Madjarski jugonostalgicar

Mister Su je stara korejska lopina. Vec deset godina ima piljaru na cosku Stejt Roda 434 i Renc Lajn Roda. Osim njega tu radi i njegov sin, kojeg zovu Keni, mada ja sumnjam da mu je to pravo ime i ponekad njegova zena, kojoj ime ne znam, ali kad je god vidim podsjeti me na Tita, i njegove posjete Koreji i na onu djevojcicu sto mu je na nasem jeziku pjevala Druze Tito mi ti se kunemo. Ne znam zasto, ali me podsjeti. Piljara je velika i dobro radi ako je suditi po voznom parku porodice parkiranom ispred. Ovi pripadnici omrazenog komunistickog sistema u proslosti, vise vjeruju njemackim proizvodjacima kola, nego kapitalistickoj braci iz komsiluka.

Osim ovih nasmijanih i uvijek ljubaznih Korejaca, u prodavnici radi i 5 Meksikanaca, neznam jel istih, ali ih je uvijek 5 i meni su uvijek slicni, mjenjali se ili ne. To sto je mister Su izabrao bas Meksikance i nije slucajno,,jer, kazu da na svijetu nema boljih radnika za manje para, a Mr. Su je, kao uostalom i vecina onih koji se nisu ovdje rodili, veoma brzo naucio sve trikove, lazi i prevare ovog sistema, dodao malo svog i pronasao formulu biznis uspjeha.

Vec dugo vremena idem u tu piljaru i nikad ne obracam posebnu paznju na osoblje i sve je isto kao i juce, kao i prije 2, a i prije 5 godina. Meni svi Meksikanci jako lice na patlidjan okrenut naopako, pa da su stavili i samog generala Zapatu,ja ne bih vidio promjenu u sastavu radne snage ove prodavnice.

Kupovao sam povrce, pipao paradajz, kad covjek do mene na tecnom nasem jeziku rece da mi zeli dobar dan, sto me malo trznulo, a jos se vise iznenadih kad sam vidio da taj isti iz velikih drvenih gajbi vadi i slaze paradajz u korpe na pultovima. Prva reakcija je naravno - Nas, a nije. Ime mu je Andru, rodjeni je Madjar, koji je svojevremeno pobjegao u Austriju preko Jugoslavije, tu zivio dvadesetak godina, a onda dosao na Floridu.

Konverzaciju smo nastavili i narednih dana, na nasem jeziku,, jer Andru osim ovog jos govori njemacki, engleski, spanski i, naravno, madjarski.

Kad sam sredio papire u Austriji, vec sutra sam bio u Jugoslaviji i tako svake godine po dvadesetak dana. Nema ljepse zemlje i boljih ljudi na Svijetu, kaze Andru. Pricao mi je jos puno o tome, pa sam poslije mjesec dana zakljucio da veceg jugo-nostalgicara, pa ni medju Bosancima, od ovog covjeka na Svijetu nema. Kaka Madjarska, Austrija, Amerika prema Jugoslaviji! Slusajuci Andrua gotovo da sam ponovo zavolio svoju vlastitu bivsu zemlju.

Andru ima blizu 60, tako i izgleda. Ozenio se, kaze, prije godinu dana Marijom, Portorikankom, koja je tek neku godinu starija od 20. Zive on, Marija i njena mama tu, blizu piljare. Mama joj je, inace, dvadesetak godina mladja od njega. Pokazivao mi je i sliku Marije, maminu nije, a Marija ko Marija, ko i svaka portorikanska cura, po jednom kalupu, utegnuta, zategnuta, naprijed dvije sise spojene u jednu. Mama joj je garant ista, sa malo bora.

Jednog dana, mozda, kaze Andru, vracam se, kad zaradim dovoljno da kupim kucu u Jugoslaviji, a za godinu-dvije cu voditi Mariju i mamu da im pokazem Jadransko more.

Dok nisam upoznao ovog Austro-ugarca mislio sam kako smo mi najnesretniji narod na Svijetu. Imali domovinu, izgubili je, dobili druge, a zivimo u trecim. Uvijek postoji gore od goreg i bolje od boljeg, a Andru je imao jednu, volio drugu, otisao u trecu i sad zivi u cetvrtoj.

Tu medju gomilama americkog plasticnog voca i povrca, bez crva, pricamo ja i on okruzeni Meksikancima, Korejancima, Indijcima, Amerikancima o tome kako je bilo nekad lijepo tamo kod nas, a ovi sto nas gledaju i cuju ionako ne razumiju, malo zbog jezika, a i da razumiju jezik tesko bi im bilo objasniti, a ne bi ni vrijedilo, o cemu mi to pricamo sa toliko sjete u glasu.