Punac

Lezimo ja i zena u krevetu. Kako cija zena? Moja, naravno. Lezimo ja i moja zena u krevetu. Bio je utorak, ili srijeda, jutro, oko 9 sati. Pokriveni samo carsafom od pasa pa nadole. Ja jednu ruku savio pod glavu, a u drugoj cigara, pa pusim. Na natkasli pepeljara. Pusim i gledam zenu kako trepce i samo sto ne prede. Volim ja vidit’ zadovoljnu zenu, pa makar i svoju. Mislim ja evo ko ja onaj Brad Pit, a zena mi ko ona u njega Andjelina. Samo nam kamere fale.

Gleda i mene zena pa rece: dolazi nam slijedeceg mjeseca u posjetu moj tata, sto me obradova, a zena nastavi: a mama nece moc’ doc’, znas, dalek put i ostalo, sto me razalosti. Al’ hajde, preboli co’jek sve, a i vrijeme je najbolji lijek, pa se i zaboravi. A jes’ mi tesko bilo, nije da nije.

Doso mi punac. Pasos Bosanski, sa uredno izdatom americkom vizom, potvrdjenom pecatom Americke ambasade u Sarajevu. Rok trajanja vize 6 mjeseci.

Nakon 34 dana provedenih ovde ganj’o sam punca prvi put po aerodromu kad je htio pobjec’. Poslije sam ga jos dvaput ufatio na putu, a cetvrti mi put pobjeg’o punac nakon 46 dana, dok sam ja spav’o mrtav umoran od posla i americkog zadovoljstva.

Ljudi mi poslije pricali da je moj punac skoro rekord postig’o sa boravkom u Americi od 46 dana. Nista zvanicno, rekli su, al’ svi ostali koje znamo su pobjegli od svoje rodbine negdje izmedju tridesetog i cetrdesetog dana. Pobjegli za Bosansku vukojebinu i bijedu iz bogate, mocne, jake, lijepe i prelijepe Amerike. Kako, zasto?

Fenomen koji je tesko objasniti, al’ se valja njime pozabavit, posmatrajuci ga kao demografski ili socioloski fenomen, pa ko uspije dati odgovor na ovo pitanje, a ja necu, vjerovatno ce i rijesiti misteriju zvanu: Ko smo to mi, a i ko nismo?

Znam da je tesko, al’ pokusajte i zamislite recimo nekog Rusa, Ceha, Bugara, ali i Engleza ili Kanadjanina sa izdatom vizom za ulazak u Ameriku na samo 6 minuta. Sta bi se poslije desilo? Nikad se ne bi vise vratili u svoje zemlju. Da o Meksikancima ne pricamo. A mi se vracamo u jad i bijedu. Pojma nemam zasto. Ako vi znate javite mi, bit ce mi lakse da skinem jednu dilemu u zivotu, a mozda bi Amerikancima koji rade u ambasadi u Sarajevu trebalo predloziti da organizuju nagradnu igru za nase koji idu u posjetu po sistemu: Ko izdrzi cijelu vizu - nagrada milion dolara! Garant bi upalilo. Ovako im ostaje da su cude ovom, kazem, fenomenu gdje ljudi ne mogu da se naviknu ni na dobro, kakvi smo mi zajebani. Ja vam kazem.