ZA Filipovica, PROTIV Jendruha

Dizem 2 prsta. Danas sam napravio dvadesetak pica, desetak sendvica i jos neke hrane, onako, uobicajan dan, manje vise dosadan ili gotovo isti kao i juce, kao i sutra, pa sam se vratio kuci i otisao na nwbih, kad ono polemika. Jebote, poslije svega malo zabave.

Ja sam za sve sto je napisao gospodin Filipovic i protiv svega sto je napisao gospodin Jendruh. Nek se odmah zna na pocetku.

Gospodin Filipovic pise iz pozicije pobjednika, odnosno gospodin Filipovic je, vjerovatno, glasao u svom zivotu samo za one koji pobjedjuju, a gospodin Jendruh, kao i ja sam, smo glasali za gubitnike. Ko nam je kriv. I ovu nwbih stranicu, cini mi se, samo citaju oni koji su glasali kao ja, mada na nju ponekad zalutaju i pobjednici. Odmah se vidi razlika. Da se vratim na pobjednike, pa cu redom od gospodina Tudjmana, do gospodina Milosevica, pa do gospodina Izetbegovica, pa do gospodina Busha, pa do gospodina Dodika i gospodina Silajdzica.

Ja nisam glasao ni za jednoga, a svi pobijedili. Narod glasao. Lud narod, ili lud ja. Prije ce biti lud ja. Gdje ce gotovo jedan cijeli narod biti lud? Da ne pricamo puno o onima kojih vise nema. Bilo i proslo. O Bushu takodje necemo, nije nas, pa da malo o Miloradu i Harisu prozborimo.

Svi mi volimo fudbal. Fudbalskim rjecnikom ova dvoijca nose iste dresove i iste brojeve na ledjima i dan danas, kao i prije petnestak godina, samo sto sad na prsima imaju drugu reklamu. Ne izjednacavam. Ne daj boze. Kako cu izjednacavat dva igraca iz 2 razlicita tima?

OK, idemo ovako. Dodik ne valja nikome osim Srbima, a Haris valja samo Muslimanima. Uh, zapetljah se. OK, da probam ponovo. Haris je nama najbolji, a Dodik nam ne valja. Opet mi ne ide. Skup, mislim na ovaj u kome je neko i pozitivna strana, jednak je zalosti, tragediji, ,jadu i cemeru svake vrste. Da o negativnoj polovini ovog skupa ni ne govorim.

Idemo dalje. Narod bira, a mi, uglavnom, gubimo. Ko mi? Pa mi gubitnici. Mene je, inace, izbor gospodina Harisa i gospodina Milorada jako podsjetio na Njemacku poslije drugog svijetskog rata, gdje bi, recimo, na izborima 1968 pobijedili Herman Gering i Martin Borman.

Ma ne izjednacavam, majke mi. Ima pozitivna i negativna strana. O tome i govorim. Americki ustav ne dozvoljava da predsjednik Amerike bude covjek rodjen van te zemlje. U bosanski ustav bi se moralo utkati da se papcima zabranjuje bavljenje politikom, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. Sta je definicja papka necu namjerno reci. Podrazumijeva se.

Dosao ja kuci. Mrzak, umoran, nikakav. Kad ono polemika. Mislim - da se ukljucim, ili da se ne ukljucim. I ukljucim se. Kad smo ga mi, vecina, nas petorica poceli tuci! Postovani gospodine Jendruh, Vi sa vase gubitnicke pozicije i nemate pravo glasa, ili imate, ali bi Vam ga ja oduzeo. Pravo na izbor imaju samo oni koji glasaju za dobitnike, tipa onih koje sam gore pomenuo, a da gospodin Dodik pere zadnjicu kao i gospodin Silajdzic, sigurno mu nikad, kao i ovom drugom, vode za straznjicu ne bi falilo, ali bi je uvijek bilo nedovoljno da ruke sapere. A za obraz da i ne pricam.

Bozija volja

Od Boga i Bozijom voljom i zivot, i smrt, i ljubav, i bijes, i rat i mir. Tako je lakse i bolje za sve. Covjeku je ostavljeno tek ono sto Boga ne zanima. Dorada. I malo detalja.

Danas svi vjeruju: i kapitalisti, i komunisti i oni izmedju. Vjeruju i robovlasnici, a vjeruju i njihovi robovi.

Imao sam najbolje drugove na Svijetu. Imali ste najbolje drugove na Svijetu. Imao sam najbolju raju, a i vasa je bila najbolja. Niko nije imao bolju raju od nas. Niko.

Bili smo najpametniji, najljepsi, najjaci. Bili smo naj. Svi mi i nasa raja. Dijelili dobro i zlo iz dana u dan.

I za rat kazu da je Bozija volja. OK. Za mir isto i za sve ono sto mir nosi.

U ratu sam izgubio raju, a ostali su mi drugovi. Bili bi mi opet raja kad bi nas sastavili na jednom mjestu, i to opet najbolja.

Bozijom voljom, nesto nas je ostalo u Bosni, ostale je Bog poslao sirom Svijeta, da se izgubimo, jer smo zli, ili da nesto sirimo jer smo najbolji.

Nema tog Amerikanca, Engleza, Kineza, Indijca, Talijana koji, recimo kao mi, ima najbolje drugove u, opet recimo, 5 svjetskih zemalja, a i u mnogo vise. Za Amerikance sam sto posto siguran. Ovi sa Floride tesko da imaju nekog poznanika i u Georgiji. Siguran sam i za ostale.

Da pocnem nabrajati: Bozijom voljom danas imam najbolje drugove u: Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemackoj, Svedskoj, Norveskoj, Danskoj, Italiji, Svajcarskoj, Francuskoj, Ceskoj, Slovackoj, Americi, Kanadi, Australiji. Treba li jos? Cista slucajnost ili Bozija volja.

Dugo sam mislio da smo kaznjeni Bozijom voljom i razbacani po Svijetu, a sad sam shvatio da smo, zapravo, u misiji, slicnoj onoj u koju je Bog slao i prije svoje izaslanike. Mi smo najpametniji, najbolji, najljepsi, izabrani da budemo takvi i budemo tu gdje jesmo.

Istina je ono u sta vjerujete, a danas nevjernika vise nema, Bozijom voljom.

Putin - glasnogovornik Evrope?

Geografski lijepa, politicki trula, vojno nemocna. Evropa. Vladimir Putin i prica o Carevom novom odijelu. Mjesto Minhen, nekoliko decenija kasnije.

Samo politicki diletanti mogu povjerovati da je Ruski predsjednik rekao ono sto samo on vidi i da je to kazao onima koji o tome pojma nemaju, a sto je odjeknulo ovdje u Americi, kao pocetak novog hladnog rata. Mnogo je vjerovatnija varijanta da je Stara dama samo pred Putina izbacila gotov govor i iskoristila ga kao glasnogovornika da mali Rus kaze ono za sto evropska gospoda nemaju muda. Kolika je cijena Putinovog govora pokazat ce vrijeme, ali se mora ocekivati tante za tante.

Da krenemo redom. Ono sto radi americki predsjednik, manje vise i u raznim varijantama, odgovara ujedinjenoj Evropi. Prljavi poslovi kojima se niko na starom kontnentu ne zeli baviti daju se Amerikancima. Ponekad ti kauboji i prekorace ovlastenja, ali je i to dio rizika u igri - Ostani po strani. Igra po sistemu - isturi drugoga - kosta, a ponekad prorade i obziri u obliku javnog mnijenja, pa se onda svi, od Pariza do Rima i Minhena, pitaju sta to bi. Ko biva nisu znali.

Amerikanci su posteniji. Igraju prljavo i na prvu loptu i to ne kriju. Ponekad sa uspjehom, ponekad sa manje uspjeha, a ponekad gube. Predsedniku Bushu po svemu sudeci nece uspjeti da do kraja svog mandata natjera cijeli Svijet da pocne jesti svinjetinu, a da on bude jedini proizvodjac i njen distributer.To se ovdje i ne krije.

OK, Putin je rekao istinu, ali nije otkrio vrucu vodu. Ono sto je interesantno je da se to desilo samo godinu prije novih Americkih predsednickih izbora.

Sprema li se stara dama za novog americkog predsednika na vrijeme? Izgleda da sprema. Bush je republikancima u 2 svoja mandata nanio toliko stete, da bi bilo pravo cudo ako slijedeci predesednik ne bude demokrat. Ovo je realnost, ali se i cuda desavaju.

Klap, klap za Putina. Ko se sjeca Bosne jos i sta bi bilo da nije bilo ovih koje Putin napada pred evropskom gospodom koja guta knedle, od stida svake vrste ili od nemoci da ih kroz grlo proturi?

Ako moram da biram, ja sam za Amerikance, koji jesu supci, ali im karakterna osobina nije da su i pizde.

Deri u svemiru

Prve novine koje sam kupovao i citao redovno u svom zivotu, zvale su se Plavi Vjesnik i u tim novinama moj omiljeni crtani junak se zvao Den Deri, astronaut, koji se jako uspjesno sirom Svemira borio za pravdu i redovno pobjedjivao. To je bilo u Sarajevu, dalekih sedamdesetih godina.

Danas zivim u Orlandu, na Floridi, i kad god vidim Shatl ili cujem i procitam pricu o astronautima, sjetim se Njega. Den Deri, junak mog djetinjstva.

Ovo je klasicna ljubavna prica u trouglu, veoma moguca i realna, a desila se ovih dana, ne u Bermudskom trouglu, nego ovdje u Orlandu, pa je mozemo nazvati i Pricom o orlandskom trouglu.

Ona astronaut, vec bila u svemiru. Udata, majka troje djece. U skoli za astronaute provela vise od 10 godina. On astronaut, ozenjen, djeca. Na televizijskim ekranima lijep ko upisan u onom bijelom odijelu. Smijeh od uha do uha. (Da mi se samo jednom slikat u onom odijelu!) Treci spic trougla je opet ona. Nije astronaut, nego njegova zemaljska veza ili osoba koja je postala broj 2 u njegovom zivotu, ako pod broj jedan podrazumijevamo njegovu zenu. To sto je postala br 2 podrazumjeva da je sa te pozicije skinula sirotu astronautkinju, koja se nije mogla pomiriti sa tom cinjenicom i koja je odlucila da se rijesi suparnice. Pokusaj nije uspio i epilog je da je svemirska osvetnica uhapsena, a kasnije i pustena uz kauciju, a ceka je sudjenje za pokusaj ubistva.

Meni nikad dvije stvari oko svemirskih brodova nisu bile jasne. Prva je bila kako astronauti u brodu koriste wc solju, a poslije sam saznao da u solji ima usisivac, i druga, da li Nasa ima tajne sexsualme projekte u svemiru i da li su ovo dvoje astronauta bili dio tog projekta? Poslije ove afere Nasa ce morati dati odgovor i na ovo pitanje.

Vecina nas nikada nece saznati ljepotu sexsulanog uzivanja u svemiru, ali mora da je nesto jako strasno, ako je suditi po ovoj zeni astronautu. Sad mi je jasnije i zasto neki bogatasi daju i 20 miliona dolara da odu u svemir, bez obzira radilo se o mjesovitoj ili samo muskoj posadi.

Kod nas je bilo medjeda, a nije bilo astronauta i svemirskih letjelica, pa je kod nas kruzila poslovica: Jebi dobro medjeda u sumi, eto ga za tobom u carsiju, a ovdje bi ta poslovica izgledala ovako: Jebi dobro astronautkinju u shatlu, eto je za tobom u Orlando.

Deri u Svemiru i pozdrav iz Orlanda.

Zemlja izbjeglica

Dobro osjetim, a zlo prepoznajem, bar se tako nadam, bez obzira radilo se o ljudima, pojavama ili dogadjajima. Ne spadam u grupu ljudi koja je spremna i zivot dati za opravdanost svoje teorije, pa dozvoljavam da drugi misle drugacije, bolje ili samo da misle.

Tomo je moj drug. Sjedimo subotom, pijemo pivu i pricamo o svacemu. Ponekad razgovaramo o mojim tekstovima, jer Tomo redovno cita NWBIH. Ponekad ovo pricamo samo poslije prve, nekad poslije pete pive. Ovo je bilo poslije pete.

Sa nepotrebnim obzirom, uz obaveznu opasku, da voli ono sto pisem, Tomo mi kaze, da nikad nije procitao moj tekst u kome je bilo nesto pozitivno receno za Ameriku ili Amerikance.

Zamisljam veliki poster na kome je fotografija ljudske sake u velicini bar 3 puta vecoj od prirodne. Oziljci, kraste, ispucali nokti ispod kojih se crni, a sve u boji i na jednom prstu prekrasan dijamantski prsten sa podlogom od bijelog zlata, radi kontrasta. Zenska ili muska ruka. Svejedno je.

Pokusajte zamisliti ovu fotografiju, koja moze biti reklamni poster za proizvodjace nakita ili za neku kremu za ruke, a moze biti samo plod maste.

Sta prvo vidite? Ruku da zalite ili prsten da se divite? Neko ce prvo primijetiti prsten, sto je, naravno, normalno, a neko samo saku, sto je takodjer normalno. Kad bi trebalo da tu sliku nekom prepricate sta biste mu rekli?

Vecina nasih ljudi je u Ameriku dosla iz neke druge zemlje. Malo nas je ovamo doslo direktno iz Bosne.

Vecina nasih danas u Americi kazu da su tamo negdje imali sve, nisu radili nista i da su tamo negdje dozivljavali ponizenja od onih koji su im sve dali.

Ponizenja iz razloga sto ti nisu znali nas, ili su nas dobro znali, a nisu znali sebe, ili kombinacija svega ovoga.

Amerika je zemlja izbjeglica i niko ti nista ne daje, a nema onih vrsta ponizenja iz razloga koji se zove da nas ne znaju, da ne znaju sebe i da ih se jebe u principu za nas i odakle smo.

Jedan moj prijatelj, inace Palestinac, sudbinom i silom je gotovo cijeli svoj zivot pronomadio Svijetom i skrasio se u Americi. Kaze da bolje zemlje za izbjeglice nema.

Gledam prekrasni dijamantski prsten i pitam se koliko samo kosta. A ruka? Jebo ruku! Ionako je samo za raditi.

Madjarski jugonostalgicar

Mister Su je stara korejska lopina. Vec deset godina ima piljaru na cosku Stejt Roda 434 i Renc Lajn Roda. Osim njega tu radi i njegov sin, kojeg zovu Keni, mada ja sumnjam da mu je to pravo ime i ponekad njegova zena, kojoj ime ne znam, ali kad je god vidim podsjeti me na Tita, i njegove posjete Koreji i na onu djevojcicu sto mu je na nasem jeziku pjevala Druze Tito mi ti se kunemo. Ne znam zasto, ali me podsjeti. Piljara je velika i dobro radi ako je suditi po voznom parku porodice parkiranom ispred. Ovi pripadnici omrazenog komunistickog sistema u proslosti, vise vjeruju njemackim proizvodjacima kola, nego kapitalistickoj braci iz komsiluka.

Osim ovih nasmijanih i uvijek ljubaznih Korejaca, u prodavnici radi i 5 Meksikanaca, neznam jel istih, ali ih je uvijek 5 i meni su uvijek slicni, mjenjali se ili ne. To sto je mister Su izabrao bas Meksikance i nije slucajno,,jer, kazu da na svijetu nema boljih radnika za manje para, a Mr. Su je, kao uostalom i vecina onih koji se nisu ovdje rodili, veoma brzo naucio sve trikove, lazi i prevare ovog sistema, dodao malo svog i pronasao formulu biznis uspjeha.

Vec dugo vremena idem u tu piljaru i nikad ne obracam posebnu paznju na osoblje i sve je isto kao i juce, kao i prije 2, a i prije 5 godina. Meni svi Meksikanci jako lice na patlidjan okrenut naopako, pa da su stavili i samog generala Zapatu,ja ne bih vidio promjenu u sastavu radne snage ove prodavnice.

Kupovao sam povrce, pipao paradajz, kad covjek do mene na tecnom nasem jeziku rece da mi zeli dobar dan, sto me malo trznulo, a jos se vise iznenadih kad sam vidio da taj isti iz velikih drvenih gajbi vadi i slaze paradajz u korpe na pultovima. Prva reakcija je naravno - Nas, a nije. Ime mu je Andru, rodjeni je Madjar, koji je svojevremeno pobjegao u Austriju preko Jugoslavije, tu zivio dvadesetak godina, a onda dosao na Floridu.

Konverzaciju smo nastavili i narednih dana, na nasem jeziku,, jer Andru osim ovog jos govori njemacki, engleski, spanski i, naravno, madjarski.

Kad sam sredio papire u Austriji, vec sutra sam bio u Jugoslaviji i tako svake godine po dvadesetak dana. Nema ljepse zemlje i boljih ljudi na Svijetu, kaze Andru. Pricao mi je jos puno o tome, pa sam poslije mjesec dana zakljucio da veceg jugo-nostalgicara, pa ni medju Bosancima, od ovog covjeka na Svijetu nema. Kaka Madjarska, Austrija, Amerika prema Jugoslaviji! Slusajuci Andrua gotovo da sam ponovo zavolio svoju vlastitu bivsu zemlju.

Andru ima blizu 60, tako i izgleda. Ozenio se, kaze, prije godinu dana Marijom, Portorikankom, koja je tek neku godinu starija od 20. Zive on, Marija i njena mama tu, blizu piljare. Mama joj je, inace, dvadesetak godina mladja od njega. Pokazivao mi je i sliku Marije, maminu nije, a Marija ko Marija, ko i svaka portorikanska cura, po jednom kalupu, utegnuta, zategnuta, naprijed dvije sise spojene u jednu. Mama joj je garant ista, sa malo bora.

Jednog dana, mozda, kaze Andru, vracam se, kad zaradim dovoljno da kupim kucu u Jugoslaviji, a za godinu-dvije cu voditi Mariju i mamu da im pokazem Jadransko more.

Dok nisam upoznao ovog Austro-ugarca mislio sam kako smo mi najnesretniji narod na Svijetu. Imali domovinu, izgubili je, dobili druge, a zivimo u trecim. Uvijek postoji gore od goreg i bolje od boljeg, a Andru je imao jednu, volio drugu, otisao u trecu i sad zivi u cetvrtoj.

Tu medju gomilama americkog plasticnog voca i povrca, bez crva, pricamo ja i on okruzeni Meksikancima, Korejancima, Indijcima, Amerikancima o tome kako je bilo nekad lijepo tamo kod nas, a ovi sto nas gledaju i cuju ionako ne razumiju, malo zbog jezika, a i da razumiju jezik tesko bi im bilo objasniti, a ne bi ni vrijedilo, o cemu mi to pricamo sa toliko sjete u glasu.

Dragi Djepeto

Dragi,dobri i posteni moj Djepeto;

Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro znas da sam slavio Novu godinu, ali se ne sjecas i ne znas da li sam slavio Bajram ili Bozic, pa koristis priliku kako su ublizu, da mi ih cestitas, jer mislis da dobrih zelja, bez obzira na povod, nikad nije dosta. Cestitam i ja tebi sve sto slavis, a da ti odgovorim na ono sto si me pitao o tome jesam li se vjerski aktivirao, tamo u Americi, odnosno jesam li pod stare dane izabrao Boga i crkvu kome i gdje cu se moliti. Kaze mi neki dan mladja kcerka: Tata od nas 35 u razredu, samo ja i George ne idemo u crkvu. Pitam ja ko je George, jer znam ko je moja kcerka. Kaze ona Rumun i tako saznah ko su oboje. Da ti ne duzim pricu, ispade njih dvoje jedini ne vjeruju, a ostali vjeruju. Tako ispada. Zadesi me dijete, a ja da skrenem temu pitam je koliko od njih 35 ima istog tatu i istu mamu sa kojima zivi. Kaze ona dvoje, George i ja, a ostali imaju bar po dvije -tri mame i po nekoliko tata, pa ja sracuno da 33 djeteta imaju 48 mama i 56 tata i svi idu u crkvu.Ne znam sto ti pisem ovu matematiku, a ne pravdam se i ne znam sta je bolje, a sta lakse objasnit, sta je teze, a sta losije za kazat, ali eto da nekom kazem, pa mi je odmah lakse.

Nego pitas me za malog, sta ja mislim da ga posaljes ovde u Ameriku na koledj. Kazes da Pinokio vec repa ko pravi raper i da bi mu to mozda bila sansa da zaradi koji dinar uz skolu. Sad, sto se koledja tice, ovako ti je: oni dobri su skupi, oni losiji ne vrijede, a sto se repanja tice, reci mu da obavezno nauci dok pjeva i da se drzi jednom rukom za onu stvar dok je u drugoj mikrofon. To je ovdje pravilo, nesto ko da imas 2 mikrofona, stereo. A iskreno da ti kazem, ne znam ja jel on bas za Ameriku. Emotivan je on previse. Kod njega se sve vidi na licu, a kad bi Amerikanci bili ko i on, ovu bi zemlju zvali zbog lazi, zemlja dugih noseva, a ne dugih nozeva. Toliko od mene, a za kraj da ti jos nesto kazem o Americi, pa ti saberi i vidi. Nije ovdje laz kad se laze, nego je laz kad govoris istinu, a niko ti ne vjeruje.

Pozdravlja te i voli tvoj prijatelj Dalibor.

P.S. Ne jedem ja pitu od krompira zato sto je ukusnija od kavijara, nego sto mi je draza i sto sam naviko, a ti pozeli srecu svima  i nek slave ono sto hoce i na sta su navikli.