Friday, March 16, 2007

Punac

Lezimo ja i zena u krevetu. Kako cija zena? Moja, naravno. Lezimo ja i moja zena u krevetu. Bio je utorak, ili srijeda, jutro, oko 9 sati. Pokriveni samo carsafom od pasa pa nadole. Ja jednu ruku savio pod glavu, a u drugoj cigara, pa pusim. Na natkasli pepeljara. Pusim i gledam zenu kako trepce i samo sto ne prede. Volim ja vidit’ zadovoljnu zenu, pa makar i svoju. Mislim ja evo ko ja onaj Brad Pit, a zena mi ko ona u njega Andjelina. Samo nam kamere fale.

Gleda i mene zena pa rece: dolazi nam slijedeceg mjeseca u posjetu moj tata, sto me obradova, a zena nastavi: a mama nece moc’ doc’, znas, dalek put i ostalo, sto me razalosti. Al’ hajde, preboli co’jek sve, a i vrijeme je najbolji lijek, pa se i zaboravi. A jes’ mi tesko bilo, nije da nije.

Doso mi punac. Pasos Bosanski, sa uredno izdatom americkom vizom, potvrdjenom pecatom Americke ambasade u Sarajevu. Rok trajanja vize 6 mjeseci.

Nakon 34 dana provedenih ovde ganj’o sam punca prvi put po aerodromu kad je htio pobjec’. Poslije sam ga jos dvaput ufatio na putu, a cetvrti mi put pobjeg’o punac nakon 46 dana, dok sam ja spav’o mrtav umoran od posla i americkog zadovoljstva.

Ljudi mi poslije pricali da je moj punac skoro rekord postig’o sa boravkom u Americi od 46 dana. Nista zvanicno, rekli su, al’ svi ostali koje znamo su pobjegli od svoje rodbine negdje izmedju tridesetog i cetrdesetog dana. Pobjegli za Bosansku vukojebinu i bijedu iz bogate, mocne, jake, lijepe i prelijepe Amerike. Kako, zasto?

Fenomen koji je tesko objasniti, al’ se valja njime pozabavit, posmatrajuci ga kao demografski ili socioloski fenomen, pa ko uspije dati odgovor na ovo pitanje, a ja necu, vjerovatno ce i rijesiti misteriju zvanu: Ko smo to mi, a i ko nismo?

Znam da je tesko, al’ pokusajte i zamislite recimo nekog Rusa, Ceha, Bugara, ali i Engleza ili Kanadjanina sa izdatom vizom za ulazak u Ameriku na samo 6 minuta. Sta bi se poslije desilo? Nikad se ne bi vise vratili u svoje zemlju. Da o Meksikancima ne pricamo. A mi se vracamo u jad i bijedu. Pojma nemam zasto. Ako vi znate javite mi, bit ce mi lakse da skinem jednu dilemu u zivotu, a mozda bi Amerikancima koji rade u ambasadi u Sarajevu trebalo predloziti da organizuju nagradnu igru za nase koji idu u posjetu po sistemu: Ko izdrzi cijelu vizu - nagrada milion dolara! Garant bi upalilo. Ovako im ostaje da su cude ovom, kazem, fenomenu gdje ljudi ne mogu da se naviknu ni na dobro, kakvi smo mi zajebani. Ja vam kazem.

3 comments:

Anonymous said...

Hi Dalibore,
Koliko vidim blog je iz 2007-e god. Nadam se da ces procitati ga ako ima kakva caka na web str da ti javlja za komentare.S obzirom da sam diplomirao politologiju i sociologiju (kod Kecmanovica, Seselja, Grebe, Durakovica i koga sve ne u to doba)mogao bi sastaviti kakvu politolosko-sociolosku analizu ponasanja tvog punca. Mom puncu nije palo na pamet ni da sjedne u taksi da ga vozi na aerodrom.
Komentar je u stvari vise podrska za tvoje buduce planove odlaska u Istru, jer se upravo prepucavam sa tvojim i mojim dobrim prijateljem Loncarom (inace i mojim imenjakom) jer su i planovi slicni, samo u Srednjoj Dalmaciji.
Jos sam ga napao da je isti sa strahovima ko moja zena, s kojom je inace i isao u isti razred u gimnaziji, i da je to sve vezano uz "stariju" generaciju. Sad kad vidim da i stariji od njih razmisljaju ko mi mladi ispod 50, mozda stvarno i izaberu crnca za predsjednika.
Vjerujuci da Davor poznaje tvog punca i ako mu ova prica "sve samo ne kaze", do njega je.
Puno srece i uspjeha.
Davor Hrbacek
Chicago/Dzidzikovac/Zadar

Anonymous said...

врло занимљиво, хвала

Anonymous said...

Your blog keeps getting better and better! Your older articles are not as good as newer ones you have a lot more creativity and originality now keep it up!

Sevab

 Sjetim se ,sa povodom, price jednog mog druga ,ime  nije vazno,kad je  jednog vruceg sarajevskog dana  kasnio na dzenazu oca svog kolege  n...