Subscribe to:
Post Comments (Atom)
-
Stara izreka ,sa nasih prostora ,gdje ovo ,,bos,, podrazumjeva ,da taj nema nista , materijalno ,a ovo ,,Hadzija,, da ima sve .Misao koja...
-
Nije lako objasniti ,ali je istina, da nama ,koji smo imali (ne),,srecu,, da cijeli rat ili jedan njegov dio provedemo u Sarajevu ,zivot...
-
Dragi,dobri i posteni moj Djepeto; Dobio sam tvoju cestitku, za Novu godinu, Bozic i Bajram i bas ti fala da si me se sjetio. Kazes da dobro...
20 comments:
Prelijepo! Na momenat sam imao osjecaj da je neko krisom snimao moje djetinjstvo i sad, poslije toliko godina pritisnuo dugme na kojem pise "play". Bio sam haustorce, ali sam lovio gage cijelo djetinjstvo, bio nerazdvojan sa prackom, trcao za Karananom ("Ustassom"), krao nedozrele sljive iz basta podno Trebevica i jednostavno bio ucesnik svega pomenutog u gornjem textu. Jedino sa cime se kao haustorce ne bih bas u potpunosti slozio je da zivjeti u haustoru nije bas iskljucivo bila privilegija imucnijih i "vidjenijih". Moja raja haustorcad su bila djeca trafikanta kod "Dva ribara", radnika u "Vase Miskinu", vozaca "Centrotransovog" autobisa, postara, sluzbenika u "Hidrogradnji, profesora iz Trece gimnazije... i niko od nas nije sjeo za klavir.
A da samo pitam: Ko je zivio u tim stanovima i dijelio haustore prije dolaska oficirskih porodica?
To je nama nassa borba dalaaaaa...
isto smo dobili 1991 i dalje, svuda...
Isto i sa trafikantima...to je nama nasa borba dalllllaaaa...
Feniks
Nekoliko njih, " haustorcadi ", provodilo je dio svojih ljetnih praznika u provinciji kod svojih rodjaka. Poznavala sam dva brata iz Sarajeva. Otac im je bio politicar nizeg ranga. Poznavala sam i brata i sestru iz Beograda. Ne znam tocno s kojim zaslugama je njihov otac dosao do Beograda, ali znam da je jugoslavenskoj javnosti bio poznat kao nogometni sudac. Nitko od njih nije uspio impresionirati nas djecurliju, mozda iz razloga sto smo mracne dijelove biografije njihovih oceva, izgovorene sapatom nasih roditelja, culi onako, u preletu. Sumnjam da smo toga i bili svjesni, ali usadilo se negdje u malom mozgu.
Ona, rodjena Sarajka, igrom sudbine naturalizirana Beogradjanka, bila je iznimka. Svi smo zeljeli biti njeni prijatelji. Vitka, dugonoga curica, svijetle puti, duge ravne pepeljaste kose i ociju plavih kao lan, lebdeceg koraka, licila je na vilu iz bajki. Moja mama ju je ucila plesati valcer. Ovaj izraz " ucila " vise je pristajao onome sto je radila sa mnom ; nju je naprosto vodila, a ona se predavala valovima muzike, kao da je rodjena na plesnom podiju.
Njena tuzna prica poznata mi je samo u fragmentima. Da bi se ozenio njenom majkom Sarajevskom ljepoticom, otac je morao traziti i dobiti dozvolu od Tita, jer je porijeklom bila Svabica. Kazu, nit' je mogao s njom, nit' bez nje. Valjda negovo politicko uvjerenje nikad do kraja nije pristalo da ljubi mrskog mu neprijatelja. Radio joj je strasne stvari, ljubio ju i tukao. Sjecam se price o nekom kolektivnom izletu u okolinu Sarajeva. Izbacio je iz kamiona i ostavio samu u nekoj pustoj vukojebini. Ubrzo je obolila od one strasne bolesti od koje rastu usi i nos. Curicu, Nju, koja se u medjuvremenu rodila, dali su na posvajanje, za koje je opet odobrenje dao Tito. Naime, buduci poocim je bio visoki Rankovicev duznosnik. E taj je bio posebna mustra. Put do Beograda utirao je muceci ljude u podrumu " cekrcicke " tvrdjave. Imao je divnu i prelijepu zenu. Ona, moja prijateljica, je s njima bila sretna. Imala je ljubav i sve drugo potrebno za prelijep zivot. Pricalo se da su banane u kartonskim kutijama iz beogradski skladista stizale na njihov kucni prag. To je valjda islo uz cin. A onda se pomajka razbolila i umrla. Ona, moja prijateljica, je prestala dolaziti u provinciju. Tek tu i tamo sam ponesto cula o njoj, ljepotica, mila kao i prije, igra ( ja sam govorila " plese ) kosarku. Kao grom iz vedra neba odjeknula je novinska vijest da joj je poocim ubijen. Ubio ga ljubavnik njegove ljubavnice. Ona je ostala sama. Cula sam poslije da se udala za nekog kosarkasa. Cula sam i da je taj idiot tuce. Zar nju ? Kako uopce neko moze tuci to bajkovito bice iz moga djetinjstva ?
Dalibor je očito zamijenio haustorčad sa „guzonjinim sinovima“, koji su stanovali u zasebnim vilama, sa ograđenim i dobro uređenim baštama. Ta djeca su obavezno imala bicikle, roušule, a ni sto za ping-pong nije bio rijetkost. Očevi su im vozali crne limuzine i rijetko su se dali vidjeti. Ustvari nisu ih očevi vozili, nego njihovi šoferi.
Rijetka haustorčad su imala privilegiju naći se s druge strane te visoke ograde i odigrati koju partiju stonog tenisa ili napraviti koju rundu, na tada nama, nedostižnom biciklu. Ta djeca su na neki način odskakala od „normalne raje-haustorčadi“, odskakala po obrazovanju, po pristojnom ponašanju, po odijevanju i po još mnogo čemu. Ta razlika je bila uočljiva i nakon mnogo godina kasnije, kada bi sasvim odrasli.
A haustorčad je radila sve one stvari što Dalibor nabroja da nisu! Ovo tvrdim meritorno, kao živi svjedok vremena o kome je bilo riječi.
Postojale su tada „Raje“ poput, marindvorske, mejtaške, vratničke , da ne nabrajam, jer bi potrajalo do sutra. Teritorije koje su te Raje pokrivale, bile su precizno izdjeljene i raspodijeljene, kao i nadležnosti nad njima. Ratovi među tim rajama gotovo da nisu ni prestajali. Razlozi su bivali trivijalni, a najčešće zbog neke trebe. Za taj period značajno je naglasiti i to, da su trebe znale nevine dogurati i do tridesete, čaaak! A postojao je i jak razlog za to! Naime, kada bi neka treba, nekom gelipteru „dala“ prije tridesete, on bi na korzu znao reći: E onu sam jebo, pokazujući je raji prstom! Neka vam na tu temu Teta R. nešto kaže iz prve ruke, cccccsssss!
Teta R. je pitanjem, čije su to bile kuće, pokrenula veoma ozbiljnu temu. Ne bih da razvodnjavam ovu interesantnu priču o haustorčadima, samo bih rekao da su pravi vlasnici tih kuća bili uglavnom bogati Jevreji, kao i pripadnici drugih naroda, bogataši, kako smo ih oduvijek zvali. Kevro tvrdi da je to sve bilo Vakufsko!
Dolaskom Nijemaca i domaćih izdajnika, te kuće su oduzimane i davane na upotrebu „svojim“. Oslobađanjem Sarajeva, te kuće su dodjeljivane pristašama režima i na razne načine zaslužnim građanima, odnosno, dodjeljivano im je „stanarsko pravo“, što je u praksi značilo da su im stanovi poklanjani.
@ Cole
Na mailu nemam nikakvih slika. Jesil' ti bio na moru, ili nisi ?
z.
HAUSTORCAD IZ DRUGOG UGLA
Za nas provincijalce, sve te mlade Sarajlije, bez obzira da li su sa Vratnika, Velesica, Grbavice,Skenderije, ili od Pivare bili su “Haustorcad",i sa takvim haustorcadima proveo samm veliki dio svoga djetinjstva i svoje mladosti.Vjerovatno zbog blizine Sarajeva(12-ak km.), rijeke Bosne, tada ciste i idealne za kupanje i ribolov, a vjerovatno i idealnog transporta do moga "Mjesta", jer pored "gradskog autobusa" koji je saobracao svakih pola sata, da o drugim autobusima i ne govorimo, moglo se doci i vozom, jer tada nije bilo bas mnogo vlastitih automobila,u mome “malom-velikom” mjestu bilo je mnogo ,kako smo ih zvali, ljetnikovaca ,ciji su vlasnici bile vrlo poznate i ugledne sarajevske porodice. Mozda nesto slicno kao sto su ugledni I bogati Moskovljani imali dache u okolini Moskve.Uglavnom to su bile kuce “uz” Bosnu, sa lijepo uredjenim bastama I vocnjacima. Dolazili su tu vec u proljece, u vrijeme proljetnih radova, a vracali se u kasnu jesen, kada bi pobrali svo to povrce I voce, napravili od njega “kiselinu”,dzemove, sokove, I sve ono sto je potrebno za bezbjednu I sigurnu sarajevsku, haustorsku, a dugu zimu. Ta njihova djeca, u zavisnosti od lijepa vremena, a tada ga je bilo, znali su nekolike prve sedmice pocetka skolske godine ici i u nasu lokalnu osnovnu skolu.
nastavit ce se
Djeca tih ugledni Sarajlija, ta nasa haustorcad, bili su dio lijepog, moga-naseg djetinjstva I mladosti. Iako je u nasem mjestu bilo nekoliko kupalista, ta haustorcad, ali I ja, I moji blizi prijatelji uglavnom smo se kupali I druzili na jednom mjestu, koje nisu bas mnogo posjecivali drugi.Druzenje bi pocinjalo vec zorom, a trajalo bi do zalaska sunca, ili dok se dobro ne izgladni. Naravno glavni je bio fudbal I kupanje, a u pauzama igranje Remija, Tacha, Magaraca, a takmicilo se I u plivanju, skokovima, duzini ronjena itd.Gotovo da nikada nije doslo do tuce izmedju nas “provincijskih domorodaca” I haustorcadi, sem naravno onih prepirki “jest go-nije go”.Poseban dogadjaj za nas djecake, poslije momcice I na kraju momke ,bili su dolasci djevojcica, a poslije djevojki haustorcica, nasih skriveni strepnji I nada. Trudili smo se da ih impresioniramo svojim plivajem, fudbalom, “trokutom” koji smo bildali tokom zime, I nastojali smo na sve nacine da pridobijemo paznju izabranice naseg srca,kao prvi korak na putu ka njenom srcu.
Navecer bi takodjer provodili vrijeme zajedno, setajuci, sedeci u slasticarni,a nekada cak I u lokalnoj kafani ,koja je I tada vec bila na dobrom glasu, a ne samo poslije, ili kako je tek popularna u dansanje vrijeme. Bilo je tu ljubav I simpatija, a znalo se u rijetkim slucajevima I “zakaciti” neka haustorcica.No, cinjenica je koju moram da priznam, da su haustorcici lakse mogli da skontaju neku nasu domorodkinjicu, nego sto smo mi domorodcici mogli da skontamo neku od haustorcica. Bilo je tu I tajnih simpatija, I suparnistva, I odlazaka na drugu stranu Bosne da se beru ciklame kao poklon za simpatiju, a neki su bogami I zajedno sa svojim simpatijama znali otici sami da “beru ciklame”kojih je zaista bilo, sto je, kako smo rasli, postajao I glavni cilj I san svih nas muskih. Tako je medju nama nastala I izreka, za razliku od one prostacke I vulgarne “izgleda da ju je opalio”, njezna I toliko produhovljena izreka,karakteristicna samo za nas romanticne i produhovljene domorodce naseg malog Mjesta “ "izgleda da je ubro I pomirisao ciklamu”.
Znaci, bilo je to druzenje u pravom smislu rijeci, i jedno ljetno prijateljstvo, koje se svake godine, na moju srecu I srecu mojih prijatelja obnavljalo I to godinama.Nije bilo podvojenosti izmedju nas I haustorcadi, a kamoli klasne I kastinske razike.Tako je to bilo u mome malom Mjestu.
Onda bi dolazilo vrijeme da se haustorcad vrate u svoj grad I napuste nase Mjesto. Neki bi se pozdravlali, a za neke bi vidili nakon nekoliko dana da su otisli, I to bez pozdrava.
A u Sarajevu “prica” bi bila drugacija. Shvacali bi sta je to socijalna i kulturoloska razlika, I shvacali bi lako, ono sto smo ucili, sta su to "kastinski" odnosi .Po dolasku jeseni I zime mi domorodci uvalacili bi se u svoje kapute ili hanterice I nesigurnm koracima koracali ka svojim fakultetima, kroz taj grad nasih haustorcica. Njih bih sretali sa njihovim drustvom u”gradu” ili kafichu, I osim onog podizanja ruke I “sta ima” bilo je sve sto smo jedni drugima, tacnije sto su oni I one nama, imali reci. Za sve te godine, samo sam sa jednim od njih, znao otici na kafu I spricati se jaranski I iskreno.Sretao sam se sa njm I poslije rata, I nastavili sa nasim druzenje, ali eto na zalost od prrije nekolike godine on nije vise medju zivima.
Sto se pak haustorcica-zenskih, poslije haustorki, tice, ni sa jednom od njih nisam u Sarajevu nikada sjeo, popio kafu I popricao se. Ne samo ja, nego vec I nijedan od mojih prijatelja, uprkos tome sto je tu bilo i “branja ciklama” , a na zalost sa moje strane, bilo je samo “pomirisanih”, ali ne I ubranih, mislim ciklama.
I tako, ovo bi mozda bila malo I tuzna I pateticna prica, da sve to nije Zivot. A on takav kakav je, sve na kraju ipak postavi na svoje mjesto, I tako se ova prica zavrsi sa hepiendom za mnoge od nas iz ove price, a posebno za mene I moje prijatelje domorodce. No, nastavak o tome bila bi neka druga, a I mnogo duga prica, za koju ja nemam niti strpljenja niti snage
E To je To.Bravo ,klap ,klap
Kad uspijes nekoga inspirisat , pricom,da ,,kaze,, svoju je veca vrijednost od ,,orginalnog,, texsta bez obzira na kvalitet,To je sustina.
Hvala ,,zabici,, i Sidnejcu a eto i ovom Choletu ,sto se trudio;
Inace ,haustorc,, nije odrednica mjesta zivljenja ,jer recimo u jednom haustoru je bilo cetvero djece ,a jedno haustorce,nego mentalni sklop,sto nije ,,guzonjin sin,, nego nesto izmedju ,mozda sama zelja da to bude na silu.
Juce sam izbriso jedan komentar ,a sam pustio da odlezi,mogo sam odma.Kaze cojk ;prica ,,Hajmo u gradove da bijemo gadove,, i dodaje po receptu ,,poznatog istomisljenika,,Koliko samo moras bit ,,,bosanski bolestan,, da ovo skontas....
Hljubomire dobio sam slike sa mora.Ona pod brojem 15,jeli sa nudisticke plaze u Sucuraju ili Gradcu.
Ja i dalje cekam na Micka, pa makar me pljuno ko ljama. Nekako bez njega, a i jos nekih - prazno.
z.
Haj' da i ja koju dodam među ove 'telektualce. Ovdje gdje sada živim....
Ma jebeš šuplju, moje uspomene i dalje ostaju samo moje!
zabicu nikako zadovoljit, cak ni ona sama sebe ne zadovoljava svojim tekstovima...tuko je, pa ssta? Ssto mu nije uzvratila? Prijavila ga u Komitet?
Ja grdne rane, ssteta papira i uspomena :(
Svi koji su bili u SK, jedno vrijeme poslije rata, su morali imati dozvole za vjencanje, a neki direktori, ako su to htjeli biti, su morali biti porodicni ljudi...
ooooooo, zzabice, zzabice...
Feniks
Kulturoloske razlike
Dugi niz godina, nakon zavrsetka srednje skole, o njemu nisam nista cula. Nije me ni zanimalo. On je bio zadnji koji bi mi falio. Ortodoksna seljacina, sirovina, prostak...to su bili " epiteti " kojima sam ga castila, iznervirana njegovim ponasanjem i bijesna zbog nemoci da mu bar opalim samarcinu. Njegovih, tada vec bar 185 cm i znatna tjelesna masa za mene su bili zid kroz koji nisam mogla proci. Isli smo u isti razred. Izbjegavala sam njegovu blizinu, ali on bi se uvijek nasao iza mojih ledja i iskoristio priliku da me stipne, dodirne. Kosa mi se dizala na glavi, svasta sam mu govorila, a on bi se samo nasmijesio. Tek me to dovodilo do ludila.
Sreli smo se nakon dest godina i to opet samo zato sto ga nisam mogla izbjeci. Tad je vec bio kolos. No nesto je bilo drukcije, mekse, prihvatljivije. Posebno iznenadjenje mi je bila njegova recenica, tecna, kultivirana. Glas suzdrzan. Zinula sam od cuda.
Prepricavala sam taj susret sestri i ne sluteci da ona o njemu dosta zna jer je radila s njegovom zenom. A onda opet sok - rekla mi je da sam bila njegova prva ljubav. Tad mi je sinulo : u njegovom miljeu tako se izrazavala ljubav. Njegovo je bilo da " napada " pipkanjem, stipkanjem, a moje da se " branim ". Zapravo sam nesvjesno savrseno igrala svoju ulogu lovine.
O njemu sam cula i poslije rata. Iako je bio " neprijatelj ", pokazao se kao divan covjek. Ne znam sta je on mislio o meni, ali ja ga nakon svega s njeznoscu nosim u srcu.
z.
nije bilo stipkanja u haustoru?
Dalibore pa zar ti ne ideš ove godine na more ili nekamo na godišnji?
Bio sam i ja haustoce,ali ne ono fino.Do desete godine sam živio na bistriku iznad vojne komande u ulici 6.Novembra.Nije mi otac bio oficir,nego advokat.Društvo mi je bilo na carsiji uglavnom.Krali smo siptarima lubenice i otimali gage onoj djeci što su ih lovili.Najveći strah i trepet bio je milicuoner Jažić.Velik i bebeo.Nije on nikad nas mogo stic,nego bi se nako privukao pa bi nas zgrabio odmah dvojicu i teglio za uši dok nebi sve priznali,i što jesmo i nismo.Jednom me udario neki Obren što smo mu ukrali kuvane kokuruze,a ja rekao ocu da me udario Jažić miliconer .Koji je to bio dernek.Jažić je otišao u penziju,a Obrana su izdegenecila raja.
Onda se preselimo na Visnjik.Stari dobio luksuzan stan,a oklo sve oficiri.To su bile zgrade sa dva ulaza i dva stana.Svak imao svoje.Upoznao novu raju.Sve fina djeca.Govorio mi stari da mi to nije bistrik i da se ne smijem tuc ni s kim.Posao u četvrti razred osnovne škole Vuk Stefanovic Karadjic na Bjelavama. Potukao se par puta,ali me i otac izdegenecio kao da sam ja kriv,a ne onaj drugi.Pošto su sve bila fina djeca ja sa sam išao ko Curke u pljačku tresanja,jabuka,a naročito ribizli.Imao Curko cuku,a ja bi ukradi od matere malo mesa i dam mu,a on sve za mnom.To imanje je bilo gdje je sad Coletova zgrada i još naviše gore.Medju tom mojom novom rajom bio sa manga.Ma bio bog.Oni svi otišli na visoke škole,a ja u Š U P.Jesam ja imao uslove,jest me i otac gurao,ali jebi ga nismo svi za nauke.E onda me obrlati Pama,a poslije odo u mornaricu na odsluzelje.Vratio se djete priča sa mnom.
Ma ne žalim ništa i nebi se mijenjao s nikim.Jebo i onoga što je studirao 20 godina,i dobio djete ko dedo.
Eto to je to.
Zmijo ljuta hvala ti što si mislila na mene.Bio sam ti daleko od civilizacije.Pričat ću ti drugi put.Znaš li ti šta znači ono ž tem.
Ako je pitanje meni upuceno - naravno da je bilo, nisam ja casna sestra.
z.
I dalje tvrdim da su haustorčad o kojima Dalibor piše bili sušta suprotnost onim koje je opisao kao haustorčad. Ne ide mu ni ova vadiona, da haustorče nije odrednica mjesta stanovanja, nego odrednica za mentalni sklop. Je li moglo biti haustorče, dijete nekog ministra i stanovati u velelepnoj vili?! Naravno da nije. Takav se zvao „guzonjin sin“. A naravno da se u jednom haustoru, gdje je živilo desetak pa i više djece, ponekad znalo naći i poneko koje je „odudaralo“ od sredine a po kojima je Dalibor generalno nazvao svu haustorčad. Takva djeca su bila u neku ruku raritet i uglavnom se nisu igrala sa nama „normalnom“ djecom! Najčešće su ih roditelji vodili na „solfeđo“, jer kada bi išli sami, redovno bi bivali prozivani opisnim imenima, kao što su: Glavonja, Ćoro, Klempo, Kilo i sličnim imenima, koja su im se redovno nalazila i na smrtovnicama, onim, koji su imali sreće dobaciti do njih.
Takvoj djeci su roditelji zabranjivali druženje sa nama, fakinima, kako su nas od „milja“ zvali. Dok smo se mi fakini igrali raznih igara, oni svileni, bi nas tužno gledali s prozora.
„Fakini“ bi u kasnijim godinama, gotovo redovno postajali bolji ljudi u svakom pogledu, od tih njegovanih, svilenih sinova jedinaca. Treba priznati, bilo je tu i časnih izuzetaka, koji su obično karijeru završavaili u nekoj od prekomorskih zemalja a čiji je krajnji životni cilj bio, provozati se na kruzeru, ccccssss!
@ Sidnejac
E moj ti, haustorčad o kojoj ti pišeš, su u stvari bile „prave Sarajlije“. Da si bio u Sarajevu za vrijeme rata, imao bi priliku upoznati ih bolje.
Sem toga, još u to vrijeme, u vrijeme o kome ti pišeš, „haustorčad“ je pouzdano znala šta im pripremaju „vikend jarani“ . Otud njihova rezervisanost koju nisi mogao razumjeti.
U međuvremenu se situacija promijenila totale. Da dođeš, danas ti ne bi dali da odeš i svi bi želili da se s tobom slikaju.
@ Micko
Ispravak krivog navoda! Šiptari u Sarajevu nikad nisu prodavali „ljubenic“! Jažić je radio na Titovoj kod „Šipada“, nije ni znao gdje se nalazi Bistrik! Srbi nikad nisu prodavali kuvan kukuruz! Zbog sličnosti, vjerovatno si kukuruz zamijenio sa ručnom bombom?!
Prvo ispravi greške i pošalji komentar da ga ja pregledam, ccccssss! Isto važi i za Dalibora!
@ Cole
copy - paste
Za taj period značajno je naglasiti i to, da su trebe znale nevine dogurati i do tridesete, čaaak! A postojao je i jak razlog za to! Naime, kada bi neka treba, nekom gelipteru „dala“ prije tridesete, on bi na korzu znao reći: E onu sam jebo, pokazujući je raji prstom!
..................................
Najezila sam se od ovog dijela tvog komentara. Mislim da toga kod nas nije bilo, ili se ja nisam kretala u takvom okruzenju. Doduse, bilo je onih koji su se hvalili " na prazno ", ali njima nitko nije vjerovao, jer uglavnom se radilo o iskompleksiranim osobama. Razlog sto su cure ostajale nevne i duze nego sto su to zeljele bio je strah od nezeljene trudnoce i osude javnosti koju bi ta trudnoca izazvala. Moram priznati da sadasnjim mladim ljudima zavidim na seksualnim slobodama .
z.
zabice, zabice,
sta je 'slijepih crijeveta' operisano...na mlado !
Bilo je, bilo, samo smo mi, Tvoja, moja generacija, naivni bili, tada.
Hormoni su to, da nije hormona ne bi ni nas biloooo
Feniks
Post a Comment