamolio me da uzmem neke stvari koje sam također platio. Nakon što je bacio čini za mene, ispostavilo se da iza svega što se događalo u našem braku stoji maćeha mog muža. previše je razdvojila mene i mog muža, moja supruga maćeha je sada posramljena. sve zahvaljujući DR WALE-u koji je došao s pravom da mi pomogne iz ove nevolje. DR WALE je dobar čovjek od svojih riječi. možete se i vi javiti, i on će vam vratiti sreću. WhatsApp/Viber: +2347054019402 ILI Email: drwalespellhome@gmail.com

Unknown said...

Pozdrav svima, ja sam Maria Arapović. Dugo je vrijeme moj muž živio u drugom stanu zbog pritiska na poslu i bili smo jako sretni zajedno iako je nekoliko mjeseci bio odvojen od nas. Nisam znala da je kolegica s posla već bila u vezi s njim, što je natjeralo mog muža da podnese razvod od mene niotkuda. Znala sam da nešto nije u redu jer se nikada nismo morali toliko svađati ili svađati da ga natjeramo da ode. Bio sam istraumatiziran i tražim pomoć da se uhvatim u koštac sa situacijom koja me dovela do DR ISIKOLA zbog pohvala kojima su ga ljudi obasipali na internetu. Dugo smo razgovarali i rekao mi je sve što sam trebao znati o tome što se dogodilo i zakonskom postupku za rješavanje problema. Ispunio je svoja obećanja i vratio mi muža, a brakorazvodni proces je poništen. Sada nam se muž vratio kući i sretni smo zajedno. Doista je nevjerojatno kako ljudi mogu istinski pomoći drugim ljudima kada su u potrebi. On vam također može pomoći. Samo mu pošaljite poruku putem Vibera ili WhatsAppa +2348133261196 ili mu pošaljite e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com

Anonymous said...

Pozdrav svima, želim podijeliti svoje nevjerojatno iskustvo s najvećim čaračem dr. WALEOM. Suprug me varao i kad sam saznala da smo se posvađali što je dovelo do toga da on zatraži razvod, plakala sam i razboljela sam se jer sam ga stvarno voljela. kad sam tražio ljubavne citate na internetu, vidio sam ljude kako pričaju o njemu i njegovom sjajnom radu čiji je slučaj sličan mom, ostavili su njegove podatke za kontakt, kontaktirao sam ga i rekao mi je da se ne brinem da će nakon nekoliko tjedana otkazati razvod i da moj muž će mi se vratiti nakon što učinim sve što je tražio od mene, na moje najveće iznenađenje sljedećeg dana navečer to je bio moj muž, kleknuo je moleći me da ga prihvatim natrag, hvala vam još jednom, dr. WALE, vi ste doista blagoslov meni. On vam također može pomoći. kontaktirajte putem WhatsAppa/Vibera: +2347054019402 ili e-pošte: drwalespellhome@gmail.com

Unknown said...

Moje ime je Elena Eraković i ja sam iz Srbije, ali nalazim se u Švicarskoj. Ljubav ostaje nevjerojatna kada ste sa svojom srodnom dušom i sreća zauvijek vam je osigurana. DR ISIKOLO mi je dao do znanja da se može oporaviti ono što ti život čini lijepim baš kad sam izgubila nadu da ću vratiti svog čovjeka, a on mi ga vratio. Imali smo kompliciranu vezu i svađali smo se cijelo vrijeme, a on je ostavio slomljeno srce, a ja sam bila jadna. DR ISIKOLO pojavio se nakon nekoliko pokušaja da ga ponovno osvojimo i bezuspješno. Obnovio je ljubav i vezu između mene i mog čovjeka i nakon samo 48 sati, imali smo spoj i razgovarali o stvarima, a sada se planiramo vjenčati i živjeti sretno zajedno zauvijek. Riječi ne mogu izraziti moju zahvalnost DR. ISIKOLU i svi koji su o njemu govorili pohvalno, nikada nisu lagali o njemu jer on je zaista vrijedan povjerenja. Kontaktirajte ga danas i dopustite mu da i vama pomogne. email: (isikolosolutionhome@gmail.com) ili mu pošaljite poruku putem Vibera ili WhatsAppa: +2348133261196

Unknown said...

Ove riječi zahvale dr. Isikolu dolazim od mene Antonija Galovića i iskreno mu zahvaljujem na dobrom djelu. Izgubio sam naš brak i prekrasan dom uništen nesrećom gledajući svoju ženu kako odlazi zbog laži kojima je bila hranjena i nesigurnosti koje nikada nisu bile istinite. Od početka sam se zakleo da nikad neću biti varalica i stajao sam na svome kako bih osigurao izgradnju sretnog doma, ali nažalost nikad mi nije dovoljno vjerovala. Mjesecima sam lutao pokušavajući je vratiti i tražio pomoć iz raznih izvora, uključujući njezinu obiteljsku intervenciju, ali nikad nisam uspio. Došao sam u kontakt s dr. Isikolom u kojeg sam sumnjao u ranijoj fazi s kojom smo stupili u kontakt. Morao sam održati nadu živom i pridržavati se procedura baš onako kako mi je sve objasnio. Uvjerio me da se vratila, što se dogodilo nakon dva do tri dana, a ja još nisam pronašao riječi da izrazim koliko sam sretan i zahvalan što poznajem svog sina i ja njegovu mamu kod nas. Svima govorim o dr. Isikolu i njegovom dobrom srcu koje pomaže ljudima. Neće vas iznevjeriti ako ga isprobate. Kontaktirajte ga putem e-pošte: isikolosolutionhome@gmail.com Također ga možete WhatsApp/Viber na: +2348133261196

Anonymous said...

Ponekad se u našim brakovima dogode sranja, ali neće uvijek trajati kad se borimo da ih popravimo, imala sam problema s brakom Srpanj 2021. bilo je užasno iskustvo da sam skoro izgubila brak, moj je muž mislio da varam jer sam uvijek primati pozive s posla pokušala sam ga natjerati da shvati da su oni samo moji suradnici nikad mi nije vjerovao podnio je zahtjev za razvod i papiri su vani, bilo mi je to kao san, ali sve je to bila stvarnost, trebao sam ga zaustaviti jer volim ga, bio je to prekrasan brak i nisam mogla ni zamisliti da napustim brak, morala sam potražiti pomoć od DR WALE-a, objasnila sam mu svoju situaciju i naravno da mi je pomogao, pripremio je ljubavnu čaroliju za mene i uvjerio me u sigurnost, Moj muž je zaustavio razvod i ponovno me voli, Zato sam ovdje da kažem ljudima o DR WALE-u i kako mi je pomogao. Ako prolazite kroz probleme u braku i vezi, kontaktirajte ga na njegov WhatsApp/Viber: +2347054019402 ILI e-mail: drwalespellhome@gmail.com

Anonymous said...

UČINKOVIT I MOĆAN BACAC LJUBAVNIH ČAROJA DR WALE
Muž me je odbacio nakon pet (5) godina braka samo zato što ga je druga žena začarala i ostavio mene i dijete da patimo. Jednog dana dok sam čitao po webu, vidio sam post o tome kako ovaj bacač čarolija na ovom WHATSAPP-u +2347054019502 pomaže ženi da vrati svog muža i dao sam mu odgovor na njegov WHATSAPP i on mi je rekao da je žena imala uroke na mog muža i rekao mi je da će mi pomoći i nakon nekoliko dana da ću dobiti svog muža nazad. Vjerovao sam mu i danas mi je drago što vas sve obavještavam da ovaj bacač čarolija ima moć vratiti ljubavnike. jer sam sada sretna sa svojim mužem. Hvala za DR WALE. Kontaktirajte ga na WhatsApp/Viber broj: +2347054019402 ili E.mail: drwalespellhome@gmail.com Hvala vam DR WALE. Neka vas vaši bogovi uvijek nagrade za vaše dobro.

Anonymous said...

Ozbiljno ne mogu sakriti radost i sreću koju trenutno osjećam u sebi. Već više od godinu dana imam problema s vezom. Muž me ostavio prije 2 tjedna nakon 18 godina braka. Otišao je zbog djevojke preko 20 godina mlađe od njega i život mi je bio jako težak emocionalno, ali nastavio sam se moliti i vjerovati u Boga sve dok nisam došao u kontakt s dr. Ilekhojie i svi problemi u mojoj vezi su nestali, on je obavio ritual pomirenja i vratio je mog muža nakon 48 sati od kontaktiranja s njim… Zauvijek ću biti zahvalna dr. Ilekhojieu na njegovoj pomoći.. KONTAKTIRAJTE GA SADA WHATSAPP/NAZOVITE preko +2348147400259 E-POŠTA: gethelp05@gmail.com

Unknown said...

KADA TRAŽITE POUZDANOG BACAČA ČARONICA KOJI ĆE VAM POMOĆI VRATITI BIVŠEG, KONTAKTIRAJTE DR. ISIKOLO
Dobar dan svima ja sam Denisa Antunović. Bilo mi je jako teško kad me dečko ostavio zbog druge dame. Bila sam emocionalno slomljena i nisam znala što učiniti da ga vratim. Mjesecima sam bila u nevolji i tražila pomoć odasvud dok nisam saznala za DR. ISIKOLO. Kontaktirao sam ga i objasnio mu svoje probleme. Bio mi je voljan pomoći i poticati me da se pridržavam procedura kako bi mogao obnoviti ljubav između mene i mog čovjeka i također osigurati da se oboje ponovno vratimo jedno drugome. Ispunio sam sve uvjete i on je odradio svoj posao. Nakon 48 sati, dobila sam poruku od dečka u kojoj traži spoj kako bismo riješili stvari. Sada smo opet zajedno i to zahvaljujući DR. ISIKOLU. On vam također može pomoći ako ste voljni vjerovati i ostati puni nade. Samo mu pošaljite e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com Možete mu poslati i WhatsApp na +2348133261196

Anonymous said...

MOJ MI SE SUPRUG JAVIO UZ POMOĆ DR. WALEA I UISTINU SAM ODUŠEVLJENA. Pozdrav svima. Kad je izgubljena svaka nada da će moja veza između mene i mog dečka ponovno funkcionirati, otišla sam na internet u potrazi za pomoći te sam pročitala i kontaktirala DR WALE-a preko njegovog WhatsAppa +2347054019402 koji je došao i sve popravio i ostat ću ga cijenjen zbog ostatak mog života. Previše sam puta prošla kroz emocionalnu traumu zbog beskrajnih problema koje sam imala sa svojim muškarcem i to je dovelo do našeg prekida i zato sam potražila pomoć i saznala za DR. WALE-a koji me spasio. Rekao mi je procedure i požurivao me da se pridržavam, što sam rado učinio i nije odgađao proces davanja rješenja za moje probleme i dobio sam rezultat za samo tjedan dana, kako me je uvjeravao. Nemojte se truditi tražiti pomoć negdje drugdje jer on je predobar u pomaganju ljudima. Pouzdan je i pošten pa mu pošaljite poruku putem WhatsAppa/Vibera: +2347054019402 ili e-pošte: drwalespellhome@gmail.com

Unknown said...

Pozdrav svima. Moje ime je Anna Grubišić i ovdje sam kako bih zahvalila velikom dr. Isikolu što je riješio moje bračne probleme. Moj se brak srušio zbog beskrajnih problema i poteškoća koje sam imala s mužem. Otišao je bez osvrtanja, a ja sam bila sama toliko mjeseci. Njegova obitelj je intervenirala i dalje se ništa nije promijenilo. Bila sam emocionalno slomljena i izgubila nadu da ću ponovno pronaći ljubav jer on je bio sve u čovjeku kojeg sam ikada željela. Baš kao i mnogi ljudi, i ja sam saznao za DR. ISIKOLO kada sam počeo tražiti pomoć. Dugo smo razgovarali o mojim problemima i on me uvjerio da ću dobiti rješenje koje mi je potrebno. Nisam imao izbora nego postupiti u skladu s njegovim postupcima, a on nije ništa odgađao. Napravio je ljubavnu vezu za mene i mog muža i ljubav i sreća koju smo dijelili su vraćeni i stigao je do mene točno nakon 48 sati kako je DR ISIKOLO obećao. On je doista divan pomagač i vrijedan je povjerenja. ako imate bilo kakvih problema, samo mu pošaljite poruku putem WhatsApp +2348133261196 ili mu pošaljite e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com

Anonymous said...

Samo sam uzrujana što sam toliko puta prevarena. Hvala vam dr. Ilekhojie, volio sam da sam vas ranije pronašao, uštedjelo bi mi mnogo boli i novca. Probao sam mnogo bacača čarolija, bijele magije, energetskih iscjelitelja. Pokušao sam i ništa od njih nije uspjelo. Obećali su mi mjesec i da ću vratiti bivšeg muža jer su stvari bile komplicirane i moj se muž odselio. Potrošio sam dovoljno novca da odem na putovanje iz snova u Južnu Ameriku, ali kakva je svrha ići na putovanje iz snova bez ljubavi svog života. Dr Ilekhojie mi je dao nadu i njegova iskrenost je dašak svježeg zraka. Sada sam opet zajedno sa svojim mužem i ocem moje djece i stvari idu glatko. Hvala vam na pomoći Dr. Nazovite/Whats-app: +2348147400259 ili e-poštom: (gethelp05@gmail.com

Unknown said...

Moje ime je Lora Arapović. Nisam znao da ljudi mogu biti tako ljubazni, nesebični i nevjerojatni sve dok mi DR ISIKOLO nije pomogao s mojim problemima u braku. Moja zajednica s mužem nije trajala ni godinu dana kada smo počeli imati problema. To je bilo toliko često da sam pala u depresiju i nastavila se boriti s njom, au isto vrijeme me muž ostavio i zakleo se da se više nikada neće vratiti. U tom trenutku nisam znao što da radim sa svojim životom. Morao sam nastaviti tražiti pomoć dok mi DR ISIKOLO nije došao u pomoć. Nakon što je obavio dužne konzultacije, bilo mi je jasno da bivša ljubavnica mog supruga nastavlja manipulirati njime kako bi ga vratila. DR ISIKOLO mi je rekao što da radim i sa svim uvjerenjima, rezultat moram dobiti nakon 2 dana što sam poslušao i on mi je pomogao i rezultat je bio tako nevjerojatan. Sada mi se suprug vratio i začećemo svoje prvo dijete u toplini i sreći. ako imate sličnih ili ljubavnih problema, samo mu pošaljite poruku na Viber/WhatsApp +2348133261196 ili na e-mail na: isikolosolutionhome@gmail.com

Unknown said...

Moje ime je Goda Bradić. Prošla sam kroz teške trenutke s različitim muškarcima pronalazeći pravu ljubav i istinsko prihvaćanje dok nisam upoznala svog muža koji je ušao u moj život i volio me bez riječi. Živjeli smo zajedno 2 godine i bili smo sretni dok nije došlo do previše svađa i razišli smo se. Mislila sam da mogu nastaviti, ali sam shvatila da sam duboko zaljubljena u njega i da trebam zauvijek s njim. Nisam imao izbora nego potražiti pomoć što me navelo da kontaktiram dr. Isikoloa znajući kako je mogao pomoći drugima. Posvetio mi je svoju pažnju i dao sve od sebe da nas ponovno pomiri i nakon 48 sati rezultat se očitovao, vratio mi se i ponovno smo se pomirili. Sada su se ljubav i sreća vratili i sve što mogu reći je da istinski cijenim dr. Isikolo jer je nesebično pomogao meni i drugima. Njegov kontakt putem e-pošte: isikolosolutionhome@gmail.com Također ga možete WhatsApp na +2348133261196

Rusmir said...

Gospodine Bilicu,

Posto vec dugo zivim u republici Austriji (Graz), osjecam se obaveznim da vas pitam za dozvolu, da vasu knjigu isprintam (radi ponovnog lakseg citanja).
Znam da je nekima ovo pitanje smijesno, ali eto u Austriji prava pisca "Copyright" se shvataju dosta ozbiljno.
Vjerujem da je to tako i u Sjedinjenim Americkim Drzavama.
Doduse nisam nigdje vidio dfa ste napisali, zabranjeno kopiranje i preuzimanje / nprintanje knjige.

Pozdrav

Rusmir Hrnjic

2024.

 Imao sam obicaj da napisem ,,neku,, o godini na izmaku ,pa kako ni ova 24, nije bila  nista generalno  drugacija od one prije ,nije zgore p...