Nura

Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima 6 mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Cekala je na ovo vise od 7 godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela vise od 5 godina, snahu vise od 7, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za 6 mjeseci, k’o da su je zatekli. K’o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauca i pocela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je vec zapaljenu cigaru.

Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snasao, a poslije nije imao vremena kad se snasao, razumjela je Nura namericke price, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da ce doci, kad tad, ali ce doci.

Pripreme za docek su, zapravo, pocele vec sutradan. Treba okrecit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro sta Mido voli, sta je volio. Vratila joj se volja za zivotom.

Jel’ rano za krecenje? Jest, ali nije za dogovor. Nasla je majstora od cetke i detaljno ugovorila datum. Stan ce biti k’o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pusit nece u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmisljala je.

Proleti 6 mjeseci k’o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stolnjaci, cvijece na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bi ovih nekoliko dana otisla da spava kod nekog drugog, da ne narusi ovaj red pospremljen za njih. Da pocne kuhat jos je rano, ali nije da se i frizider napuni. Rano je jos za sve, ali bi najradije sad pocela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene kosulje kod Kineza. Sebi inace nije nista novo kupila ima 5 godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa 2 dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak’a sam, trajnu nisam dala skoro 10 godina.

Pripreme za docek njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale 6 mjeseci. Najteze je bilo zadnja 4 dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome 4 godine, nije vise razmisljala. Nije htijela, al’ misli su same isle. Nije Mido mogao tad doci na dzenazu ocu. Kaz’o je da mu nisu dali u firmi. Cim dodju, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje.Volio je Mido oca vise nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar moze planirat, a ostalo nek oni sami odluce. Sve sto je zamislila ucinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tacno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, da ce poslije malo na more, da djeca vide.

Sacekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taxsija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma’ prepoznala! Jest da je smrs’o i malo se uozbiljio, al’ je to onaj njen isti Mido, k’o da ga je juce vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepce ocima vise nego nekad. Djece ne moze da se nagleda. Djece njenog Mide.

Samo da je Ramiz ziv da vidi djecu, mislila je i plakala, od srece ili zalosti, nije znala, ali je plakala.

Nisu tu noc sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je cekala zoru, ko zna koju tih dana, osluskivala hoce li ko ustat da kafu pristavi, da dorucak spremi. U stanu je bilo hrane ne za 4 gosta, nego za 40, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole sto i Mido.

Gosti su ustali oko 12. Kafa se popila, a Nura nije skidala oci sa unucadi, pa joj se ucinilo da se zbog toga djeca osjecaju nezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmedju sebe pricaju americki.

Znaju oni i nas, objasnjavao joj je Mido, slabo govore, al’ razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo zivi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura.

Nakon dorucka svi su otisli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se moze pojesti hamburger i frenc frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i cula ih je, al’ nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pricala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje joj je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijeta na kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pusio cigaru za cigarom, a snaha pozurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura cula al’ nije izlazila.

Sutra joj je uz kafu snaha pricala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da vise nema stare raje, djeca su izmedju sebe pricala americki i slusala neku muziku na usima. Poslije su svi opet otisli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da ce sa svojim roditeljima, koji su inace zivjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ici u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu sa parama i da mu kaze, da te pare vise njemu trebaju nego njoj. Poslije je Mido vidio da su to bile pare koje je on njoj slao, a i nesto vise.

Na kraju su rekli da ce se mozda vraatiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A ocito da vremena nisu imali.

Da je ne bi zvali da ide sa njima, rekla je prije da nece ici, jer ne podnosi vrucinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu.

Kad su otisli sjetila se da nisu otisli Ramizu na mezar, te je odlucila da sama sutra ode i sve mu isprica. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sekiraju, ako joj sta bude. Sjetila se poslije da mnogo sta nije rekla, sto je htjela.

S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, vec oko 5. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmisljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima tesko samima, negdje daleko u Pensilvaniji.